On nas je poznavao u dušu, a mi njega?

Piše: Zerina Ćatović U sjećanju na Živka Nikolića nećemo brojati koliko je godina živio, ni koliko je filmova snimio, jer tako čine svi. A Živko je bio jedinstvena autorska pojava u našem filmu.

Nije pripadao nijednom filmskom pravcu ni pokretu, nije pripadao vremenu u kojem je stvarao, rušio je konvencije, tresao tabue. Danas, kada se navršava 15 godina od njegove smrti, prisjetimo se lekcija kojima nas je učio, a za koje mu nikada nijesmo zahvalili.

Suočeni sa nemogućnošću da sve finese rediteljske poetike spomenemo u jednom tekstu, osvrnimo se samo na običaj, kao stativ Nikolićeve kamere i stereotipa koje je prodrmao koristeći slike običaja.

Svaki film crnogorskog reditelja obiluje tradicijom; tematikom, slikom i tonom. Njegove predstave Crne Gore budile su rasprave, različito se tumačile, a nerijetko i nerazumijevale. Opšte uzev, njegov opus je inicirao brojne diskusije, ali slike običajnog zavrijeđuju posebnu pažnju.

Surovi kameni zavičajni predjeli hranili su njegovu maštu, ali on nije imao želju da ih prikaže uljepšanim i idiličnim, kakve bi možda željeli da vidimo.

Reditelj Vladimir Perović zapisao je kako kod Crnogoraca, film ne smije da pokaže nijedan dio društva koji nije sama slava. On mora da afirmiše društvo, da ističe samo ono što je u tom društvu shvaćeno kao sjajno i veličanstveno. A da promišlja, propituje, problematizuje, relativizuje - to nije u registru poželjnog.

Nikolić je, međutim, veliki dio stvaralaštva proveo otkopavajući zatrpane strukture kulturne prošlosti Crnogoraca. Poslužio se mitovima svog zavičaja da oslika borbu čovjeka i društva/običaja/gluposti koja ga sputava. Naziva ih Baukom, Porokom, Đavolom, Čudom, Prokletstvom…uvijek je posrijedi borba protiv demona.

Sam Nikolić je govorio: “U Crnoj Gori ima mnogo mitova, a svako rušenje mita je bolna stvar. S druge strane, ljudi su skloni da svojataju Crnu Goru, da brane svoju predstavu o njoj kao jedinu tačnu i istinitu. To je jedna vrsta patriotskog dogmatizma. Imam razumijevanja i za to.”

Iako je posvećenik crnogorskog prostora, Nikolić upravo preko njega razotkriva paradokse života. Živko Nikolić je bio vjeran umjetničkoj opservaciji Crne Gore, njenih ljudi i tradicije. Maltene je svaku filmsku kompoziciju posvetio crnogorskom običaju. Crna Gora je, kao dio Balkana, rudnik stereotipa, pa su te jungovske praslike Nikoliću bila vječna inspiracija.

Tamu u kojoj, uslijed predrasuda, Crnogorci žive, prikazao je kao ritualno-arhetipsku naslagu. Taj momenat je lijepo uhvaćen kada Jagliki u "Ljepoti poroka" stranci otvaraju oči.

Ona shvata da ne mora da živi kao do tada, uviđa da smije da uživa, a na manje simboličkom nivou–želi da gleda muža i vodi ljubav sa njim. Zanimljiv opozit je Žoržova žena, koja ostaje da živi u Međeđi i koja sve slabije vidi (i fizički postaje slijepa na šta joj muž odgovara „Šta će ti oči?“ i ne uviđa muževljeve prevare).

Režiser je svoje priče smještao u geografski okvir Crne Gore, ali se istovremeno protivio simboličkoj geografiji koja joj je nametnuta. Tom sistemu stereotipa, reditelj se glasno podsmijavao koristeći se upravo - stereotipom.

U "Iskušavanju đavola" je, na primjer, estetizovan kliše još od prvih putopisa o Crnoj Gori - da se Crnogorci veoma ponose svojom neustrašivošću i doživljavaju sebe kao izuzetne junake.

Tako su i muški likovi u filmu naizgled hrabri i jaki, s oružjem za pojasom i ordenjem na grudima. Ali, pitaju žene za mišljenje, one ih ponekad i tuku, predvode kolo, pucaju iz puške... Sin Zmajevića dopušta da ga žena vrijeđa i tuče, poput kukavice bježi od neprijatelja, muškarci u selu mu se smiju jer mu žena naređuje, a vrhunac „crnogorskog junaka“ je kada se od straha pred neprijateljem pomokri u pantalone.

"Jovanin Luka" pak nije u stanju da sačuva kuću i odbrani ognjište, mirno posmatra dok mu siluju ženu i na svako njeno pitanje odgovara sa „Ne znam.“

Posrijedi je bio sarkastičan odnos prema društvenim anomalijama, moćnicima i lažima. Crnogorski običaj mu je poslužio da kroz estetski čin prikaže univerzalnu problematiku, te je najčuveniji crnogorski reditelj svoju osobenu poetiku i estetiku napravio od mentaliteta zemlje iz koje je potekao.

Pogotovu se u borbi Nikolić koristio slikom feminiteta kao poraza patrijarhata i tradicije. Možda i najpoznatija scena Nikolićevog stvaralaštva je navodni običaj surovog ubistva preljubnice maljem preko hljeba na glavi.

Radi se dakle o karikaturalnom prikazu koji je upotrijebljen isključivo u cilju jačanja kontrasta među zatočenom i oslobođenom Jaglikom. Prema patrijarhalnoj normi, ona treba biti kažnjena jer je prevarila muža, ali Nikolić na koncu ubija patrijarhat, ubijajući lik njenog muža.

Posebno je interesantno i to što je Nikolić koketirao sa tabuima koji nijesu isključivo crnogorski, pogotovu ne 80-ih, a danas se maltene mogu smatrati stereotipima. To su na primjer: pohlepni i perverzni popovi, raskalašni i sudbini prepušteni Cigani, karikirani homoseksualci itd.

Stoga, ne treba izgubiti iz vida vječitu aktuelnost njegovog filma, jer predmet parodije u Nikolićevim filmovima nijesu samo karikirani mitovi, već i ideologije, religije i sve ostale kolektivne predstave.

Nikolić nas i dan danas tjera da preispitamo sve što znamo. Koga mrzimo i zbog čega je tako; ko je autoritet i zašto mu se tako pokoravamo; koga poštujemo i da li zaslužuje tolike hvalospjeve; ko je moralan i ko to određuje, šta je herojstvo i čime se dokazuje…?

Snimao je i dokumentarne i igrane filmove, ali sva su njegova ostvarenja po prirodi dokumentaristička jer bilježe problem jednog vremena i istovremeno uspostavljaju širi društveni kontekst.

Iza površinskih crnogorskih pejzaža, humora, govora, likova otkrivao je novi svijet, svijet kakav bi mogao postojati da nijesmo opterećeni predrasudama. Da nijesmo tražili neku drugu, idealnu Crnu Goru u njegovom filmu.

Nikolić se usudio da pređe preko predrasuda i inhibicija, a nesagledavanjem njegovog filma čak i danas mnogi dokazuju da to nijesu u stanju.

Za tekst su korišćeni podaci iz sljedećih izvora:

Zoran Koprivica, Rediteljska poetika Živka Nikolića, FDU Univerziteta umetnosti u Beogradu, 2007
Zdravko Vučinić, Slikarstvo i film, Knjiga filma, Beograd, 2003
Maja Bogojević, Cinematic Gaze, Gender and Nation in Yugoslav Film, UDG, Podgorica, 2013
Mato i Božena Jelušić, Iskušavanje filma, Argonaut, Budva, 2006
Zerina Ćatović, Fascinacija običajima ili auto-orijentalizam Živka Nikolića, Istorijski zapisi, Podgorica, br. 3-4, 2014