UBISTVO PREDŚEDNIKA OPŠTINE MOJKOVAC: Misterija iz 1929. godine (2)

Decembar 18, 2016 - 11:16

Piše: Vladimir Jovanović

Oni koji su bili unutar kafane svjedoci ubistva Mira Minjevića, predśednika opštine mojkovačke, rekli su kasnije da nijesu viđeli ko je u njega pucao.

Nema podataka ni o tome da li je neko, čak i da je namjeravao, liše konvencionalne razmjene pozdrava, stigao s njim voditi ma kakav razgovor u onih, po prilici, svega par minuta od kada Minjević, nešto prije 19,30 sati, toga 6. novembra godine 1929, ulazi u kafanu i naručuje čaj.

Međutim, Minjević je prethodno, kako se tvrdi, supruzi kazao da će u kafanu „radi nekog razgovora“.

S kim konkretno i o kojoj temi? – to je ostalo nepoznato.

U kafani, koja se nalazila na ondašnjem i sadašnjem glavnome varoškome trgu, te noći, podśetimo, bili su: učitelj Jovo Peković, trgovci Milovan Slomović i Milisav Pejović, mještanin Raif Tutić, Zorka Stanić – žena Toma Stanića, bivšega predśednika opštine – te  njen zet, oženjensa  njenom rođenom sestrom, ujedno i vlasnik kafane Božidar Tomović.

Tokom uviđaja, konstatovano je da je Minjević, na klupu, između učitelja Pekovića i trgovca Slomovića, śeo na njihov neposredni poziv; i to „naslonjen leđima uz prozor koji gleda na ulicu i na kojem nije bilo zavjese“.

„Tek što je Minjević srknuo prvi gutljaj i ostavio šolju na sto, sa ulice, kroz prozor, odjeknu pucanj“!

Miro Minjević, smrtno pogođen, stropoštao se na učitelja Pekovića.

„Metak ga je pogodio u leđa, okrznuo srce”, da bi se, potom,„zario u pod“, jer preko puta od ubijenoga nije śedio niko.

U svojoj izjavi, učitelj Peković – na pitanje: „Kako to da ni jedan od vas, da bi eventulano vidio ko je ubica, ne istrča napolje?“ – kazao je:

„Čusmo pucanj; u prvi momenat nijesmo znali što je bilo.

Kad je Miro pao na mene, upitao sam Milovana Slomovića da nije kome ispao revolver, jer smo skoro svi najprije pomislili da je možda samome Miru ispao iz džepa.

Stoga smo se dali na traženje revolvera po podu.

Kad smo već primjetili razbijen prozor, tek smo onda shvatili da je po srijedi ubistvo.

Ali je već bilo kasno. Ja sam odmah izašao napolje, zvao policiju, ali nijesam viđeo nikoga“.

U međuvremenu, Miro Minjević se „borio sa dušom“.

„I dok su gosti bili još u uzbuđenju, u kafanu su dotrčali žandarmi: narednik Rade Lavrnja, narednik Jakob Ferer i podnarednik Marko Šabić“; primjećujemo, sva trojica, dakle, ne-Crnogorci.

Međutim, odmah za njima, dotrčava žena Mira Minjevićeva – Marija.

Njoj se muževljeva najava, malo prije tragičnoga događaja, da će „za jedan čas svratiti u kafanu”, iako nije imao običaj da uopšte zalazi u njih – učinjela čudnom; a još više da će u kafanu pašenoga Toma Stanića, bivšega predśednika opštine mojkovačke.

I nakon što je, dakle, čula pucanj, Marija će, iz svoje, obližnje kuće, banuti u kafanu – naoružana!

Vidjeći na podu mrtvoga Mira, pomisli da joj je neko od prisutnih ubio supruga. Ali, ko?

„Sva izbezumljena“, pisala je ondašnja štampa, „posumnja da joj je muža ubio kafedžija Božo Tomović, koji je pašenog Toma Stanića, sa kojim njen muž nije živio dobro.

Ona je odjednom izvadila revolver i uzviknula:

‘Ubi li ga ti, Božo?!“

Marija je bila od Vlahovića, šćer Baja, crnogorskoga oficira, a unuka crnogorskoga junaka i plemenskoga starješine Rovčana – serdara Mira Vlahovića.

Dakle, tu u kafani, nad tijelom ubijenoga supruga, u prististvu njezina vlasnika, gostiju i žandarma, Marija Minjević munjevito poteže već reprtirani revolver:

„Međutim, Božo, viđevši opasnost, uhvati cijev od revolvera i okrenu je u pod.

Narednik Lavrnja i ostali takođe priskočiše da spriječe veću nesreću i da oduzmu revolver od Marije koja ga je grčevito držala.

U tome otimanju, revolver okinu i rani u ruku Raifa Tutića“.

Zapamtimo, za sada, taj Marijin revolver – u nastavku o njemu će biti još riječi, jer će, godinama kasnije, on biti jedan od „dokaza“ za novu epizodu porodične tragedije.

Elem, te noći 6/7. novembra 1929. god. uzbuđenje je veliko u cijeloj varoši mojkovačkoj i u okolnim selima, đe po prilici niko od odraslih ne spava, jer su se brojni stuštili na mjesto zločina.

Žandarmerijski narednik Lavrnja, niti je sposoban, niti među Crnogorcima ima autoritet da sprovodi istragu.

Promptno obaviještena o ubistvu Minjevića, viša sreska vlast iz Bijeloga Polja, šalje, već u toku noći, žandarmerijska pojačanja, najprije iz stanice u Šahovićima, za Mojkovac – đe prijeti opasnost od opštega oružanoga razračunavanja.

Śutradan, po ubistvu, izvještava ondašnja štampa, radi uviđaja i smirivanja zapaljive situacije, iźutra stižu u Mojkovac „iz Bijelog Polja načelnik sreza g. Ilić, policijski pisar g. Ivanović i okružni ljekar g. Martinović, sa komandirom žandarmerijske čete i većim brojem žandarma”.

Navodi se, dalje, da „dok je vršen uviđaj, pristižu i velike mase svijeta iz okolnih sela i varoši: Kolašina, Bijeloga Polja, Šahovića, ali i Peći i drugih mjesta; i svu su oni u grupama, po crnogorskome običaju, lelekali”.

Za to vrijeme, „kordon žandarmerije nije nikome dao prići trgu đe se nalazi kafana u kojoj je izvršeno ubistvo”.

Za početak, ustanovljeno je da je „metak, koji je prošao kroz Mira Minjevića i zario se u pod, od kratke puške ‘manliherke’”.

Ta činjenica nije mogla pomoći istrazi.

Varijante puške „Mannlicher Modell 1895”, nekada u formacijskome sastavu Crnogorske narodne vojske, ali i okupacionih trupa Austro-Ugarske koje su u oktobru 1918. god. komiti i narod masovno razoružavali – pośedovale su u to vrijeme brojne crnogorske kuće.

Uzevši u obzir svima znane antagonizme, sumnja je pala na Toma Stanića, prethodnoga, mimo izbora, nakon zavođenja Šestojanuarske diktarure, smijenoga predśednika opštine mojkovačke.

Stanić je iz Prošćenja, najvećega sela u tadašnjoj opštini mojkovačkoj, na desnoj obali Tare.

Imao je otuda jaku podršku, jer su Prošćenci, i prije i kasnije, spram političkih pitanja uglavnom nastupali kompaktno, „svi za jednoga, jedan za sve“; ta će se tradicija nastaviti i u toku Drugoga svjetskoga rata, kada su, procjenjujući koja od zaraćenih strana u njihovoj okolini trenutno nadvladava, bili čas u partizanima, čas u četnicima – podjednako se, to im se ne može osporiti, pošteno boreći i na jednoj i na drugoj strani.

Dakle, praktično glasovima jedinstvenih i za lokalne prilike brojnih Prošćenjaca, Tomo Stanić u više navrata je biran za predśednika opštine mojkovačke i njegova im smijena posigurno nije bila po volji.

Što se ubistva Mira Minjevića tiče, ustanovljena je provjerljiva činjenica da je, toga kobnoga dana, Stanić po trgovačkome poslu bio u Nikšiću.

Međutim, Minjević je, viđeli smo, za jedan prethodni događaj, kada je na njega pucano iz šume dok je bio na putu u okolini Mojkovca, dostavio predstavku sreskim vlastima – na jednome mjestu se tvrdi da je ta predstavka podnijeta načelstvu, a na dugome policiji – u kojoj im čini na znanje „da, ako mi se što desi, ili ako me nađete jednoga dana ubijenoga ili utopljenoga, znadite da me ubio Tomo Stanić“, jer mu, tvrdio je, „radi o glavi“.

S tim u vezi, tokom istrage, dok je Stanić još na putu, njegova supruga Zorka Stanić, svjedokinja ubistva Minjevića u kafani, izvještaču beogradskoga lista „Politika“ – u cijeloj Crnoj Gori, nota bene, tada nije ni bilo domaćih dnevnih novina – daje izjavu, takođe provjerljivu:

„Gospođa Zorka Stanić, žena Tomina, rekla je da je njen muž Toma, čim je doznao  za ovu predstavku policiji, tužio Minjevića beranskome prvostepenome sudu za klevetu“.

Isti list prenosi izjavu načelnika sreza bjelopoljskoga Ilića, koji je, na pitanje, kakav rezultat istrage očekuje, rekao:

„Ja sam uveren da je istraga na dobrom putu i da ću u nakraće vreme imati ubicu u rukama“.

Uviđaj u kafani Božidara Tomovića potrajao je cijeli dan, dok se, na obodima trga varoškoga, ispred kordona žandarmerije, i dalje okupljala „nepregledna masa svijeta“.

Za to vrijeme, zbog sumnji u vezi ubistva Minjevića, „četiri-pet ljudi je pritvoreno“, među njima i i najmanje jedna osoba povezane sa događajima u suśednoj Opštini Polja, đe su na Mira Minjevića navodno kivni zbog njegovih liferantskih aranžmana sa firmom „Durmitor“ koja im, tvrdili su Poljani, pod protekcijom iz vrha režima Kraljevine Jugoslavije pljačka plemenske šume.

Sve u svemu, tek kasno u noć 7. novembra 1929. god. uviđaj je bio izvršen.

„I onda su ubijenoga obukli i iznijeli na trg“, đe je masa „dugo lelekala i zapomagala“.

Dopisnik beogradske štampe iz Bijeloga Polja, nema sumnje odlično upućen u lokalne prilike, potpisan kao V. Bošković, iz Mojkovca zapisuje:

„Način na koji je Minjević ubijen vrlo je tajanstven i nema izgleda da će se ubici skoro ući u trag“.

Međutim, izgleda kad je uviđaj privođen kraju, dolazi do najave dramatičnoga preokreta u otkrivanju počinioca zločina.

Identifikovan je svjedok koji se slučajno zatekao kod kafane, sa njene vanjske strane, upravo blizu mjesta s kojega je, iz mraka kišne noći, ispaljen smrtonosni hitac u leđa Mira Minjevića...

(Nastavlja se)

2 komentara

  • Comment Link Decembar 19, 2016 - 09:04 postavio - nk

    alo ljudi, svaka čas, dajte nastavak ,bržeeeeeee

  • Comment Link Decembar 19, 2016 - 00:21 postavio - Tile

    Jako dobro napisano. I ilustrovano. Jos da je neka stara fotka Mojkovca, umjesto ove.

Postavite komentar