8 °

max 8 ° / min 3 °

Ponedjeljak

23.12.

8° / 3°

Utorak

24.12.

6° / 1°

Srijeda

25.12.

8° / 1°

Četvrtak

26.12.

7° / 2°

Petak

27.12.

6° / 1°

Subota

28.12.

7° / 0°

Nedjelja

29.12.

8° / 1°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
BOŽJI RATNIK (I)

Stav

Comments 12

BOŽJI RATNIK (I)

Autor: Antena M

  • Viber
EKSKLUZIVNO na Anteni M! Esej o Amfilohiju Radoviću!

Piše: Milorad Popović

Prostodušni ljudi vjeruju da su osamdesetogodišnjaku, koji je pedeset godina bio hrišćanski monah, misli usmjerene ka tajanstvenim putevima traganja za božanstvom i posljednjom istinom. Uostalom, ima li išta prirodnije nego povjerovati da je duhovnik, u zadnjim godinama života, usmjeren ka natprirodnim, natčulnim, tajanstvenim i intuitivnim spoznajama koja nadilaze razumijevanje? Onaj ko istinski vjeruje u Boga okrenut je traganju za vječnom istinom i preispitivanjem sopstvenih grijehova.

Ali, savremenici koji su upoznali lik i djelo Amfilohija Radovića, mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, s pravom se pitaju, je li graditelj crkava i politički vođa srpskih kleronacionalista u Crnoj Gori zaista zabavljen svojom sudbinom u carstvu nebeskom? Neostrašćeni i vjerodostojni hroničari ne mogu biti načisto da li je on ikad tragao za Bogom, natprirodnim i tajanstvenim silama, ili se kao Veliki Inkvizitor Ivana Karamazova u određenom trenutku duhovnog malodušja odrekao živoga Boga koji je ovaploćenje milosrđa, skromnosti i praštanja.

Oni, pak, koji nemaju smisla za aporije i vjeruju da je Amfilohijeva psihološka i mentalna struktura odveć plitka i suvoparna rezolutno će kazati da ga je u monaški život odveo neki traumatični događaj u djetinjstvu, pakost nekog ondašnjeg lokalnog moćnika, ili možda nečija samo nehotimična diskriminacija gordog i ambicioznog dječaka, u kojemu će se stvoriti neugasiva žeđ za osvetom prema komunističkom režimu i svim njegovim tekovinama.

Čini se da mitropolit Radović ipak nije izgubio vjeru u carstvo nebesko niti smatra da je ono što dolazi poslije smrti beznačajno, ali sudeći prema freskama koje je naredio da se oslikaju u novosagrađenoj crkvi Vaskrsenja Hristovog Amfilohije nema smisla za transcedentno: vrhovno božansko biće po njegovom osjećanju je strogi otac, plemenski starješina ili nacionalni muž, koji željeznom rukom uvodi vrlinu i red, i pritom je nemilosrdan prema neznabožcima i inovjernicima.

Amfilohijev Bog je hibrid starozavjetnog Savaota, paganskog boga i ideološkog novovjekovnog dogmate. Radovićevo povremno pozivanje na Jevanđelje samo je retoričko koliko i boljševičkih komunista na kanonske tekstove Karla Marksa. Zato je ovaj neobični jerarh koji proganja i proklinje ateiste, neobično sličan po strasti, rigidnosti i upornosti u ispovijedanju svojih vjerskih i političkih uvjerenja sa onim osionim titoističkim rukovodiocima, koji su u poratnim godinama surovo kastigavali svaki oblik bogobojaznosti, pa i tradicionalna nalaganja badnjaka, čiji ritual kod Crnogoraca nije imao samo hrišćanska obilježja.

Konačno, crnogorski komunisti i antikomunisti ispilili su se iz istih staništa: teško bi danas neko mogao prepoznati Rista Radovića, studenta beogradske teologije, dok je još bio golobrad s tankim brčićima, na jednoj fotografiji koja datira s početka šezdesetih godina prošlog vijeka, da nije bila postavljena u tekstu koji je pisao o Radovićevom liku i djelu. Takvih koštunjavih mladića velikih lobanja i grubih ruku, sa nepatvorenom ambicijom, snalažljivošću i drskošću, koju su od malih nogu nebogledeći čuvali stoku i maštali o velikom svijetu, mogli ste u vrijeme Titove Jugoslavije susresti ispred hotela Moskve, na raznim fakultetima, vojnoj i policijskoj akademiji u Beogradu, ali i diljem bivše Jugoslavije.

Sirotinja iz dinarskih prostora rado je svoje muške potomke slala u vojne akademije ili bogoslovske škole, zbog besplatnog internata, uniformisanog oblačenja – kod naših seljaka svaka uniforma je predstavljala određeno strahopoštovanje – spoznaje da im je nakon diplomiranja obezbijeđen stalni posao. Možemo samo naslućivati je li se mladi Risto Radović, iz vrletne Morače, opijen epskom tradicijom, dvoumio između vojnog i bogoslovskog poziva, ali je interesantno da njegovo monaško ime na grčkom jeziku znači “dva voda vojske”! U izboru monaškog imena očituje se Amfilohijeva opsesija militantnom politikom, krutim porecima čije se ideologeme baziraju na opsesivnim narativima o svetim nacionalnim zavjetima, nesnošljivosti prema drugačijem mišljenju, kao i otvorenoj mržnji prema demokratskom liberalizmu i komunizmu.

Borbeni ateizam i religijski fundamentalizam dva su lica iste ograničenosti i nesposobnosti da se makar malo zaviri izvan uskih granica svog učenja. Stoga, u ovim balkanskim krajevima češće je bilo presudnije socijalno porijeklo, lične frustracije ili bizarne slučajnosti da li će neko od “ljudi jedne knjige”, kako je dogmate nazivao Danilo Kiš, biti nepomirljivi protivnik religije ili njen fanatični branilac nego dublji spoznajni ili duhovni razlozi. Nije teško zamisliti, na primjer, Ivana Milutinovića kao fanatičnog antikomunistu niti Amfilohija Radovića kao agitpropovca koji brutalno ismijava i proganja sve što miriše na tradicionalizam, religiju, građansku kulturu. Jer Amfilohija podstiču bijes i mržnja a ne hrišćanska ljubav i praštanje: njega više određuje ono protiv čega nego ono što propovijeda.

Lijevi i desni ekstremizam hrane jedan drugoga, i oni su na prikriveni način fascinirani svojim arhineprijateljima. Zajednički im je prezir prema takozvanim mekim ideologijama, pogotovo onima koje su im ideološki bliskije. Stoga komunisti boljševičkog i maoističkog tipa najviše su zazirali od socijaldemokrata a klerofašisti i etnonacionalisti od liberala građanskog tipa. Amfilohije Radović, verbalno najžešće napada komuniste ali su mu glavni spornici “komunistički okot”, bivši konvertovani komunisti, sekularisti, nacionalni Crnogorci, “odmetnuti Srbi muhamedanske i katoličke vjeroispovijeti”. U tom zatvorenom svijetu postoji precizna i nepomična hijerarhija: Srbin koji je komunista i nacionalista mnogo mu je miliji od, recimo, Makedonca antikomuniste, da ne pominjemo nacionalne Crnogorce koje on smatra podljudima, nesposobnim da spoznaju velika preimućstva i privilegije pripadnosti srpskoj naciji. Prema ovom narativu koji izvire iz iskrivljene epske svijesti i nedovoljnog kapaciteta da kritički promišlja, svako ko se dobrovoljno izjasni za crnogorsku nacionalnost, prema ovakvoj percepciji je čovjek s greškom, tačnije svaki pravoslavac štokavskog govornog područja koji nema srpski prefiks neprijateljsko je i niže biće, inferiorne duhovne i intelektualne vrijednosti.

Amfilohije Radović je jedan od najeksponiranijih protagonista etničkog i klerikalnog nacionalizma, takozvanog etnofiletizma – no, ukoliko mu treba za neku trenutnu korist on će bez nelagode citirati i apostola Pavla, da u crkvi nema Grka i Jevrejina, jer su svi zajedno u Hristu Isusu – i korijene njegovog nazadnog mnjenja ne treba tražiti samo u iskrivljenoj epskoj svijesti, eventualnim dječačkim frustracijama, grubom karakteru i slavohlepnoj ambiciji nego i u samom vremenu u kojemu se duhovno i intelektualno formirao mladi teolog.

Risto Radović, diplomirani teolog na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, svoju duhovničku i političku karijeru počeo je prije pada Aleksandra Rankovića, kada su Udba, civilna politička policija, nešto manje i vojna, KOS, aktivno pratile, prisluškivale, političke oblikovale, pa i kadrovirale vjerske zajednice. Ni na jedan iole uticajniji položaj u pravoslavnoj i katoličkoj crkvi – takođe i u islamskoj vjerskoj zajednici – nije mogao biti izabran vjerski velikodostojnik bez blagoslova Udbe i Partije. Komunističke tajne službe, po prirodi stvari, posebno su pratile karakternu i idejnu profilaciju mladih teologa. U neslobodnim društvima, gdje je stvarna moć često prikrivena, stoga i podložna mistifikaciji, postoji fenomen istovremene fascinacije i mržnje između onih koji su čuvari poretka i onih koji su na neki način obilježeni kao neprijatelji i potencijalni zavjerenici. Pogotovo kod Crnogoraca je bila opčinjenost tajnim i javnim moćima Udbe. Postoje razne spekulacije o Amfilohijevoj saradnji s tajnim službama, pogotovo sa ljudima koji su već bili vrbovani od političkih policija – uostalom postojale su razne insinuacije i pretpostavke u vrijeme komunizma za mnoge tzv. kontroverzne ličnosti iz antikomunističkog i disidentskog miljea – i to nije lako utvrditi, niti je tema naše analize.

Ali, nesumnjivo je da on nije bio gadljiv na djelatnike iz tog svijeta koji su ne samo klasnim neprijateljima nego i kadrovima sopstvenog režima utjerivali strah u kosti: bez određene povezanosti sa Službom – kako su joj tepali režimski ljudi – nije bilo moguće, mimo uobičajenih regula dobiti putnu ispravu s kojim će otputovati u inostrsanstvo. Naime, nije poznato da je Risto Radović odslužio vojni rok, što je bio jedan od uslova – uz procjenu da se neće uključiti u “neprijateljsku djelatnost” protiv Jugoslavije – za dobijanje pasoša, niti na osnovu čije preporuke mu je omogućeno postdiplomsko usavršavanje na Starokatoličkome fakultetu u Bernu 1963., i godinu kasnije u Rimu.

U formativnom smislu, za Amfilohijevo duhovno, ideološko i političko formiranje presudna su učenja Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića. Radović je po svom temperamentu i strasti za dnevnom politikom sličniji Velimiroviću, ali mu je doktrinarno zilotski antizapadni ekstremizam jeromonaha Justina duhovno najbliskiji. Justin u tekstu, Između dve kulture: evropske-čovečanske i svetosavske-bogočovečanske, kaže: “Evropa ne pati od ateizma, već od politeizma: ne pati od nemanja bogova, već od previše bogova… Kad nema večnog Boga, ni besmrtne duše, onda nema ničeg apsolutnog sve je relativno.

I zbilja relativizam je duša humanizma”, a “nihilizam i anarhizam logički svršetak evropske kulture”. Svoje vizije stečene u prvoj mladosti Risto Radović, kojega će 1967. zamonašiti Prokopije, mitropolit kefalonijski, konačno će nadgraditi i utvrditi kao prezviter Grčke pravoslavne crkve. Politička dešavanja u Grčkoj, državni prevrat koji se dogodio u istoj godini kad je mladi teolog rodom iz Crne Gore prispio u Grčku bili su za njega bogomdani da produbi i učvrsti svetosavsko-nikolajevićevsko-justinovsku doktrinu o jedinstvu ideologije, nacije i države, i nesnošljivosti prema evropskim vrijednostima. Naime, 21. aprila 1967, napravljen je vojni puč koji su predvodili pukovnici Papandopulos, Patakos i Makarezos.

Pukovnici su državni udar pravdali opasnošću od “pobjede komunista na parlamentarnim izborima”, pa su ukinuli ustav, zabranili političke stranke, i naćerali kralja Konstantina Drugog da pobjegne iz zemlje. Oni su za doktrinarne ideološke neprijatelje države proglasili ateizam(sic!), ali i rokenrol i hipi pokret. Vojna hunta je uhapsila oko deset hiljada Grka, a preko dvije hiljade osudila na višegodišnju robiju. Posebno neprijateljstvo su iskazivali prema SFRJ, tako da su proćerali više jugoslovenskih građana, među kojima je bio Stjepan Bobek, fudbalski trener Panatenaikosa, i vojni izaslanik potpukovnik Čerović. U to vrijeme Amfilohije, pod pokroviteljstvom mitropolita Prokopija, koji je bio glavni vikar grčke ratne mornarice, munjevito napreduje u crkvenoj hijerarhiji.

Za nekoliko godina on od đakona napreduje do arhimandrita – u vojnoj hijarerhiji to bi bilo kao da podoficira unaprijedite u pukovnika – i što je još zanimljivije, moćni Prokopije, koji je imao veliki uticaj u vrijeme vojne hunte, mladom Amfilohiju – iako je bio monah a ne mirski svještenik – dodijelio je dvije parohije, da bi se od njihovih parohijskih prihoda mogao izdržavati. (O Amfilohijevoj snalažljivosti, ali i o tome da nije težio velikom duhovnom podvižništvu svjedoči i činjenica da u manastiru nikad nije živio pravim iskušeničkim životom: prvo je bio svještenomonah, onda predavač na fakultetu, i na koncu episkop i mitropolit). Prokopije, koji je poslije pada vojne hunte morao biti umirovljen, jer su ga vjernici optužili zbog nečasnog odnosa prema moštima Svetog Gerasima Kefalonijskog, po onome što znamo o njemu, njegovom žestokom antikomunizmu, obožavanju antizapadnih militarističkih diktatura i nemirnoj prirodi, duhom i karakterom bio je bliskiji Amfilohiju Radoviću od svih njegovih savremenika iz pravoslavne vaseljene.

Radović će sȃm to priznati na hirotonisanju za episkopa banatskog 1985. godine: “ Sedmogodišnji boravak u pravoslavnoj Grčkoj i Svetoj Gori bio je za mene, i postao nova banja Vitezda…Tamo sam preko ruku ovdje prisutnog mitropolita kefalonijskog Prokopija, primio najdivnije darove, koje čovjek može da dobije na zemlji: monaški postrig, đakonski i prezviterski čin”. Među mnogim Amfilohijevim kontroverzama, grčka etapa njegovog života, čini se, dosad je najnerazvidnija: i umjesno se zapitati jesu li komunističke vlasti pet godina poslije Titove smrti, kada je sadašnji mitropolit rukopoložen u episkopa već toliko bile porozne, lišene nekadašnje revolucionarne budnosti, da su šefovi ideoloških komisija, udbinih i kosovih odjeljenja za pitanja vjere i emigracije dozvolili upravljanje banatskom episkopijom monahu privilegovanom u vrijeme antikomunističke vojne hunte, koja je druge jugoslovenske građane, među kojima su bili i apolitični fudbalski treneri, proćerivala iz zemlje ili je Moračanin i među ovim strukturama imao moćne pokrovitelje?

Za razumijevanje Amfilohijeva lika i djela nije toliko važno razobličavanje njegovog odnosa sa pripadnicima tajnih službi koje se brinu o očuvanju ideološkog poretka u komunističkoj Jugoslaviji, profašističkoj Grčkoj, nacional-komunističkoj Srbiji Slobodana Miloševića, te ruskim agenturama Vladimira Putina, koliko njegova makijavelistička bezobzirnost u doslovnom slijeđenju čuvene maksime da cilj opravdava sredstva. Dakle, Amfilohijeva, posredna ili neposredna saradnja – njegovi oponenti dali su mu nadimak “Pukovnik” što je česta insinuacija među političkim neprijateljima na Balkanu – sa mračnim tajnim službama i njihovim egzekutorima, koji su bili i na crvenim Interpolovim potjernicama, uvijek je motivisana konkretnim političkim ciljem zastrašivanja nacionalnih protivnika i “otpadnika”.

Mladi teolog je spoznao još u doba svog školovanja u Beogradu da određene ciljeve ne može ostvariti molitvama i sholastičkim raspravama s bogobojaznim ljudima. Zato će se u vrijeme svog stolovanja na Cetinju, u manastiru i cijeloj mitropoliji, okružiti laicima i svještenicima, koji su bili bivši udbini kadrovi u lokalnim organima SKJ, ili likovi kompromitovani zbog krađe novca u manastirima, pripadanja kriptofašističkim ljotićevskim organizacijama, i stranim tajnim službama kao obučeni agenti-provokatori, itd. Ne znamo da li Amfilohije takve ljude dubinski prezire ili se zaista divi njihovoj spretnosti i beskrupuloznosti. Svejedno, on je od one vrste fanatika-cinika, koji vjeruju da je čovjek slab, nepostojan i sklon izdaji, i zato treba upravljati, pa i manipulisati njegovim slabostima kako bi se postigao viši, sveti cilj, zemaljski ili nebeski, u kojemu će svi ljudi biti srećni, zbog toga što su, na primjer, Srbi, pravoslavci, katolici, komunisti, anarhisti, islamisti... (Lako je utvrditi i površnom komparativnom analizom, koliko su i u metodama političke borbe, po svojoj idejnoj naivnosti i s druge strane rigidnosti i upornosti vjerski fanatici slični marksističkim i anarhističkim revolucionarima).

Zemaljski ili nebeski eudemonizam cilj je sam po sebi, i on se ne projektuje na čovjeka kakav je on uistinu bio kroz dosadašnju istoriju nego kakav bi trebao biti: zato su ove zavjereničke grupe tako bešćutne u namjeri kako bi naćerale “nišče duhom da se pokore apsolutnoj vrlini”. Dugo su neki funkcioneri aktuelne vlasti, prije svih Filip Vujanović – sudeći valjda po sebi – bili uvjereni da se Amfilohije može preobratiti, da će s njim napraviti modus vivendi računajući da će ga sujeta zbog neuspjelog kandidovanja za srpskog patrijarha ili lakomost na novac za crkvene potrebe približiti državnoj politici u Podgorici. Uostalom podgoričke vlasti nijesu tražile od njega salto mortale, da se odrekne svetosavske doktrine, već samo da ublaži svoje tvrdokorne stavove o pitanju organizacije crkve – da pristane na neku autonomiju pravoslavne crkve u Crnoj Gori – i postojanju crnogorske nacije. No, kako je vrijeme prolazilo – i sȃm Amfilohije je procijenio da taktičko primirje s vlastima slabi velikosrpsku ideju – pokazalo se da mitropolitova fasciniranost Srbijom i srpstvom trajna, jednako koliko mržnja prema crnogororskom kulturnom i nacionalnom individualitetu.
Amfilohije je za nekoliko godina stranstvovanja u Zapadnim zemljama, u Bernu, Rimu, Parizu, naučio italijanski, francuski i pomalo njemački jezik, ali nije ga osvojila evropska kultura, štoviše, čini se što ju je više upoznavao da mu je bila sve udaljenija i mrskija. Amfilohijev primjer, kao i nekih savremenih islamista-konvertita, pokazuje da predrasude i mržnja katkad nijesu proizvod neznanja i neiskustva nego frustracija uzrokovanih ličnim ili spekulativnim razlozima. Stoga, Radović koji je veliki putnik i u osmoj deceniji života, ima jednako rigidne antizapadne stavove kao, recimo, Matija Bećković ili Dobrica Ćosić, koji su veoma rijetko napuštali Srbiju.

U punoj mjeri Amfilohije će odioznost prema Zapadu pokazati devedesetih godina: svoje protivnike naziva “crnolatinašima”, još veli da su Zapadne nacije ogrezle u porok i licemjerje pa su namjerne uništiti Srbe, koji čuvaju neko “najdublje pamćenje”(!), da bi poslije toga “ljudi mirno i neuznemiravano mogli ovdje da žive u ovom trulom svijetu, zadojeni duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj”! Slične besmislice danas se mogu čuti od vjerskog fanatika, rasista, poklonika kulta ličnosti najrazličitijih svjetonazorskih provinijencija, na primjer, Abu Bakra el Bagdadija, iranskih mula, predvodnika Kju klus klana, sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Una, sekti koje svoja učenja zasnivanju na iskrivljenom poimanju Starog i Novog Zavjeta.

Amfilohijev Bog, kako je govorio pjesnik Jovan Dučić, ne prašta nego sveti pravdu jer “osveta na srpskom jeziku nije čovečanska stvar, već stvar Božje pravde čiji je čovek samo izvršilac”(sic!). Prema ovoj mantri Srbin-svetosavac dok se bori za srpsku stvar ne može napraviti djelo koje Bogu nije drago. (Jednom je Dobrica Ćosić, u trenucima konfuzije ili prosvjetljenja rekao: “Srbiju je spasila laž”). Dakle, u ime srpstva je dozvoljeno ubijati, krasti, lagati, podvoditi maloljetnike, itd. Kod fanatika i mitomana ne postoji distinkcija između istine i laži: “istina” je sve što nama ide u prilog a “laž” je oružje kojim se služe neprijatelji srpstva i pravoslavlja.

Ovakvoj naraciji primjerena je i teorija o božanskom porijeklu nacije. Zato Amfilohije tvrdi da se poslije Francuske revolucije, “koja je upravo zatrovala svijest evropskih naroda” pojavilo drugačije poimanje nacije. Dalje, ovaj teolog kontemplira da je po evropskom shvatanju nacija “jezik i krv” (!), premda je za Herdera, Renana, Vebera, Hobsbauma, Andersona, Smita, nacija sociopolitički, kulturološki konstrukt koji se stvara u istorijskom procesu a ne krvna zajednica plemena ili etnije. Radović, dakle, kulturološku školu nacije proglašava biološkom!? “To biološko shvatanje nacije se pojavilo sa ateizmom u Evropi, kada su Evropljani počeli da se klanjaju prirodi i proglašavaju je za svoga boga i tvorca”, još navodi teolog Radović. Optužujući sljedbenike Francuske revolucije, ali i Kominterne, za biologizam, darvinizam, pa i za etnogenetski pristup, to jest neduhovnost i neznaboštvo, on beskrupuloznom zamjenom teza ustvari želi dokazati da se jedino Srbi nijesu odrekli svog božanskog porijekla, i da ih stoga tvorci “novog svjetskog poretka” surovo kažnjavaju.

Amfilohije na TV Beogradu 1988. godine, kaže: “Stav komunističke partije i to po direktivama Kominterne prije rata, bio je da Balkan i u srcu Balkana srpski narod treba oslabiti. Na temelju toga stvoreni su narodi koji nikada nijesu postojali, kao recimo Crnogorci”. Najbrutalniji je naravno u kastigavanju crnogorske nacije. Beogradska Politika 1992. : “Crnogorci su komunistički nakot ili kopilad… i kopile je dijete koje treba ljuljati”. Dakle, u jednoj rečenici izgovara, za ovdašnji mentalitet, dvije najstrašnije uvrede: nakot je životinjski porod a kopilad, bastardi, bili su obilježeni i odbačeni članovi zajednice. U stilu vulgarne ulične prostote još dodaje da “kopile”, koje je metafora za lažnu naciju, treba “ljuljati”.

Crnogorska nacija kao otjelovljenje antisprstva

Uzimajući velikosrpstvo kao duhovni i moralni apsolut, Amfilohije svoje neprijatelje kleveće, drsko i samouvjereno, kao što su to prvih godina poslije pobjede revolucije radili članovi Đilasovog odjeljenja za agitaciju i propagandu koji su demonizivali svaki oblik religijskog, građanskog ili nacionalističkog diskursa. U podužem spisku neprijatelja srpstva, među kojima su islam, katoličanstvo, NATO, ateizam, rok kultura, Hrvati, Albanci… ovaj srpski jerarh rodom iz Morače, za arhineprijatelja smatra crnogorsku naciju i državu Crnu Goru. Crnogorska nacija za Amfilohija, izronila je iz ada, stvorili su je pakleni duhovi, vođe Kominterne, da razori divnu srpsku naciju, kao jedinu oazu nevinosti i duhovne čistote. Takav stepen opsesivnog neprijateljstva prema Crnoj Gori nije zapamćen od vremena Numan paše Ćuprilića i Mahmut paše Bušatlije. Svakom moralno osjetljivijem biću s izvjesnim osjećajem mjere teško je i ponoviti gore navedene blasfemije, pa još i to da je Crna Gora “fildžan država” napravljena od izmeta (“ne pravi se pita od govana”). Ovakva samomržnja može se sresti i kod nekih konvertovanih Jevreja, koji su svoje sunarodnike optuživali za sva zla ovoga svijeta, od nevine krvi Isusove do raznih zavjera protiv hrišćana, djecoubistva, lihvarstva, itd.

No, u evropskom kontekstu riječ je o posebnom fenomenu: agresivni nacionalizam hegemonističkog tipa svoje najekstremnije sljedbenike nalazi na rubovima nacije, ili među pripadnicima drugih etničkih grupa koje su politički asimilovane – sjetimo se Korzikanca Bonaparte, Austrijanca Hitlera, Gruzina Džugašvilija – pa nije čudo da su Srbi iz Crne Gore barjaktari najmračnijeg velikosrpstva. Oni su neprestano raspeti između tlapnje o tome da su najbolji Srbi, “so srpstva” i udvoričkog metanisanja terazijskom establišmentu. Zato se ne treba čuditi što svojim neposlušnim zemljacima, nacionalnim Crnogorcima, niko nije sasuo toliko uvreda koliko su to činili bećkovići, đuretići, strikovići, mićovići, božovići… U prethodnom poglavlju istaknuli smo da Amfilohiju grubost u izričaju, kao i njegovo lice, šake i sitne oči, koji liče na mapu vrletne Morače, prirođena, te da je sve ono docnije svjetsko iskustvo i obrazovanje nije smekšalo, profinilo. Zbog grube, vojničke, neukrotive prirode njegovi suparnici u Beogradskoj patrijaršiji dali su mu nadimak “Crnogorac”. “Karakter je sudbina”, tvrdi Heraklit, i ovaj neobični jerarh bi sigurno, s obzirom na svu upornost, posvećenost i neutaživu slavohlepnu ambiciju, postao srpski patrijarh da je mogao, u određenim momentima, zatomiti svoju gorštačku plemensku prirodu.

Fenomenološki gledano, klasična crnogorska plemenska diferencijacija u etičkom i sociopsihološkom smislu, do polovine dvadesetog vijeka, kada je više od četiri petine stanovništva živjelo na selu, načelno se mogla klasifikovati na viši i niži plemenski tip. Viši tip je znatiželjan, otvoren, socijalno prilagodljiv, sa dobrim osjećajem za mjeru i usvajanju vrijednosti koje imaju univerzalno značenje. Ko god se srijetao sa ovim seljačkim sinovima rasijanim po velikim prijestonicama, gdje su napravili značajne karijere i ugled, morao je biti osupnut i fasciniran manirima ovog naočitog soja koji je više priličio aristokratama na starim dvorovima nego nekadašnjim čobanima stoke sitnog i krupnog zuba po crnogorskim zabitima. No, i među osobama koje pripadaju nižem plemenskom tipu ima izrazito uspješnih ljudi.

I njih je krasila okretnost, bistrina, upornost, specifična inteligencija koja pronalazi prečice u društvenoj hijerarhiji: pogotovo im nije nedostajala drskost i beskrupuloznost. Ono što ih je u nekoj mjeri limitiralo je povremena grubost i sirovost, nedostatak osjećaja mjere i stvarni prezir prema drugim kulturama i civilizacijama, te manjak afiniteta za moderne i avangardne škole i pokrete, i empatija prema slabim, ugroženim i odbačenim ljudima.

Amfilohije Radović je marljiv i znatiželjan čovjek. Njega i u starosti ne miri mjesto. U njegovom globtroterstvu ima još jedna temeljna protivrječnost: putnici su otvoreni za drugačije kulture, i nova iskustva umnogome određuju njihove prosedee i pogled na svijet. No, od Amfilohija se svaka vrsta bjelosvjetske avangardnosti odbijala se kao nebeske sile od Platija ili Kape Moračke. On je otišao iz Morače ali Morača iz njega nije nikad. S druge strane, biografije i djela mnogih teologa pokazuju da sholastički pogled na svijet nije nužno suprostavljen modernim poetikama i mondijalističkom shvatanju čovječanstva kao jedinstvene zajednice – aktuelnog rimskog papu Franja smatraju ekspertom za djelo H. L. Borhesa – ali Amfilohjieva estetika nije odmakla od narodne poezije, srpskog romantizma, Radovana Bećirovića Trebješkog i Matije Bećkovića.

I Amfilohije na Crnu Goru gleda kao na jedan zamišljeni okamenjeni prostor koji je izvan vremena : čiji je jedini zadatak da čuva Kosovski zavjet i legende o svom kosovskom porijeklu. K tome, sebi je zadao još jednu veliku misiju: da gradnjom bogomolja u vizantinskom stilu nametne svetosavlje kako bi potpuno izbrisao tradiciju crnogorskog pravoslavlja iz vremena Crnojevića i Petrovića Njegoša, sa elementima ekumenizma i laicizma koji nijesu bili karakteristični za ostale ortodoksne crkve. (Mitropolitu Petru Prvome katolički svećenik je bio lični sekretar). Istaknuti srpski intelektualac i teolog Mirko Đorđević, o Amfilohijevom karakteru i intelektualnom profilu, između ostalog kaže: “U njegovim objavljenim knjigama i tekstovima nema dokaza da raspolaže rafiniranim esteskim čulom. Naprotiv, mjerila su mu retrogradna klasicistička i, čak socrealistička, u smislu antimoderna, a rečnik saopštenja koje potpisuje ostrašćen: na skarednost odgovara skarednošću (‘evropski izmet’). U tom krugu tema nema rasprava, on je zatvoren i zaokružen u skandal“. U citatima iz višetomnih Amfilohijevih meditacija o tragediji Kosova, preuzetih iz teksta istoričara Zorana Lakića, iz svake mitropolitove rečenice prosto izvire patetika, opšta mjesta, banalne i neukusne metafore.

Poezija ovog učenog teologa, koji se hvali da se služi sa sedam svjetskih jezika, ima manje imaginacije, leksičke i versifikatorske suptilnosti od sočinjenija deseteračkog pjesnika Radovana Bećirovića, o čemu svjedoče izvodi iz pjesme, Krstom časnim do slobode zlatne: “Vidovdane moj očinji vide/Tobom vidim što drugi ne vide … Svi odoše u boj na Kosovo/ Za presveto ime Isusovo!... Vidim Laza nebom obasjala/ I u njemu zlo novog dana”. Možda ništa tako dobro ne govori o Amfilohijevom duhovnom beznađu i sklonosti umjetničkom kiču i banalnim, uskogrudim, parohijalnim percepcijama svojih savremenika, ali i nebeskog Raja i Pakla, kao što su motivi na freskama u novoizgrađenoj crkvi Vaskrsenja Hristovog. U tom ogromnom betonskom zdanju sagrađenom u vizantinskom stilu oslikane su freske koje liče na amaterske stripove: na jednoj strani su “pravednici”, oni što su bogu i Amfilohiju mili, a s druge bande, u vlasti demona i paklenih duhova su protivnici Srpske pravoslavne crkve, među kojima su državni dužnosnici što su se nekad zamjerili mitropolitu.

Amfilohije s lakoćom izvrće činjenice, falsifikuje i podmeće, naročito kad su “separatisti” u pitanju, jer vjeruje da je crnogorstvo inferiorno, provincijalno, nesposobno da pojmi veličinu srpske naciju, iako je nemjerljivo važno za integralno srpsko biće. Vasa Čubrilović pisao je u memorandumu o rješavanju kosovskog pitanja: “Crnogorci su niži politički tip, ali daju najbolje sokove našoj rasi”. Rasistička teza akademika Čubrilovića, nema na umu samo navodnu biološku supremaciju Crnogoraca nego i njihovu istorijsku i kulturnu baštinu, prevashodno petovjekovnu oslobodilačku borbu protiv Turaka, u vrijeme kad je Srbija istorijski bila tabula rasa, pa je srpski identitet čuvan i prenošen uglavnom kroz kulturne i duhovne ustanove u austro-ugarskim zemljama: svi važni ljudi za nacionalni preporod Srbije do druge polovine devetnaestog vijeka dolazili su iz Austro-Ugarske.

Koloritnosti Amfilohijevog karaktera i pregalaštva doprinosi i jedna danas pomalo zaboravljena osobina iz našeg seljačkog miljea, koji je iščezao ili se karikaturalno reciklirao još u vrijeme komunističke industrijalizacije. Svojevremeno u selima su se mogli naći pretenciozni muškarci obično srednjovječne ili starije dobi, koji u svakoj prilici, silom nasramotu, traže momenat pažnje da se istaknu na masovnim skupovima, veseljima ili žalostima, svejedno je li u pitanju svadbena zdravica, govor na pogrebu, lelek ispred patulje pokajnica, besjeda na političkom skupu, itd. Ovakvi ljudi imali su izvjesnu popularnost među plemenicima, ali su često bili i predmet šala. Jer, njihova nametljivost izazivala je neobične, pa i smiješne događaje: ponekad su im se, premda je riječ o iskusnim i darovitim govornicima koji bi u nekoj pustoj udolini ili odvojenom kućištu uvježbavali svoje nastupe, događale frojdovske omaške, na primjer, da na sahranama, dok pristupaju kući pokojnika ispred patulje pokajnica lelekač umjesto preminuloga ožali njegovog sina ili brata koji primaju saučešće.

Ni Amfilohije nije mogao odoljeti toj napasti da, kad god je imao priliku, drži posmrtne govore, ne samo osobama koje su mu bliske po sudbini, političkim i nacionalnim stavovima, nego i da se oprašta od onih koji su svojim senzibilitetom, pogledom na svijet i profesionalnim stremeljenjima bili njegovi antipodi. Tako je održao opijelo i govor nad grobom Danila Kiša, koji je imao istinsku odbojnost prema svemu što predstavlja Amfilohije Radović, ili, ostao je upamćen njegov dvosmisleni govor na sahrani ubijenog Zorana Đinđića – političara koji je više od svih njegovih savremenika zagovarao strateško i bezuslovno povezivanje Srbije sa Zapadom – u vezi njegove politike i sudbine. Prilikom prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole iz Italije u Crnu Goru, Amfilohije je, mimo protokola, ušao na italijanski vojni brod koji je bio pristao u barskoj luci i održao molitvu.

Mitropolitova narciosoidnost, želja da dominira na svim skupovima, pa i na pogrebima znamenitih ličnosti, nije ga suspregla da obavi crkveni ritual tamo gdje mu mjesto nije, i to crnogorskom kralju kojega su iz domovine proćerali pristalice aneksije Crne Gore Srbiji, čiji su najeksponiraniji sljedbenici upravo SPC i njen jerarh Amfilohije Radović. Pošto su ostaci kralja Nikole vraćeni u zemlju nakon sedamdesetogodišnjeg progon

Komentari (12)

POŠALJI KOMENTAR

Maxim

Tesko da ce iko ovoliki tekst procitati...Prosto,neophodno ga je objaviti u prikladnom formatu

Danilo Stojanovic

@Mirko, Prije svega, uzasno lose napisan komentar. Nije jasno ko kome prijeti? Naravno, moze se naslutiti. Ako je "plata za grijeh smrt "- nije jasno zasto i kako je Amfilohije jos ziv? Jer, ako se iko ogrijesio o Bozije zakone i zapovijedi - da ne pominujemo grijehove prema CG - to je on.

Monica Bellucci

Dosta opširna naliza