Piše: Vladimir Jovanović Dakle, ko je i da li je neko vidio ubicu?
Odmah do kafane Boža Tomovića, đe je pucano na predśednika opštine mojkovačke Mira Minjevića, tu na trgu varoškome, nalazila se jedna druga kafana, vlasnika Milivoja Tomovića.
U njoj je služio izvjesni dvanaestogodišnji dječak.
Kobne noći, 6. novembra 1929. god, on je izašao iz Milivojeve kafane. Citat iz ondašnjega novinskoga izvještaja glasi:
„Dječak je pred samo ubistvo ispred kafane čistio cipele.
Iz radoznalosti, navirio je kroz prozor da vidi koga ima u kafani Boža Tomovića.
Čim se vratio u svoju kafanu, odjeknuo je pucanj.
Dječak kaže nije nikoga viđeo, samo je čuo korake koji su dolazili sa druge strane Božove kafane.
I na postavljena pitanja stalno plače.
Ima dosta vjerovatnoće da je dijete moralo viđeti ubicu, pa ne smije, valjda, da kaže“.
U međuvremenu, sa poslovnoga puta iz Nikšića, vratio se u Mojkovac Tomo Stanić, bivši opštinski predśednik, jedan od nezvanično osumnjičenih.
S obzirom da ga je Minjević prethodno u pismenoj predstavci pred sreskim vlastima u Bijelome Polju teretio da mu, kako je naglasio, „radi o glavi“, ispitivan je u istražnome postupku na okolnosti ubistva Minjevića.
Tomo Stanić je s tim u vezi dao i izjavu za javnost.
On je, najprije, kazao da je sa pokojnim Mirom „živio besprijekorno“, i prije i poslije njegova dolaska za predśednika opštine mojkovačke, te „da je neosnovano tvrđenje da je među nama postojala zategnutost“.
Ni dok je on bio predśednik, ni kasnije, kao „privatnome licu“, njemu Minjević „nije ni u čemu činio smetnje“ i „naš odnos se nije mijenjao“.
Dalje navodi da je savjesno obavljao višegodišnju dužnost čelnika Mojkovca, „a danas dužnost čestitoga domaćina i građanina, ne manju nego prije, kao i za doba turske države, iako vječito stojeći na mrtvoj straži i sa svojim precima – nikada se u svojem pravu nijesmo služili mučkim ubistvima, nego otvoreno i prema svakome muški; pa mi i tradicija moje porodice, koja je ponosno žrtve za slobodu podnosila, nalaže da ovo i svako mučko ubistvo najoštrije osudim“.
Kada je riječ o nekim novim činjenicama, Stanić, „u vezi sa životom i radom Mirovim“, podvlači, kako je formulisao, „jedan veoma važan događaj koji se odigrao preko ljeta 1918. godine“ – dakle, u vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore.
„Tada je Miro napadnut i umjesto njega ubijena je bila njegova sestra“!
Izgleda kako je taj događaj u ono vrijeme bio opštepoznat u širem kraju Mojkovca, no izvore, koji bi ga sada donekle rasvijetlili, nijesam pronašao.
Ono što je, na drugoj strani, moguće sada ustanoviti, jeste da su i posljednji Minjevići, dotad stanovnici Podbišća, upravo odmah nakon 1918, tj. nakon što je, po svemu sudeći, pucano na Mira Minjevića, a ubijena mu sestra – iselili iz toga sela.
Minjevići su plemenskim porijeklom od Drobnjaka, od širega bratstva Tomića iz sela Timar (Šavnik).
Otuda su se njihovi preci, prema predanju, početkom 18. vijeka, tvrdi se zbog jednoga ubistva, preselili u Gornju Moraču, kod kumova Dulovića, da bi se potom prebačili u Štitaricu – đe su se, izgleda na pašnjacima Sinjajevine, sukobili sa nekim Šarancima – a onda su, dvojica od njih, Jovan i Đorđije, sinovi Neđeljka - Minje Tomića, priješli Taru, te nastanili u selu Sige, uzevši za prezime očev nadimak – Minjevići.
Milutin, Jovanov sin, kasnije opasni ratovođa, tamo je, po prilici još kao momčić, ubio jednoga poznatoga Turčina, krvnika iz Pljevalja, te će prebjeći na lijevu obalu Tare, kod rođaka Tomića u Rečine (Kolašin), đe je iz Siga preveo i svoja dva brata, od kojih je jedan Vidak, otac Mira Minjevića.
Zasluživši crnogorski grb komandrijera, Milutin Minjević će učestvovati 1876. god. u oslobađanju selâ uz lijevu obalu Tare – Polja Kolašinskih; pa će, od knjaza crnogorskoga, dobiti imanje u do tada turskome (muslimanskome) selu Podbišću.
Liše njega, te drugih familija iz raznih krajeva knjaževstva crnogorskoga, prema podacima Stojana Karadžića i Vuka Šibalića u Podbišću su se sa familijama naselila i dva Mulutnova brata („Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo“, 1997).
Tu je, po prilici, rođen Miro Minjević, koji je imao dva rođena brata – Miliju i Sekulu. Milija, artiljerac Poljskoga bataljona Kolašinske brigade, pridodate 5. diviziji Crnogorske narodne vojske, gine 15, avgusta 1914. god. kod Pljevalja – na frontu prema Čelebićima, đe je u okršajima na bajonet sa Austro-Ugarima izginulo i drugih 25 Crnogoraca iz mojkovačkoga kraja, a gomila njih teško iśečena.
Sekula Minjević, skupa sa bratom Mirom, preseliće se u Mojkovac i tu zasnovati porodicu – pronašao sam o Sekuli podatke i predočiću ih u nastavku. A prema podacima S. Karadžića i V. Šibalića, preostali Minjevići „poslije Prvoga svjetskoga rata su se iselili iz Podbišća u Lješnicu kod Bijeloga Polja“; neki su bili i na radu u Americi; etc.
U predanjima o porodičnome porijeklu, ženski potomci, po nekome običaju, rjeđe se pominju.
Pa o tome, ko je u ljeto godine 1918. – prije nego što su mojkovački kraj, mještani Crnogorci, predvođeni komitima Todorom Dulovićem, Radem i Ilijom Ašaninom, sva trojica će biti i istaknuti borci Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, zatim Milivojem, Milijom (komunistom, poginuće kao partizan) i Todorom Stanićem, Ljubomirom Bakočem (kasnije narodnim herojem), Blažom Marijanovićem i drugima, te Dušanom Bjelicom i Grujicom Čupićem iz Uskoka (borac Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, Srbi ga 1920. god. osudili na 20 godina robije u teškim okovima), uz borbu i zarobljavanje gomile žandarma i strijeljanja „šuckora“, oslobodili Mojkovac od austrougarske okupacije – dakle, par mjeseci prije svih tih događaja, ko je, pucajući u Mira Minjevića, ubio njegovu sestru? O tome nijesam došao do bližih podataka.
Sve u svemu, Tomo Stanić, koji je kao pozadinu ubistva Mira Minjevića naveo kobni događaj iz sredine 1918, tvrdio je da je „istraga ubistva Mira Minjevića u rukama savjesnoga i stručnoga lica, poglavara sreza bjelopoljskoga [Ilića], bivšega sudskoga činovnika, koji po zakonskoj dužnosti cijeni fakta, a ne želje“.
Međutim, nikada sudski nijesu utvrđeni motivi ubistva predśednika Opštine Mojkovac, niti ko je ubica, da li je možda ubistvo naručeno i ko ga je naručio? – likvidacije, ranjavanja i zastrašivanja političkih ličnosti preko unajmljenih osoba u to vrijeme u Crnoj Gori nikakva rijetkost nijesu.
Ostaće otvoreno pitanje i da li su u višim instancama ondašnjega režima, uprkos činjenici da je smaknut nominalni pripadnik nomenklature, zaista željeli taj zločin rasvijetliti?
Istraga prema Poljanima, koji su zbog pljačke njihovih plemenskih šuma pod protekcijom iz Beograda navodno teretili i Mira Minjevića, a koji su, śećajući se svoga statusa u nezavisnoj državi crnogorskoj, povremeno bili doslovno na ivici oružanoga ustanka protiv Kraljevine SHS/Jugoslavije, te u njihovome selu, premda središtu Opštine, vlast nije smjela ni mogla postaviti žandarmerijsku stanicu, već u od Polja relativno udaljenoj Štitarici – činila se možda vlastima ne samo neoportuna, već i nemoguća.
Na drugoj strani, ukoliko je, iz nekih razloga, nakon zavođenja Šestojanuarske diktarure kralja Aleksandra Karađorđevića i bio nepodoban za ostanak na vlasti u Mojkovcu, te su ga smijenili, Tomo Stanić će kasnije nastaviti političku karijeru.
Naime, nakon ubistva Mira Minjevića, režim je za predśednika Opštine postavio Radisava Krgovića.
Ali, kada su 1933. god. raspisani prvi opštinski izbori nakon uvođenja diktature, Stanić se na njima kandidovao na režimskoj listi, a protivkandidat mu je bio Tomo Smolović. Zabilježeni su prigovori na regularnost tih izbora, a rezultat je bio tijesan (Stanić 277 glasova, Smolović 241)...
Marija Minjević, supruga Mirova, uprkos nekim savjetima rodbine, Vlahovića iz Kolašina, da se miče iz Mojkovca, ostala je u njemu, te tu podizala troje đece.
U dijelu svoje privatne kuće, održala je trgovačku radnju pokojnoga muža, ali su preimućstvo u poslu preuzeli drugi lokalni trgovci. A oni, za razliku od Mira Minjevića, ne samo što nijesu imali njegovu sposobnost za stalno širenje biznisa, već su pokazali i daleko manje volje da učine kakav dobrotvorni gest na polzu narodnoga interesa.
Naime, svojim parama, Minjević je doprinio da se sagradi most na Tari – ne onaj kameni, koji i sada postoji – već drveni, prilično širok i čvrst, koji će sve do 1934. god. biti i jedini u tome kraju.
Ono što čak i najstariji Mojkovčani slabije znaju, jeste da je Miro Minjević, svojim novcem, za života finansirao kupovinu placa i građevinskoga materijala, kao i plate radnicima za izgradnju u ono vrijeme i za one krajeve velelepne osnovne škole.
Međutim, radovi nijesu završeni za njegova života, već 1933.
Kroz tu zgradu osnovne škole prošle su generacije Mojkovčana, otprilike sve do početka 1980-ih, kada je zdanje, slabo održavano, iseljeno i prepušteno zubu vremena, da bi, prije nekoliko godina, konačno renovirano – i sada se u njemu opet školuju najmlađi mojkovački učenici; ali, nema nikakva obilježja ko je dobrotvor zdanja...
Što se tiče slučaja ubistva Mira Minjevića, tokom 1930-ih, naizgled, tonuo je on u zaborav.
Povod da se opet vrati u śećanje ondašnjih Mojkovčana biće jedan još svirepiji zločin.
Na meti će se naći njegova udovica, Marija Minjević, samohrana majka troje đece...
(Nastavlja se)
Ovdje možete pročitati prvi i drugi dio priče.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR