Rajko Vujičić: Sveti Vladimir Dukljanski

Navršava se milenijum otkako je živio i vladao Sveti Vladimir Dukljanski, prvi dukljanski svetitelj, čovjek za koga je vizantijski istoričar Skilica zapisao da je bio "pravičan i miroljubiv i pun vrlina", a čiji se kult, osim Duklje (Zete), poštovao i u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Tekst poznatog istoričara umjetnosti Rajka Vujičića prenosimo iz najnovije "Matice".

Kosari je posljednja želja bila da je, kada sklopi oči, pokopaju pored voljenog čovjeka

Uz globalni jubilej dva milenijuma hrišćanstva Crnogorci imaju prilike da slave i svoj veliki jubilej - milenijum otkako je živio i Dukljom vladao Sveti Vladimir Dukljanski, poznat i kao Sv. Jovan Vladimir. To je dobra prilika da čitaoce, a i širu javnost, podsjetimo na tu veliku i zanimljivu ličnost naše prošlosti, te da ukažemo na neke manje poznate činjenice i nepoznanice.

Istorijski izvori o knezu Vladimiru (ponekad se tituliše i kao kralj) su dosta oskudni.

Ipak, komibinujući podatke koje je o njemu ostavio vizantijski istoričar Jovan Skilica sa onim što o njemu pripovijeda Pop Dukljanin u svom Ljetopisu, može se dobiti približna slika o tom našem vladaru i svetitetlju.

Bio je sin Petrislava (Petra), vladara Duklje, a prema Dukljaninu, stric kneza Vojislava, osnivača dinastije Vojisavljevića.

Vladao je Dukljom i susjednim oblastima (Skilica kaže "Trmalijom i obližnjim oblastima Srbije") i bio u prijateljskim, vjerovatno vazalskim odnosima sa Vizantijom.

U ratu protiv bugarskog cara Samuila, koji se dogodio oko 998. godine, dopao je sužanjstva i odveden u Samuilov dvor u Prespu.

Tu se razvila ljubav između njega i careve kćerke Kosare, koja je od oca izmolila pristanak da se uda za otmenog sužnja. Kao carevom zetu vraćena mu je na upravu Duklja i pridodate još neke oblasti u Albaniji.

Kao "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrlina" (Skilica) uživao je veliki ugled u svom narodu. Sa svojom ženom Kosarom živio je u "besporočnom braku", te nije imao nasljednika.

Međutim, od novog bugarskog cara Jovana Vladislava, Kosarinog rođaka, koji je izgleda bio bogumil, te mu je smetala Vladimirova bogougodnost i popularnost, bio je na prevaru domamljen u Prespu, pogubljen i sahranjen u tamošnjoj crkvi.

Dogodilo se to 22. maja 1016, godine, mada Crkva drži da se to zbilo godinu dana ranije. Na njegovom grobu su se, prema Dukljaninu, počela događati mnoga čuda, poput ozdravljenja bolesnih, pojave mistične svjetlosti i dr. što je privlačilo mase hodočasnika.

To je, kako se vjeruje, uticalo da car Vladislav, vinovnik svetiteljeve smrti, dozvoli Kosari da prenese tijelo svoga muža i sahrani ga u Krajini na Skadarskom jezeru, u crkvi Prečiste Bogorodice Krajinske. To je, zapravo, bio manastir u kome je i Kosara provela svoje posljednje dane kao monahinja Teodora. Kada je sklopila oči bila je, po sopstvenoj želji sharanjena ispod nogu svoga muža.

Kult Sv. Vladimira, kao prvog dukljanskog svetitelja, se brzo proširio i izvan Duklje.

Bio je štovan kao blaženi u Dalmaciji o čemu govori i A. Kačić-Miošić.

U Albaniji i Makedoniji je poznat kao čudotvorac, dok se na freskama i ikonama u Bugarskoj pominje kao "car bugarski". Izgleda da, kao i mnogi drugi poznati svetitelji, nikada nije bio zvanično kanoniziran, već mu je kult proizveden voljom vjernika, a romantična ljubav Vladimira i Kosare inspirisala je mnoge stvaraoce različitih umjetničkih žanrova.

Mošti Svetog Vladimira počivale su u Bogorodici Krajinskoj do 1215. godine, kada su, iz do sada još nedovoljno objašnjenih razloga, prenešene u Drač. Po jednom grčkom žitiju Sv. Vladimir je štovan kao zaštitnik tog grada. Ugledni albanski velikaš Karlo Topi obnavlja 1381-83 g. manastir sv. Jovana kod Elbasana i u njega prenosi svetiteljeve mošti. O tom svom činu ostavio je uklesane natpise na crkvi, na staroslovenskom, grčkom i latinskom jeziku. U njima se Sv. Vladimir po prvi put naziva Jovan - Vladimir. Taj spoj je, po svoj prilici, nastao zbog iste vrste mučeničke smrti Sv. Jovana preteče i našeg Sv. Vladimira. Oba su stradala usekovanjem glave, zbog čega se u likovnim predstavama najčešće prikazuju kako na pladnju drže svoje odsječene glave.

Međutim, postavlja se pitanje zbog čega su i pod kojim okolnostima mošti Svetog Vladimira dislocirane iz Krajine, odnosno iz zemlje kojom je upravljao, i prenešene u oblast kojom nikada nije vladao.

Dosadašnji istraživači se, uglavnom, samo ovlaš zadržavaju na tom detalju. Odomaćila se teza da su to 1215. g. učinili Epirci.

Takvom mišljenju je, izgleda, doprinio K. Jireček, koji pretpostavlja da su Epirci "oko 1215. godine" bili zauzeli Skadar. Njihov dalji prodor u Duklju, pa prema tome ni u Krajinu, se nigdje ne pominje.

To je vrijeme kada Raškom, u čijem se sastavu tada nalazila Zeta, vlada Stefan Prvovjenčani kao sizeren kralju (!) Đorđu, Vukanovom sinu, koji nominalno upravlja Zetom.

Poznato je da je Stefan bio u neprijateljskim odnosima sa vizantijskim dinastom u Epiru (tada je Carigrad bio pod krstašima koji su u njemu osnovali tzv. Latinsko carstvo) Mihailom I Anđelom. Za vrijeme njegove vladavine se, najverovatnije, dogodilo navedeno osvajanje Skadra. Ali, već njegov nasljednik Teodor I Anđel (1214-1230) poboljšava svoje odnose sa Raškom, a najstariji sin Stefana prvovjenčanog, Radoslav, ženi se njegovom kćerkom. Kako onda objasniti zbog čega su "epirski vojnici" 1215. godine prenijeli mošti Svetog Vladimira iz Krajine u Drač, ako su odnosi između Nemanjića i Anđela bili već izglađeni?

Nemanjići su svim raspoloživim sredstvima vjerske propagande udarili po državno-kulturnoj misli Zete

Pravi razlog tom činu uzgredno, a po svemu sudeći ispravno, komentariše austrijski istraživač S. Hafner u svojoj knjizi Studien zur altsrbischen dynastischen Historiographie ("Studije o starosrpskoj dinastičkoj hijerarhiji", Minhen 1964), iz koje ćemo ovdje citirati nekoliko mjesta.

On, između ostalog, primjećuje da su "Sava i njegov brat Stefan Prvovjenčani, već od samog početka, stavili starosrpske vladarske biografije u službu državno-političke ideologije i dinastičkih interesa, te da su u toj službi biografije ostale i docnije".

To, svakako, nije samo slučaj kod Nemanjića već se susrijeće kod većine feudalnih dinastija tokom srednjeg vijeka. Međutim, Hafner nastavlja, da su se oni, Sava i Stefan Prvovjenčani,"... svim raspoloživim sredstvima državne i vjerske propagande" suprotstavili ukorijenjenoj "državnoj, kulturnoj i dinastičkoj misli Zete, kako bi se za Stefana Nemanju u kultu i istoriografiji stvorilo ono isto što je za Vladimira u Zeti bila već tradicija".

Ističući naglašen antagonizam između Zete i Raške on, nadalje, kaže da se time može donekle, a možda i u potpunosti, objasniti prećutkivanje imena svih dukljanskih vladara, ne samo Vladimira nego i kraljeva Mihaila i Bodina, u srpskoj književnosti i istoriografiji srednjega vijeka, te da je "u duhovnim i kulturnim stvarima, i pored gubitka svoje političke nezavisnosti, Zeta još dugo vremena bila nadmoćnija od Raške". Kao dokaz za to uzima Ljetopis Popa Dukljanina i Miroslavovo jevanđelje, "dva najpoznatija kulturna spomenika Zete, koji se mogu mjeriti sa sličnim evropskim spomenicima" (navedeno djelo, strana 50-53).

Treba imati u vidu da se prenos Vladimirovih moštiju iz Krajine u Albaniju dogodio u vrijeme kad se svetački kult Nemanjin tek vaspostavljao i učvršćavao, čemu je svakako popularnost starijeg kulta, Vladimirovog, predstavljala ozbiljnu prepreku.

Mučenička smrt Vladimirova činjela ga je mnogo pogodnijim za idealnu sliku vladara - svetitelja od Njemanje, koji je umro prirodnom smrću kao monah velikoshimnik.

Oni se dvojica razlikuju i u načinu vladanja. Nemanja je često ratovao, zauzimao okolne zemlje, rušio gradove, dok je Vladimir bio sasvim drugačije prirode, zapravo više svetac nego vladar.

Za njega čak i Skilica, koji nije bio naklonjen Slovenima, kaže da je bio "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline" (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. III, str. 117).

U Ljetopisu Popa Dukljanina je jedno čitavo poglavlje posvećeno Vladimiru.

Radi se, zapravo, o kratkom žitiju koje je postojalo u vrijeme nastanka tog spisa - hronike krajem 12. v, a koje je autor samo umetnuo u svoj tekst, očito, u nešto skraćenom obliku. Prva rečenica tog poglavlja glasi: "A dijete Vladimir primi kraljevstvo i rastijaše ukrašen svakom mudrošću i svetošću..", a posljednja, završna: "Ko želi saznati koliko i kakvih dobrih djela i čudesa se Gospod udostojio učiniti posredovanjem blaženog Vladimira, sluge svojega, neka pročita knjigu o njegovim djelima, gdje su njegova djela po redu opisana, pa će zaista znati da je ovaj sveti čovjek bio duh sa Gospodinom i Bog bijaše s njime, kome čast itd. "Ta knjiga koju Dukljanin pominje može biti samo svetačko žitije ili neki sličan hagiografski spis.

Između Njemanje i Vladimira mogu se povući neke paralele. Oba su bila zatočena.

No, dok je Vladimira izbavila careva kći, Nemanju je, prema žitiju, iz sužanjstva spasio sv. Đorđije. Ne govori se o načinu Nemanjinog zarobljivanja, dok Pop Dukljanin za Vladimira daje podroban opis.

On, naime, pripovijeda kako se Vladimir sa vojskom sklonio na brdu Oblik, gdje je bilo mnogo zmija otrovnica koje su smrtno ujedale njegove vojnike. Blaženi Vladimir se pomolio Bogu, te su od tog momenta zmije postale bezopasne. To je, ujedno, i prvo čudo koje mu se pripisuje.

Međutim, vidjeći da se ne može nositi sa mnogo jačom vojskom bugarskog cara, a da bi spasio svoje vojnike i narod, on se sam predaje. Dukljanin navodi njegove riječi upućene onima oko sebe: "Kako vidim, premila braćo, treba da ispunim onu jevanđeosku izreku koja veli "Dobar pastir daje svoju dušu za svoje stado." Bolje je, dakle, braćo da ja dam dušu svoju za vas sve i svojevoljno predam svoje tijelo da ga kolju i ubijaju, nego da vi stradate od gladi i mača".

Taj stih po jevanđelju izgovara Hrist kojemu se pripisuju vrline dobrog pastira, "... pastir dobri dušu svoju polaže za ovce" (po Jovanu, X, 11). Kao da se povinuje Hristovim riječima: "Predaće se sin čovječji u ruke ljudske" (jevanđelje po Mateju, XVII, 22).

Takvo ponašanje, u Vladimirovom slučaju, na izgled je daleko od borbenog viteštva srednjeg vijeka, ali je blisko hrišćanskom žrtvovanju za spas drugih. S tom i sličnim sekvencama htjelo se naglasiti da je Vladimir još za života ispoljavao visoke svetiteljske vrline. Možda se zbog toga njegov lik na freskama i ikonama ponegdje prikazuje vrlo sličnim Hristovom izgledu (prije svega u Makedoniji, kao što je slučaj na ikonostasu u sv. Naumu). Pri tome pada u oči i činjenica da on svoje potčinjene po hrišćanskom običaju naziva "braćom".

Krst za koga drže da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja svake godine iznosi se na vrh Rumije

Zadržali smo se nešto duže na ove pasaže, kako bi se moglo prosuditi, koliko je kult Svetog Vladimira mogao smetati vaspostavljanju nekog novog svetiteljskog štovanja, u ovom slučaju Nemanjinog, te da se vidi, da li su Sveti Sava i Stefan Prvovjenčani imali dovoljno jake razloge da se oslobode kulta starijeg svetitelja, ili - u najmanju ruku - da se ne protive dislociranju njegovih moštiju u drugu državu.

Tome još valja dodati i činjenicu da se to dogodilo u vrijeme kada je Stefan priređivao svoje krunisanje za prvog sprskog kralja (otuda se i zove Prvovjenčani) a brat mu Sava intenzivno pripremao osamostaljenje srpske crkve, što se i dogodilo 1219. g. Iako nema direktnih dokaza da su njih dvojica doista odobrili ili možda, potpomogli dislokaciju moštiju, ipak se to - iz svega gore navedenog - nameće kao logičan zaključak.

Da je Vladimirov kult u Zeti, posebno u Krajini, bio veoma jak vidi se i po tradiciji koja je ostala živa i u pamćenju naroda tog kraja sve do danas. Radi se o poznatoj procesiji sa krstom "Svetoga kralja", za koga se drži da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja u Prespi, a kasnije mu je stajao na grudima dok mu je ćivot sa moštima bio u Krajini. Taj krst se, uz ustaljeni ritual, svake godine o Trojičinu danu, koji je pokretni praznik, a pada uvijek oko 22. maja, dana kada se štuje Sv. Vladimir, iznosi pri izlasku sunca na Rumiju.

Nekada se krst nosio još 22. maja i na Veliku Gospođu. U ceremoniji su učestvovali pravoslavci, katolici i muhamedanci, kao što su kasnije hodočastili njegov grob u Šin Đonu pripadnici različitih vjeroispovijesti (o tome su pisali brojni istraživači od kojih najizvornije Andrija Jovićević, Sv. Jovan Vladimir u narodnoj uspomeni, u cetinjskim "Zapisima" za decembar 1927).

Neobična je i činjenica što se na teritoriji Crne Gore nije sačuvala nijedna crkva iz srednjeg vijeka njemu posvećena. Njih je, svakako, moralo biti.

Istorijski izvori pominju crkvu sv.Vladimira na teritoriji Ulcinja, ali ona nije pronađena. P.Mijović misli da je crkvica u okviru barskog trikonhosa na Topolici imala Vladimira za hramskog sveca, mada za to nije pružio valjane dokaze.

Današnja crkva u Starom Baru njemu posvećena, novijeg je datuma. Neke stare ruševine i crkvine kriju tajne s ovim u vezi. Isto tako se ne može objasniti zbog čega u starom živopisu i ikonopisu Crne Gore i Srbije nigdje nema lika Sv. Jovana Vladimira, a susreće se na području pomjesnih crkava izvan jurisdikcije Pećke patrijaršije.

Nije poznato gdje su mošti Svetog Vladimira počivale u Draču, nakon što je izvršena njihova translacija iz Krajine i da li su iz sigurnosti čuvane negdje u unutrašnjosti.

Pouzdano se zna da su 1383. donešene u Šin Đon (Sveti Jovan) kod Elbasana i da su smještene u crkvu koju je za sveca obnovio Karlo Topi. Nije jasno zbog čega je bio izabran baš taj lokalitet. Po jednoj legendi, to je ono mjesto na kome je Vladimir, uzevši svoju odsječenu glavu i uputivši se na konju iz Prespe u pravcu Duklje, ugledao orla sa plamenim krstom na glavi. Na tom mjestu je, prema legendi, odložio svoju glavu, što je bio znak da se tu treba izgraditi crkva njemu posvećena.

To je, jasno, samo legenda koja je ušla i u svetačko žitije. No kako se Šin Đon nalazi na drumu koji je vodio od Drača ka Prespi, kojim je, zacijelo, prolazio i Vladimir, on je, bez sumnje, poznavao to mjesto, te nije isključeno, da je možda iz nekog razloga, namjeravao da tu podigne neku memoriju, ili je to bio već učinio. Jer je, naime, poznato da je Karlo Topi "obnovio" neki stariji objekat koji se tu ranije nalazio.

U svakom slučaju, u toj crkvi koju je podigao Karlo Topi i oko nje oformio manastir, položene su navedene godine mošti našeg svetitelja. Bila je to, sudeći po kasnijim arheološkim iskopavanjima, nevelika jednobrodna građevina, okružena manastirskim konacima i drugim zdanjima. U njenu fasadu je bio ugrađen grb Topija i uklesani već pomenuti ktitorski natpisi na tri jezika. Oni su kasnije sekundarno ugrađeni u noviju i mnogo veću crkvu, koja je doživjela više proširenja i dogradnji. 

Manastir Šin Đon je smješten u dolini rječice Kuše, koja se nekoliko stotina metara od manastira uliva u rijeku Škumbu. Udaljen je nekih desetak kilometara od Elbasana (ranije Neokrasta) na putu prema Tirani. Po starijim opisima bio je nekada u gustoj šumi u kojoj su dominirali kiparisi. Sada, u vrijeme naše posjete tom lokalitetu u avgustu 2000. god, od te šume nije ništa ostalo. Nestali su i ostaci velikog hrastovog drveta, na kom se, kako legenda kaže, Svetom Vladimiru prikazao orao sa krstom na glavi. Ostaci tog drveta su se, po kazivanju mještana, do nedavno mogli vidjeti u crkvenoj porti.

Manastir je bio okružen nevisokim zidom, od kojega danas ima ostataka samo na sjevernoj strani, gdje se nalazi još relativno dobro očuvan ulaz u manastir, zidan velikim grubo priklesanim kamenim kvaderima. Ne posjeduje dovoljno stilskih obilježja prema kojima bi se mogla utvrditi njegova starost. Ipak, po rustičnosti i načinu obrade mogao bi pripadati XIV vijeku.

Sačuvano je svega nekoliko opisa izgleda manastira i manastirske crkve u kojoj su se čuvale mošti Svetog Vladimira. Prvi opširniji osvrt na izgled manastira objavio je izvjesni inženjer P.R.K. u carigradskom listu "Stamboul" (17.IV 1891). Njegovu sadržinu je skoro doslovno prenio Stojan Novaković ("Prvi osnovi slovenske pismenosti među balkanskim Slovenima", Beograd 1893).

U prvoj polovini prošlog vijeka u Šin Đon je na poklonjenje svetitelju dolazio ogroman narod

Međutim, najautentičniji osvrt na manastir, njegovu crkvu i sekundarno ugrađene natpise Karla Topija, kao i njihove prevode, publikovao je S. M. Štedimlija, koji je posjetio Šin Đon, nakon čega je o tome objavio opširnu radnju sa više dragocjenih podataka i nekoliko, za to vrijeme, dobro snimljenih fotografija ("Tragom popa Dukljanina", Zagreb 1941. Isto i u "Alma mater croatica", 3, Zagreb 1940).

Iz njegovih snimaka se može jasno vidjeti kako je spolja izgledala crkvena građevina.

Zapadna fasada je bila raščlanjena glavnim portalom sa malom nastrešnicom, iznad koje su bila dva prozora i skromni zvonik "na preslicu".

Na južnoj strani se takođe nalazio ulaz sa prostranom nastrešnicom, što svjedoči o masovnom okupljanju vjernika - hodočasnika koji nijesu mogli stati u unutrašnjost crkve, pa je iz tog razloga improvizovan, umjesto trijema, vanjski pokriveni prostor.

Štedimlija donosi i zanimljive podatke kako je izgledala edikula u kojoj s bile smještene mošti Svetog Vladimira, koju on, kao i raniji opisivači, naziva "mauzolej". Kako taj rijetki spomenik nije sačuvan, donosimo ovdje Štedimlijin opis (isto je objavio u članku "Šin Gjon", u "Obzoru" od 24. VIII. 1938.) Tu se kaže: "Vladimirova grobnica je slična onoj koja se nalazi u sv. Naumu kod Ohrida, te s njom stoji sigurno u nekoj vezi. Izgrađena je na tri kata, od kojih prvi predstavlja četiri stubića (postament) od pola metra visine, a na njima je na četiri polukružna svoda položen pravi postament za ćivot, na kojem su izvana naslikani prizori iz svetiteljeva života prema grčkoj legendi. Na mauzoleju su sa strane prozori, zatvoreni žičanom mrežom, kroz koji se vidi ćivot i živopis na njemu. Kroz te prozorčiće ubacuju hodočasnici novac i druge dragocjenosti unutra, gdje ostaju sve dok se mauzolej ne otvori na dan sv. Jovana Vladimira (22. V po starom kalendaru). Inače vrata mauzoleja su zaključana i zapečaćena, te se otvaraju samo tog dana i to u prisutnosti nadležnog episkopa. Kao treći kat mauzoleja, na čijim su zidovima izvana freske sa pojedinim scenama iz svetiteljeva života i natpisima na grčkom jeziku, nalazi se četvorostrano kube, te njegov vrh nije od poda visočiji od tri metra".

Šteta je što Štedimlija nije dao više podataka o edikuli Svetog Vladimira. Iz opisa se ne vidi da li se radi o drvenoj ili kamenoj gradnji. Ne doznaju se, isto tako, koje su scene bile oslikane na njoj. Međutim, po opisu da se radi o čudima svetitelja prema grčkoj legendi proizilazi da taj živopis nije bio stariji od druge polovine XVII v., kada je u Veneciji štampan Akolitija sa Službom i Žitijem Svetog Vladimira na grčkom jeziku. Na to upućuje i objavljena fotografija sa scenom kako car Samuilo blagosilja brak između Vladimira i Kosare u Prespi.

Iz jednog drugog izvora doznaje se kako je izgledala ceremonija iznošenja moštiju na dan Svetog Jovana. Taj opis donosi episkop Nikolaj Velimirović u "Čitanka o svetom kralju Jovanu Vladimiru" (Beograd 1925). Tu on kaže: "Jedanput u godini ćivot se izvlači, postavlja nasred crkve pod nebo (baldahin) i otvara. Po svršetku liturgije sveštenici uzimaju ćivot i obnose ga tri put oko crkve s pojanjem. Ogromna masa naroda, koja se sleže toga dana u manastir, sleduje za ćivot držeći zapaljene sveće u rukama. Kada se tri put obnese, ćivot se postavlja pred crkvu, i narod prilazi i celiva. Pri celivanju deli se narodu pamuk iz ćivota. Poznato je da se oko Elbasana mnogo gaji pamuk. Svake godine meće se nov pamuk na mošti svetiteljeve u ćivot, koji prestoji godinu dana, pa se onda o slavi deli poklonicima. Po svršenom celivanju ćivot se zatvara, unosi u crkvu i postavlja opet na sredinu crkve. Treći dan slave pak, 24. maja, ćivot se ponovo otvara radi celivanja. Ovo se čini iz dva razloga: prvo, što slava u manastiru traje tri dana, te posetioci žele pri polasku još jedanput da celivaju svetitelja; i drugo, što je toga dana veliki sajam u Elbasanu, na koji se sabira narod iz udaljenih krajeva Albanije. Tako se daje prilika i poslovnim ljudima, koji dolaze na sajam, da vide i celivaju svetitelja". 

Da se u Šin Đonu okupljao veliki broj vjernika "iz udaljenih krajeva Albanije" ukazuje i veličina potonjeg crkvenog zdanja od kojeg su danas sačuvani samo zidovi. Bila je to prostrana bazilika podužno podijeljena na tri broda. Između glavnog broda i pobočnih postavljeni su bili kameni stubovi u alternaciji sa kvadratnim pilonima od cigli. Svakako da je ovakav oblik, svojstveniji zapadnom hrišćanstvu nego pravoslavlju, izabran kako bi mogao da primi što više vjernika. Crkva je više puta proširivana. Od prvobitne Topijeve crkve primjećuju se ostaci na jednom dijelu zida do visine od otprilike 1,5 m. U fasade, posebno na južnoj, ugrađeno je više spolija iz prethodnih zdanja, među kojima ima i nekoliko reljefa sa geometrijskim i biljnim motivima. Tri natpisa koje je Štedimlija objavio izvađena su i, valjda, pohranjena u nekom lapidarijumu. Do južnih vrata sačuvana su dva pomena o obnavljanju ili opravkama crkve, jedan sa godinom 1740, a drugi je iz 1781. godine i pomenom sv. Đorđa ("Georgi").

U unutrašnjosti se vide još ostaci zidanog ikonostasa u čijim nišama su bile smještene ikone.

U sve tri polukružne apside kojima se završavaju brodovi sačuvali su se ostaci fresaka. U centralnoj apsidi raspoznaje se Bogorodica tipa "širšaja nebes" ispod koje su u dva reda bili raspoređeni svetitelji. Signature su bile na grčkom jeziku. Opšti je utisak da nijesu starije od 17. vijeka. Južni dio oltarnog prostora, tamo gdje je bio smješten "mauzolej" tj. ćivot Sv. Vladimira, sada je improvizovano pokriven daskama. Tu je smješten jedan rasklimani drveni stol sa ikonom Sv. Vladimira i kutijom za priloge rijetkih posjetilaca, koji tu mogu upaliti svjeću.

Crkva je još tridesetih godina kada je posjetio Štedimlija, po njegovim riječima, bila u rđavom stanju. Poslije Drugog svjetskog rata ateistička vlast u Albaniji nije dopuštala brigu o sakralnim objektima. Crkva i manastirski objekti su bili zatvoreni. Krovna konstrukcija crkve obrušila se 1978. god. Na sreću, ćivot - zapravo drveni sanduk sa moštima svetitelja - prethodno je bio prebačen u crkvu sv. Marije u Elbasanu. Tu ih je vidio i opisao novinar Jovan Plamenac ("Pobjeda" 9. januar 1991.). Međutim, danas se ne nalaze u toj crkvi. Prenešene su, navodno, u Tiranu, što nam nije bilo moguće provjeriti.