Umjetnik koji se rvao s đavolom

Navršava se 109 godina od rođenja Petra Lubarde.

Jedan od najznačajnijih likovnih stvaralaca sa ovih prostora rođen je u Ljubotinju, u Crnoj Gori, 1907., a životni i umjetnički putevi vodiće ga svuda – od pariške akademije, preko ratnih logora do duhovnih proputovanja po Aziji.

Likovni kritičar Lazar Trifunović je o Lubardi zapisao:

On nije slikuckao, ni prebrojavao tonove, ni pipkao platno mekim četkicama, - slikao je četketinama, noževima, šakama, prstima, pesnicama, mlatio je metlama, polivao, gazio, grebao, prosipao boju iz kofe, gađao platno natopljenim sunđerima. On se rvao s nekim bijesnim đavolima koje je istjerivao iz sebe, zatvarao ih u stijenje, vraćao u krš, u legendu, ponovo u mrak... seljački je to sin, gorštak, sagrađen od čvrste i opore japije, nesavitljiv, ličnost sa objema nogama na zemlji.

Lubarda je djetinjstvo proveo na Cetinju i u Herceg Novom, zatim nastavio školovanje u Splitu i Nikšiću zbog očevih obaveza.

Upisao je Umjetničku školu u Beogradu, ali je nakon nekoliko mjeseci prekinuo da bi pošao u Pariz. U Beograd se vratio 1932. godine, i priredio dvije samostalne izložbe 1933. i 1934. godine.

Kasnije je ponovo odlazio u Francusku, ali je imao prilike i da proputuje svijetom. Sve do rata...

Zaklano jagnje, 1940

Lubarda je bio zarobljenik u logorima u Austriji i Italiji. I po oslobođenju, uslijedio je mučan životni period. Izgubio je oca, brata i tek rođeno dijete, razveo se od Jelene Jovanović. 

Brat je obolio od tuberkuloze radeći kao fizički radnik nakon što je otpušten s posla geologa.

Otac Đuro je bio uhapšen zbog govora u proljeće 1942. nad posmrtnim ostacima sanitetskog generala Mila Iličkovića, izvađenim iz partizanske jame, u koju je ubačen zajedno sa suprugom, ruskom groficom.

"Đuro je strijeljan na lakat od puta koj vodi od Umaca ka Njegoševom grobu na Lovćenu", piše Brajović u "Slika i misao Lubarde"

Poslijeratno doba donosi jasne zadatke umjetniku, pa Pobjeda godine 1946. objavljuje:

“Našim umjetnicima koji rade u većim kulturnim mjestima i nije nužno da se nalaze na Cetinju, ali ovi crnogorski umjetnici se moraju vraćati svom kraju, bar s vremena na vrijeme, kao Antej zemlji, inače ne bi mogli dati narodu ono što se od njih očekuje. U tu svrhu biće potrebno da umjetnici CG, koji se nalaze van nje, da pomognu svoje drugove ovdje“.

Tako slikar Niko Đurović, u ime crnogorske Vlade, zove Lubardu. Intenzivno radi, dodjeljuju mu veliki broj funkcija u školama, odborima, jer, kako piše Brajović: 

“Petra Lubardu je trebalo što više zaposliti, kako ne bi imao mnogo vremena da eksperimentiše s modernijim pravcima, čemu je inače bio sklon, kad je već postojao uvezeni sovjetski socrealistički pravac, kakav se morao po svaku cijenu uvoditi u likovnu umjetnost nove Jugoslavije“.

Agitprop je budno vodio brigu da neko ne skrene od partijskih direktiva, ali je Lubarda, ipak, izbjegao ulogu ketmana i vješto izmakao socrealizmu služeći se pejzažima, motivima iz prošlosti, neobičnom kompozicjom i koloritom.

Uprkos rigidnoj socrealističkoj misli, umjetnik se lukavo odmiče od nametnute stvarnosti i dogme tadašnjeg „ispravnog mišljenja“.

Lubarda je o svom stvaralaštvu i atmosferi koja je tada vladala izjavio:

“Čak ni u vrijeme socijalističkog realizma nijesam slikao vagone i pruge zato što mi je to neko rekao ili naredio, jer to bi bilo monstruozno, niko nikom nema šta naređivati u umjetnosti, već zbog toga što me je impresionirao džinovski spektakl koji su ljudi sami sebi priredili, te eksplozije, pomijeranje brda i blještavi sjaj razmrvljenog kamenja.”

Petar Lubarda je bio vrlo aktivan u tom periodu, kako na društvenom, tako i aktivnom polju, ali ne dobija titulu "majstora" poput Milunovića. I pored nekih nagrada, ne postavlja samostalnu izložbu tokom cijelog boravka u Crnoj Gori.

Kamena pučina, 1951

U Beograd se vraća 1950, gdje će ostati do smrti.

Vrlo značajna djela, koja je stvorio tokom boravka u Crnoj Gori, bila su predstavljena na izložbi 1951. u galeriji ULUS-a na Terazijama i izazvala su burne reakcije javnosti.

Učestvovao je na Venecijanskom bijenalu 1950. i 1960, izlagao u Parizu, Londonu, Tokiju, Indiji i stekao međunarodno priznanje.

 Trinaestog februara 1974. Lubarda umire u Beogradu, a uzrok smrti nije poznat porodici.

Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, gdje i Danilo Kiš, Stojan Aralica i Matija Vuković.

Sunce, 1965

Za tekst je korišćena građa iz magistarske teze Maše Jovović, "Petar Lubarda u Crnoj Gori 1945-1951"