Jaredić i do National Geographica: "Jedem, pijem, sanjam i DIŠEM FOTOGRAFIJU"

Profesionalni fotograf, otac, sin i nemirni duh, koji jede, pije, sanja i diše fotografiju. Tako bi u najkraćem sebe opisao jedan od najpoznatijih crnogorskih fotografa Aleksandar Jaredić.

Baš kao u životu, tako je i sa fotoaparatom, bitno je fokusirati se na najvažnije i uhvatiti najbolji trenutak, što godinama radi naš sagovornik sa strašću koja ne prolazi, taman kao ni one svevremenske fotografije.

Više nego vješt hvatač neponovljih momenata pomjera granice, gdje i obični laik zna da je i ona čuvena mjera - da jedna fotografija vrijedi više od 1000 riječi zapravo premala.

Fotografije Jaredića poznatog i kao Lexilium pobjeđivale su na Kodakovom takmičenju, a stizale su i do National Geographica...

Nerijetko iz svoje „torbe trikova“odaje tajne zanata mlađim kolegama, zbog čega ga pojedini kritikuju, ali ne mari, računica je jasna – “Znanje je kao i ljubav: što se više dijeli to ga više imate”, kaže Jaredić u razgovoru za portal Antena M.

ANTENA M: Mnogi ne bi imali primjedbi ako bi rekli da je Aleksandar Jaredić „tata“ za fotografisanje vjenčanja u Crnoj Gori i šire! Poigravate se, reklo bi se na prvi pogled tako lako sa svjetlošću, sjenkama, ljepotom prirode, uz prepoznatljive široke kadrove. I, što je najvažnije, Vaše fotografije zabilježe ono bez čega taj ovjekovječeni trenutak ne bi imao prevelikog smisla - “živu“ emociju koja “diše“ na fotografijama. Vođeni velikom strašću prema, sada već svom pozivu, napustili ste posao dizajnera u Telekomu. Jeste li zažalili i otkada “drugujete“ sa fotoaparatom?

- Nije to bila laka odluka, naročito za čovjeka koji ima porodicu, ali se pokazala kao ispravna. Već punih šest godina živim isključivo od fotografije. I za fotografiju. Po prirodi (i horoskopskom znaku – blizanac) radoznao sam i nestalan, tako da se moja interesovanja često mijenjaju, ali ovo me još uvijek drži kao prvog dana. I sam se čudim. Dokle god bude tako baviću se fotografijom.

ANTENA M: U moru samoproklovanih profesionalnih fotografa, iza Aleksandra Jaredića stoje i ne tako mala priznanja. Učestvovali ste na Kodakvom takmičenju i osvojili prvo mjesto. Ta fotografija prikazana je na njujorškom Time Sguareu. Vaše fotogragije stigle su i to National Geographica....Šta je za Vas zapravo najveća nagrada i priznanje koje ste dobili?

- Zvanične nagrade su lijepe i svakom prijaju, ali jedan od najvećih komplimenata koje sam dobio je taj kada je jedan par iz Rusije riješio da dođe i da se vjenča u Crnoj Gori samo zbog mene i mojih fotografija. Poslali su upit agenciji sa kojom sarađujem i rekli “provjerite je li Aleksandar slobodan u tom terminu, ako slučajno nije ići ćemo u neku drugu zemlju”. Dešavalo se, takođe da mladenci određuju termin vjenčanja prema tome kada sam slobodan ili da pomjere datum zbog mene. Mislim da to dosta govori i prema takvim klijentima imam samo ogromno poštovanje i odgovornost. Takve neke stvari su mi mnogo značajnije od nagrada na konkursima.

ANTENA M: Na spisku želja i profesionalnih izazova koje snimanje priželjkujete?

- San mi je da fotografišem indijsko tradicionalno vjenčanje. Mislim da bi bilo jako zanimljivo ispratiti tako nešto, zbog boja, običaja, milion dešavanja i zanimljivih momenata. Imao sam neke upite za takve angažmane, ali do sad nijesam uspio da dogovorim nijedan. Ali biće prilike, siguran sam.

Što se domaćih klijenata tiče, izgleda da sam svojim stilom i pristupom poslu profilisao i klijentelu tako da me angažuju ljudi koji tačno znaju šta hoće i znaju šta mogu da očekuju od mene tako da u najvećem broju slučajeva imam potpuno odriješene ruke.

ANTENA M: Iako je svako snimanje priča za sebe i novi izazov, vjerovatno kao i u svakom poslu desi se da ne ide sve baš po planu? Koje je u tom smislu bilo Vaš najveći izazov? Do koje mjere se išlo sa improvizacijama?

- U stvari rijetko kad ide baš sve po planu. Uvijek mladencima na sastanku kažem da se unaprijed pripreme da će nešto da iskrsne i da nikad ne može baš sve da bude kako su zamislili i da je najvažnije da se ne nerviraju nego da gledaju kako da prevaziđu takve nepredviđene stvari. Što se mog dijela posla tiče, uvijek uradim sve što je do mene, organizaciono i tehnički, da smanjim na najmanju moguću mjeru mogućnost greške. Velika je odgovornost snimati nečije vjenčanje, jer nemate mogućnost da ponovite neki momenat koji ste propustili. Zato uvijek imam backup, i što se opreme tiče i uvijek ide sa mnom pomoćni fotograf koji zajedno sa mnom prati sve ključne momente. Što se izazova tiče, najčešće je loše vrijeme limitirajući faktor. Zapravo, to mladenci misle. Meni nije problem da se skvasim ili smrznem ili skuvam ako njima nije problem. Dešavalo se da slikamo foto sesiju po najvećem pljusku i da napravimo sjajne i neponovljive fotografije. 

Do sada sam slikao preko 200 vjenčanja (prestao sam da brojim) tako da se svašta dešavalo i imalo je raznih smiješnih i neobičnih situacija. Jednom se desilo da sam čekao mladence ispred hrama i kako se nijesu pojavili u dogovoreno vrijeme, pozvao sam mladu da vidim gdje su. “Saša, ali vjenčanje je SLJEDEĆE subote!” Poranio sam samo nedjelju dana. Jednom se mladoženja onesvijestio usred crkvenog vjenčanja i kako sam u tom trenutku bio najbliži, brzo sam spustio aparat i uhvatio ga da ne padne. Nijesu se razbili ni on ni aparat. Na jednom ruskom vjenčanju nijesu imali kuma pa su mene pitali da im budem svjedok. Tako da sada imam kuma u Moskvi.

ANTENA M: Nesebično prenosite svoje znanje i iskustvo na kursevima za fotografisanje vjenčanja? Za one koji su na početku, šta im savjetujete?

- Znanje je kao i ljubav: što se više dijeli to ga više imate. Nikad prenošenje znanja nije jednosmjerno, svako uči od svakoga i svako ima neko iskustvo koje može da prenese a koje vam može biti korisno. Ima kolega koji me kritikuju što “otkrivam tajne”zanata, ali mislim da samo edukacijom i podizanjem kvaliteta cijele branše može da svima bude bolje. Tako da bi i početnicima savjetovao da više ulažu u znanje i vještine a manje u opremu.

ANTENA M: „Umislio sam da je moja misija da učinim svijet ljepšim mjestom, pa makar i to ne bila realnost. Sve je ljepše i lakše kad staviš roze naočare....Ko želi surovu realnost neka gleda Dnevnik“- to su Vaše riječi. Šta sve mora da se “poklopi“ za dobru fotografiju i može li baš sve da se koriguje u Fotošopu?

- Dobra fotografija je subjektivan pojam. Nešto što je nekome dobro drugome ne mora da bude. Ja većinu fotografija prvo napravim u glavi pa tek onda u aparatu. Nekada je čak ni ne napravim u aparatu, ostane samo u glavi kao misaona vježba. Za neke fotografije je bitan tehnički aspekt, da sve bude posloženo kako treba: kompozicija, svjetlo, izbor ugla, objektiva i parametara. Za neke druge je bitan samo momenat i priča koju priča. Tu je tehnički dio potpuno nebitan. Bitno je uraditi sve što je do vas da fotografija bude korektna i upotrebljiva već u samom aparatu, da je naknadna obrada nepotrebna ili minimalna. Trudim se da što manje obrađujem fotografije. Najbitnije i najteže je iz scene koja je pred vama izbaciti sve nebitno i ostaviti samo one elemente koji vam trebaju i to na licu mjesta, bez brisanja i silovanja u postprodukciji. Slično kao što je čuveni skulptor Rodin rekao za svoje skulpture: “Uzmem komad kamena i maknem sve što nije skulptura”.

ANTENA M: Imate li utisak da se nerijetko pretjeruje sa Fotošopom, do te mjere da su pojedini ljudi neproznatljivi na ulici?

- Gdje god postoji upotreba, postoji i zloupotreba. Obrada fotografije je kao kuvanje jela, u redu je dodati pomalo ponekog začina, ali pazite da ne prezačinite i učinite ga neukusnim i nejestivim.

ANTENA M: Moderno je dobo, era pametnih telefona kada se mnogo toga može zabilježiti mobilnim telefonom, i kada se fotografije toliko ne izrađuju, koliko to utiče na posao fotografa?

Često fotografišem mobilnim telefonom i svakako me raduje što su telefoni postali jako upotrebljivi, čak i za ozbiljnije poslove. Nekad sam pored ozbiljnih aparata uvijek imao i neki kompaktni koji sam koristio za odmor i dokolicu, ali posljednih godina nema potrebe za tako nečim, mobilni telefon mi završava posao. Ekspanzija digitalne fotografije donekle utiče na posao, ali će uvijek biti angažmana koji zahtijevaju profesionalce tako da posla uvijek ima. Ono što će uvijek kreativca i profesionalca razlikovati od amatera je taj likovni dio, osjećaj za kompoziciju, boje, perspektivu. To imate ili nemate, ne postoji oprema koja može to da nadomjesti.

ANTENA M: Vrijeme društvenih mreža, bez sumnje u jednom pogoduje umjetnicima, pa tako i fotografima da izađu iz anonimnosti. No, koliko su zaista majstori u svom poslu bude jasno tek po učinjenom poslu. Savjet kako izabrati fotografa za jedan od najradosnijih dana u životu, koji za većinu nema reprizu?

- Ja većinu poslova dobijam preko društvenih mreža. Nekad ste morali da pravite izložbe, da objavljujete fotografije u publikacijama da bi se čulo za vas. Danas je to svima dostupno i ako ste dobri i drugačiji nije teško doći do publike i potencijalnih klijenata. Savjet za buduće mladence je da traže da vide kako je neko uradio cio dogadjaj, od početka do kraja. Dosta fotografa objavi po jednu, dvije fotografije sa vjenčanja i onda može da se stekne utisak da je svaka fotografija tako dobra a to u stvarnosti nije slučaj. Da bi se kvalitetno pokrilo cijelo vjenčanje fotograf mora da se dobro snalazi u više žanrova fotografije: portretnoj prije svega, fotografija detalja i predmeta, lokacija, pejzažna i arhitetkturna fotografija, dokumentarna fotografija… Tražite da vidite od svega ponešto. Pitajte koje je vrijeme isporuke materijala, šta se dobija u paketu… Ne gledajte samo inicijalnu cijenu, jer ako uštedite neki euro može da se desi da budete uskraćeni za nešto što je bitno.

Razgovarala: Jelena ĆETKOVIĆ