PIŠE: Vladimir Jovanović Borba na život ili smrt crnogorskih komita sa Srbima, žandarmima, ali potom i vojnicima, kod kuće Marka Draškovića, komitskoga jataka u Rubežama kod Nikšića, otpočela je, dakle, u samo praskozorje u petak 28. decembra 1923. godine.
Bio je napadao snijeg, te se podigla upravo pred zoru gusta magla, koja je žandarmima, po prethodnoj dojavi seoskoga špijuna, poslužila da, uprkos komitskoj straži, neopaženo opkole i približe se jatačkoj kući.
Od tada, čitav kraj, od varoši nikšićke, od Kličeva i Dragove Luke, do Župe, Bršna, Dragovoljića i Lukova, odjekivao je od žestoke puščane paljbe i detonacija ručnih bombi, sve do, po prilici, između 12 i 14 sati.
Većini komita, ako ne i svima, slične situacije – kada su se nalazili gotovo beznadežno opkoljeni – nijesu bile nepoznate. Oni su vjerovali da se, uz malo sreće, ipak mogu probiti, kako su to činjeli i prethodnih godina.
Istoričar starije generacije, Jagoš Jovanović, na primjer, za Milutina-Muja Bašovića, kao i za Vuka Stojovića, jedno vrijeme oni su u istoj komitskoj družini, navodi da su bili „poznati po tome što nikad ne odstupaju prije nego što potuku protivnika“ („Orao na Janiku“, 1963).
Savo Raspopović, isto tako: prema evidenciji srpskih vlasti – dokumentaciji čiji su djelovi mnogo decenija kasnije postali javno dostupni – on je lično pobio više desetina srpskih vojnika i žandarma, brojne ranio – ama brojnima je život i oprostio; najmanje jednoga srpskoga generala nije ubio, ali, kako je taj general poslije pričao – bolje da jeste, nego što ga je osramotio, na način da je generala izvukao iz automobila, skinuo i gologa poćerao da po ciči zimi drumom trči do prve varoši...
Međutim, situacija u Rubežama i za tako opasne i iskusne komite je bila teška. Odnos snaga, kako ćemo kasnije viđeti, prije nego je tu počela pristizati i vojska, bio je oko 10:1 po brojnosti u korist žandarmerije.
„Pred podne“, piše izvještač srpske štampe iz Nikšića, „kad im je nestalo municije, odmetnici su istrčali iz kuće i sa bombama u ruci pokušali da se probiju. Ali, u tom trenutku, žandarmi su otvorili još veću vatru. Za tren oka odmetnici su popadali kao snoplje, izrešetani kuršumima“.
Neki drugi izvori, međutim, pominju da je žandarmima u pomoć priskočila pješadija iz obližnjega nikšićkoga garnizona, tj. pripadnici 3. bataljona, iz sastava 29. puka Vojske Kraljevine SHS sa štabom u Trebinju. Ali, ni to nije pomoglo, sve dok, po višoj komandi, iz 8. artiljerijskoga puka sa štabom u Podgorici, nijsu dognali topove.
I upravo tada, kada je artiljerija trebala da kuću Draškovića sravni s zemljom, komiti bačaju ručne bombe i kreću u juriš.
„Pristizala je sve veća vojska i žandarmerija“, rekao je 2001. god, u iskazu Novaku Adžiću, prof. Milivoje Drašković, potomak jatačke familije iz Rubeža, a komiti „nijesu nijedanput htjeli da odgovore pozivima na predaju“.
„Napadači su sa sobom potom dovukli artiljeriju“, rekao je M. Drašković, „i kad su komiti shvatili da će oni topovima gađati, te da će tako, ako ostanu u kući, svi izginuti, odlučili su da napušte kuću.
Uspjeli su da provale iz kuće, probili su zid i izašli napolje. Tražili su zaklone da bi se uspješnije suprotstavili napadaču.
Borba se nastavila i tu oko kuće su svi crnogorski komiti izginuli, osim jednoga, koji je, kako mi je otac pričao, uspio da pobjegne.
Pretpostavlja se da je to bio Mado Vujović, ali nije sigurno“.
Marka-Maja i ondašnja srpska štampa imenuje kao – Mada. Čak i ako 28. decembra 1923. god. Majo Vujović nije bio opkoljen u Rubežama, on će i za pogibije 11 svojih saboraca, sada sa novom komitskom družinom, ubrzo početi da se sveti.
Prvi kome će osvetnik Majo, skupa sa komitom Vasom Stanojević, presuditi, biće, kako ćemo viđeti, upravo oficir iz nikšićkoga garnizona...
Elem, prema jednome napisu, posljednji je u Rubežima, teško ranjen, ostao u životu Petar Zvicer; srpska štampa veli: „čuveni zlikovac Petar Zvicer“.
Iako je, dakle, vjerovatno da u tome momentu Zvicer nije mogao davati otpor, žandarmi, koji su nakon što je komitska paljba prestala, a oni dopuzali do kuće iz koje je davan otpor, dotukli su ga – tačnije jedan od njih.
„Žandarm, koji je bio pred njim [Petrom Zvicerom] i kome je on ubio dva brata, jedva je izgleda i čekao taj susret. Jedan puščani metak bio je dovoljan, a Zvicer je bio mrtav“.
Međutim, drugi srpski izvor navodi da, kada su „11 odmetnika bili već mrtvi“, „jedan se nalazio u samrtnim trzajima i kad su naišli žandarmi on je glasno kriknuo i izdahnuo; bio je to čuveni Savo Raspopović“.
Srpski list „Politika“ piše: „Najzad i ta poslednja puška umukla je i tada su se tri najhrabrija žandarma privukla polako do kuće, pa kad su konstatovali da su svi odmetnici izginuli, ušli su unutra.
Na pragu su ležala tri odmetnička leša, kraj prozora i oko ognjišta, oko koga su bili plegali prestrašeni ukućani.
Torbe Raspopovića i ostalih vođa bile su pune opljačkanog novca, dragocenosti i raznih poverljivih akata. Sve to razbojnici su zaplenili u nekoliko svojih napada na poštu i bogatije trgovce.
Veseo uzvik žandarma iz kuće bio je znak za poteru da je sve svršeno“.
Emigrantski „Amerikanski Glas Crnogorca“ izvještava 6. februara 1924. god. o tome što su žandarmi činjeli „sa Raspopovićem i njegovim društvom, sa mrtvim tijelima“.
„Oči su im vadili, noseve su im odsijecali bajonetima, utrobice su im vadili, lice svakome su nagrdili, svakome sa bajonetima tijelo isparali, tako su im tijela nagrdili, od kako istorija čovječanstva na šaru zemaljskome pamti, niko niskim nije tako učinjeo kao što su oni sa Raspopovićem i njegovim društvom“.
Na jednoj fotografiji, Milutina-Muja Bašovića – potomka istoimenoga serdara iz Drobnjaka (1860-ih, prema starješinstvu, Drobnjaci su se rangirali: vojvoda Đuro Cerović; serdar Milutin-Mujo Bašović; kapetan Živko Pekić) – vidi se da su mu žandarmi mrtvome izgleda odśekli ili iščupali desnu ruku.
Žandarmi su se, na sebi svojstven način, možda tako svetili Milutinu Bašoviću zbog toga što je, Đuru Ignjatovića, takođe žandarma, koji je, tokom boja, pokušao da u kuću Draškovića, približivši joj se, bači bombu – uhvatio živa.
Milutin-Mujo Bašović je, dakle, ščepao srpskoga žandarma svojom snažnom desnicom i odvukao ga u zaklon. I tu je kamom žandarmu presudio...
Nakon što je boj bio okončan, žandarmi su „mrtva i izmasakrirana tijela položili u jedna kola“ i prenijeli ih Nikšić. Uhapšeni su jataci, Marko Drašković i Blažo Pejaković.
„U Nikšić je doveden i Marko Drašković iz Ribeža [Rubeža], u čijoj su kući razbojnici prenoćili“, pisala je srpska štampa. „Na saslušanju, on je izjavio da sa družinom Save Raspopovića nije imao nikakve veze, niti im je kada jatakovao, već su oni sami došli kod njega, a on je pred silom morao popustiti. O njihovom prisustvu nije, veli, mogao da izvesti policiju, jer su i na njega i na ukućane, razbojnici obraćali veliku pažnju i zapretili im da će ih pobiti ako se samo maknu“.
Međutim, prof. Milivoje Drašković je kazao da su njegova oca, Šćepana, koji je tada imao 17 godina i koji je cijelo vrijeme opsade kuće bio u njoj, žandarmi „isprebijali; mučili su ga tako i toliko da je ispljuvavao krv“.
„Nanijeli su mu teške tjelesne povrede. Svuda po tijelu su ga udarali čizmama i puškama. Tako isprebijanog su ga ostavili. On je jedva preživio“.
Potom, objavljeno je u Beogradu da je „Ministarstvo unutrašnjih dela tražilo od župana Zetske oblasti spisak svih onih lica koja su učestvovala u borbi s razbojnicima ili su pripomogli uspehu nikšićske žandarmerije; po tome spisku imaće da se izvrši podela ucene i da se razdadu odlikovanja i nagrade“.
Za subotu 29. decembar 1923. kasno poslije podne zakazana je sahrana komita; narodu je oglašeno da dođu i budu na sahrani; kako bi, tvrdila je srpska štampa, prisustvovali „u isto vreme sahrani svoga straha“...
(Nastavlja se)
Vlado
Da ima Cenogoraca i Crne Gore, ovi bi junaci imali spomenik i na njemu bi juce bilo položeno cvijece.
Вјечнаја памјат...---
Вјечнаја памјат овим мученицима, херојима Црне Горе!
Zoran P
Ovo treba dijeliti djeci po školama, da nauče kako se žrtvuje za svoju državu. A ne da im mozak ispiraju velikosrpski mufljzi po društvenim mrežama i medijima sa platnog spiska Moskve i Beograda.