UBISTVO PREDŚEDNIKA OPŠTINE MOJKOVAC: Misterija iz 1929. godine (5)

Piše: Vladimir Jovanović

Prema nekim usmenim verzijama, koje treba uzeti sa rezervom, ali ih nije moguće potpuno odbačiti, Marija Minjević, udovica 6. novembra 1929. god. s leđa ubijenoga predśednika Optšine Mojkovac, imala je, ne samo simpatiju, već i neku vrstu dublje emotivne veze sa Milovanom Anđelićem, komunističkim tribunom, ali za KPJ ne samo disidentom, već i opasnim ideološkim neprijateljem.

Anđelić je, 1941. pedesetogodišnjak; rekoh, bio je neženja – gotovo dvije decenije posvećen otporu režimu Kraljevine SHS/Jugoslavije. Lišavajući se za to vrijeme privatnoga života, tvrdi Milovan Đilas, bio je „kao asketa”.

Na razne načine, Anđelić je predvodio Poljane i u borbi za prava nad njihovim bogatim šumama – vlasništvo im je potvrdio kralj Nikola – a pljačkao ih je beogradski režim.

Na primjer, nešto prije nego je 1929. ubijen Miro Minjević, skupa sa 66 drugih mještana – uključujući i oca Milovana Đilasa, Nikolu Đilasa (penzionisan 1924. god. kao žandarmerijski oficir) – zbog protesta oko šuma i sukoba sa vlastima, Anđelić je prtivoren u Kolašinu; tamo je odśedio najduže, nekih par mjeseci, etc.

Miro Minjević, viđeli smo, imao je liferantski ugovor sa „Durmitorom”, preduzećem sa koruptivnom protekcijom uticajnoga ministra u Beogradu Milana Srškića, koje je śeklo šumsko dobro Poljana. Kada je Minjević, nasred Mojkovca, upucan – slučaj sudski nikada nije rasvijetljen – Marija Minjević vjeruje da iza zločina ne stoje Poljani, već tereti Mojkovčane.

Nakon oslobođenja 1912. god, podśetimo, „trgovina koju je Minjević prvi uveo u Mojkovac, privukla je toliko njih, da u do skoro pustom Mojkovcu podignu nekoliko lijepih građevina“, pa je, upravo njegova „velika zasluga što Mojkovac liči na varošicu“.

Međutim, Minjević će, upravo i zbog svoje uspješnosti, navući na sebe zavjereničku mržnju dobroga dijela mještana.

Nema razloga da se sumnja u vjerodostojnost ocjene V. Boškovića, izvještača beogradske „Politike”, koji 1929, nakon ubistva Minjevića, piše da je on „imao dosta neprijatelja”, jedni su ga mrzjeli zbog njegove uloge u śeči suma, ili zbog konkurencije u lokalnoj trgovini, a drugi mu „zavideli na predsedništvu; i nikako im nije išlo u glavu da on, sin prostih roditelja, dođe na takav položaj”.

U ratnoj 1941, za razliku od Poljana, govoto svi Mojkovčani su se u prvo vrijeme masovno uključili u partizansku vojsku, njene političke ili pozadinske formacije.

Ali, ustanak – za razliku od, gotovo bez izuzetka, ostalih mještana, koji su držali stoku i imali imanja – ugrozio je jedini prihod Marije Minjević, samohrane majke: trgovinu naslijeđenu od ubijenoga supruga.

Vjerovatno manjim dijelom i taj razlog, ali još više averzija i prekos prema Mojkovčanima, ili jednome dijelu njih, za koje je mislila da su na ovaj ili onaj način uključeni u zavjeru smaknuća supruga joj i prikrivanju tragova da se taj slučaj rasvijetli – vjerovatno doprinose da, kao malo ko u Mojkovcu, tada uopšte ima smjelosti da bude u bilo kakvome kontaktu sa Milovanom Anđelićem.

Milovanov mlađi brat, Đukan Anđelić – prema nekim izvorima on je 1941. student, po drugima pravnik, a trećima novinar – takođe je „neorganizovani komunista”. On podržava Milovanove stavove da KPJ, podižući ustanak kad mu još vrijeme nije, gura narod u katastrofu...

Dakle, taj kontekst vraća nas u neđelju 16. novembra 1941, kada se Milovan Anđelić, iz Polja, noseći u kraju čuvenu „crvenu mašnu”, svoj dvodecenijski znak pripadnosti komunističkoj ideji, uputio sâm za Mojkovac – tada bez većih mjesnih partizanskih jedinica koje su na srazmjerno udaljenim ratištima – „da bi, po običaju, neđeljom uzeo okupatorske novine koje mu je nabavljala Marija Minjević”.

U toj kući se već nalazi i Đukan Anđelić.

Đukan ostaje u Marijinoj kući, a Milovana, na povratku, kod kamenoga mosta na Tari, ubijaju neki mjesni partizani. Izgleda ista grupa partizana, koja je presudila Milovanu, ubrzo opkoljava tu kuću i poziva Đukana da se preda.

Međutim, „oko stotinu naoružanih” Poljana, koji su dotrčali na most kod leša svoga pod teškim represalijama u Kraljevini SHS/Jugoslaviji dokazanoga vođe Milovana, kreću ka Marijinoj kući; istovremeno, sa svojim puškomitraljezima, dvojica dežurnih partizana izlijeću iz kasarne – školske zgrade čiji je dobrotvor Miro Minjević – i zaliježući, na kosini iznad varoši, uzimaju Poljane na nišan.

Za Mariju Minjević, unuku serdara Mira Vlahovića, upravo se reprizirala najstrašnija mora iz one fatalne kišne noći 6. novembra 1929, nakon koje u kafani osvetnički poteže revolver i puca iz njega.

Dvojicu muškaraca, Mira i Milovana, koji su u potpuno različitim periodima i na različite načine prirasli njezinome ženskome srcu – a koji su, opet svako na svoj način, kao ljudi od uticaja ostavili iza sebe doprinose čitavome kraju – Mojkovčani mučki ubijaju.

I sada, dakle, dok partizani, uz teške udarce, počinju ulazna vrata kuće razvaljivati, Marija vadi onaj isti revolver koji je potegla nad lešom svoga supruga, daje ga Đukanu – koji partizanima dovikuje da odstupe, ili će, provale li unutra, u njih pucati!

To je zaustavilo grupu partizana, barem onoliko koliko je trebalo Poljanima da pretrče neveliku razdaljinu od mosta do varoši. I dobro je zapamćeno da je taj Marijin revolver u Đukanovim rukama spriječio grupu mojkovačkih partizana u namjeri da izvrše svoju nakanu.

Što je pisalo u nekad „službenim” verzijama ovih događaja?

„Oko 100 naoružanih Poljana odmah je odjurilo za Mojkovac i opkolilo kuću Marije Minjević da bi spasili Đukana”, piše svjedok, partizan Miloš Milikić, a pošto su oslobodili Đukana, „Poljani su psovali partizane i komuniste i izazivali ih na sukob” („Mojkovac: Ratna i revolucionarna prošlost”, SUBNOR, Mojkovac 1983).

Dok se grupa partizana kod Marijine kuće, po svemu sudeći, unatraške lagano povlači na obližnju kosinu se oružjem uperenim u brojnije Poljane, na lice mjesta stiže i komanda mjesne partizanske čete „Neđeljko Merdović” – zapovjednik je Savo Drljević, kasnije proslavljeni partizanski general, narodni heroj, te komesar Tomaš Žižić, komunista, narodni heroj rodom iz Polja, poginuo u ratu (po njemu su Šahovići nazvani Tomaševo).

Da li će varošica zaplivati u bratoubilačkoj krvi?

Bivši upozoreni, krenu li dalje uz Mojkovac, da će biti pokošeni puškomitraljeskim rafalima, Poljani su „uz urnebesnu galamu i psovke uzeli Đukana i odveli ga za Polja”, piše M. Milikić.

Iz kasnijega slijeda događaja, izgleda vjerovatno da s njima za Polja tada odlazi i Marija Minjević.

Jer, njeno troje đece bilo je u suśednome Kolašinu, pod okupacijom Italijana, kod Vlahovića. Đecu je prebačila nakon opisanih događaja 16. novembra 1941, ako ne i ranije – kada je, uz posebno izdate dovole od partizanskih vlasti Mojkovca, radi opskrbe stanovništva, ali i samih partizana, odlazila u Kolašin da za svoju trgovinu nabavi nešto proizvoda (gas, so, konac, etc).

Iz Polja se ona mogla kasnije provući do Kolašina. Ne samo ona, već i brojni mještani, po raznim poslovima, odlaze i dolaze iz okupiranoga Kolašina, uz saglasnost ili bez saglasnosti i Italijana i-ili partizana.

U novome partizanskome naletu, Kolašin je ponovo oslobođen, prema nekim izvorima 4. januara 1942. ili 6. januara iste godine prema drugim izvorima.

A upravo za taj, Badnji dan, najavljene su „likvidacije bez suđenja i suda”, tj. da se, piše M. Milikić, postupi po direktivi „Pokrajinskoga komiteta (KPJ) i Glavnoga štaba Crne Gore od 12. decembra 1941, kojom je naređeno obilježavanje Badnje večeri kao dana istrijebljenja poturica – izdajnika; tako je u Kolašinu likvidirano nekoliko lica ‘koja su se sklonila kod okupatora’”.

Među njima, tvrdi se, nije bila Marija Minjević.

Po svemu sudeći, ona se, između 6. i 20. januara 1942, vraćala iz Kolašina za Mojkovac, ili je, manje vjerovatno, iz Mojkovca ili Polja krenula za Kolašin, kod svoje đece i rođaka.

Međutim, nalijeće u Podbišću na „delegata Glavnoga štaba”.

Glavni štab (GŠ) narodnooslobodilačkih partizanskih odreda za Crnu Goru i Boku je oformljen krajem oktobra 1941. godine. Delegat GŠ za taj dio Crne Gore u to je vrijeme – Peko Dapčević.

Prethodno, prije nego će se Marija Minjević suočiti sa delegatom GŠ, partizani su ušli u Polja. Tu je govor Poljanima, jednom prilikom, držao Milovan Đilas, optuživši ih da su izdajnici i da su „nemrčipuške”.

Na novome zboru, đe su okupljeni svi za vojsku sposobni, govorio je Peko Dapčević, upozorivši: ponove li se situacije da Poljani u svome selu naoružani presrijeću njihove patrole ili kurire, ili im maltretiraju simpatizere – neće biti milosti.

Grupa Poljana, njih nekoliko oficira, podoficira i režimskih službenika, čuvši preko Radio Londona za Dragoljuba Mihailovića i njegov navodni otpor protiv okupatora, tajno prelazi Taru i kreću put Srbije, ali ih na Kovrenu zaskaču partizani i presuđuju im na licu mjesta.

Međutim, u toj grupi nije Đukan Anđelić. Preživjevši nekoliko partizanskih zaśeda, on se krije u Poljima, skupa sa Jovanom i Mirašem Vukovićem iz Štitarice, članovima Crnogorske federalističke stranke – koji su takođe na spiskovima za odstijel.

Đukan Anđelić će, noć prije nego je otkriveno đe se krije, pobjeći iz Polja u Zaostro kod Berana, đe Pavle Đurišić upravo formira svoj štab.

Đukanu tada Đurišić nije rekao da će se četnici u Crnoj Gori boriti za Kraljevinu Jugoslaviju u saradnji sa okupatorom, već da će se, naprotiv, boriti protiv okupatora na način da ne slijede primjer komunista u praksi ubijanja sunarodnika.

Što je pokazao slijed događaja, poznato je – u Crnoj Gori će četnici biti pomoćne trupe okupatora, i Italijana i Njemaca, a četnički teror uveliko će nadmašiti partizanski.

Štoviše, znajući da su Poljani zbog Milovana Anđelića skloni komunističkoj ideji, Đurišić mu je obećao da će, kad se „oslobode” partizana, dozvoliti rad „komunističke organizacije”.

To je, istina, zaista dozvolio, pa je, otprilike sredinom 1942, kada je glavnina partizanskih snaga iz Crne Gore otišla za Bosnu, za Kolašinski srez formiran komunistički komitet, potpuno javan i za četnike legalan, opstajući barem nekoliko mjeseci.

U taj komitet, koji je „na svakome koraku, klevetao KPJ i partizane, predstavljajući ih kao ubice i trockiste”, ušli su: Milan Ćetković, za KPJ „poznati ‘petkovac’ i prijatelj Milovana Anđelića”, zatim Bećir Tomović, profesor iz Polja (prema četničkim emigrantskim spisima takođe predratni član KPJ, uz to i rezervni potporučnik), te Đukan Anđelić, koji, tvrdilo se nakon 1945. u jugoslovenskoj istoriografiji, „nikad nije bio član KPJ, ali je, uz brata Milovana, prihvatio, bar na riječima, komunističke ideje”.

Đukan Anđelić će, kasnije, logikom događaja, postati, između ostaloga, šef Đurišićeve propagande, a Bećir Tomović jedan od najsposobnijih njegovih komandanata (krajem 1944. komandant Kolašinske brigade) – i završiće, skupa sa Đurišićem, obojica živi spaljeni u bestragiji poznatih događaja iz aprila 1945. god.

Za razliku od par desetina partizanskih gerilaca, koji su od proljeća 1942. do proljeća 1943, skrivajući se u mojkovačkome kraju, izloženi hajkama, još najmanje lokalnih 28 članova KPJ su se, pod Đurišićevom strahovladom, „legalizovali”; ipak, svega trojica od njih „uzeće dobrovoljno četničko oružje i učestvovati u borbama protiv partizana [gerilaca]”, prethodno stavivši „kićanke”, puštajući brade i tukući partizanske porodice – ali, kada su u proljeće 1943. pristigle u Mojkovac elitne partizanske jedinice, isti ti, „prvi su na mitinzima i uzvikivanju parola”, a „neki od ovih ‘kameleona’ su se poslije oslobođenja još više plasirali”; najmanje jedan predratni član KPJ, osvetnik od partizana besmisleno ubijenoga rođaka, postaće, monstruozni četnički koljač; etc.

No, vratimo se Mariji Minjević, koja će još u ranoj fazi ovoga bratoubilačkoga ludila biti ubijena, a nakon čega će „sudbina njene đece biti dovedena u pitanje”.

„U vezi sa tom đecom”, piše M. Milikić, „štab narodnooslobodilačke čete u Mojkovcu je 20. januara 1942. god. pisao štabu Komskoga odreda u Kolašinu: ‘Pošto Sekula Minjević, partizan ove čete, hoće da uzme đecu Marije Minjević, ubijene špijunke, a koja se nalaze kod porodice Milije Vlahovića, italijanskoga špijuna u Kolašinu, to vas molimo da tu đecu date Sekuli Minjeviću, kako bi ih mogao pravilno vaspitavati. Pokretnu imovinu...’, potpisali Dušan B. Tomović, komandir čete i Đuro Đukić, komesar”.

Dakle, zbog čega je, po prilici između 6. i najkasnije 20. januara 1942. god, ubijena Marija Minjević?

„Delegat GŠ”, piše M. Milikić, ne imenujući o kome se radi, „slučajno je srio Mariju Minjević u Podbišću, i kod nje našao pismo obavještajne sadržine.

Kako je kod nje, svojevremeno, zatečen Đukan Anđelić i ona mu dala pištolj da puca na partizane i kako je preko nje Milovan Anđelić dobijao poruke, vijesti i novine iz Kolašina, delegat je naredio da se Marija odmah likvidira.
Iza nje je ostalo troje đece, koja nijesu imala oca, a njenom likvidacijom ostala su i bez majke”.

KRAJ

Prethodne djelove možete pronaći ovdje: 1,  2,  3,  4