Ruski scenario za treći napad na Crnu Goru

Piše Milorad Popović

Pismo Sergeja Željeznjaka, visokog funkcionera Putinove Jedinstvene Rusije, u kojemu se  zahtijeva stvaranje  „Ujedinjene opozicije Crne Gore“, govori da su grubi nasrtaji Kremlja na suverenu državu Crnu Goru ušli u novu, još brutalniju fazu. Repertoar ruske imperijalne politike prema Crnoj Gori veoma je razuđen: otvorenu  finansijsku,  diplomatsku, propagandnu,  navodno i obavještajnu podršku dobijaju antizapadne, panslavističke i velikosrpske stranke, Srpska pravoslavna crkva, antinatovske nevladine organizacije i mediji,  ali i takozvane nezavisne medijske kuće sa pronatovskom retorikom i američkim kapitalom, te uticajni NVO-i koji imaju milionske grantove od institucija EU i SAD! Ruski stručnjaci za specijalni rat, penzionisani oficiri KGB-a, potpomognuti ekspertima iz Izraela, imaju cilj da među prozapadnim javnim mnjenjem, pristalicama NATO-a koje podržavaju Vladu, stvore osjećaj nemoći i straha.

Bolji poznavaoci naše istorije sjetiće se da je ovo treći put u posljednjih sto šezdeset godina da Rusija organizuje opoziciju u Crnoj Gori, kako bi osujetila veći stepen državne samostalnosti i prozapadni smjer spoljne politike. Prvi put su agenti Azijatskog departmana petrogradskog Ministarstva spoljnih poslova pokušali da spriječe prozapadni kurs knjaza Danila, stvarajući širu zavjereničku grupu koju su predvodili Đorđije Petrović, predsjednik Senata, Stevan Perović, sestrić vladike Rada i  Milorad Medaković, Danilov sekretar. Drugi put se Crna Gora, kao dio federalne komunističke Jugoslavije, našla na udaru Kremlja, a crnogorski infombirovci činili  su glavnu prosovjetsku frakciju, koja je željela da spriječi Titovo distanciranje od Staljina.

Danas je proruska koalicija, za razliku od prethodne dvije, veoma šarolika: pored četničkih vojvoda i dovojvoda, rurarnih pjesničića, uvezenih i domaćih klerikalaca, kvaziljevičara panslavista, pojačana bivšim indipendistima, novojotovanim turbocrnogorcima, samozvanim anarhistima i bandijeristima s kineskom svilom.

Profesionalnim istoričarima  nameće se  interesantna komparacija: knjaz Danilo Petrović Njegoš, Josip Broz Tito i Milo Đukanović, u ključnim trenucima svojih političkih karijera  imali su javnu ili prećutnu podršku Petrograda i Moskve, da bi nakon zaokruženja državne nezavisnosti postali neprijatelji ruskih imperijalista!

Imperije u najavi neprijateljstva nemaju smisla za suptilnost i tajnovitost: one   ne sakrivaju svoje pretenzije i uvijek gađaju u centar, u lidera remetilačke države! Tako je, nedavno, bilo  sa predsjednikom Gruzije Sakašvilijem ili Ukrajine Jušćenkom. Tako i danas, nemilosrdno udaraju na Mila Đukanovića, šireći, uz pomoć domaćih satelita, iluziju kako je dovoljno da ode predsjednik Vlade pa će nestati korupcija i stoljetne podjele među pravoslavnim stanovništvom povodom državnog i nacionalnog pitanja. Onda će nahrupiti i ruski milijarderi koji samo čekaju da se konačno u Podgorici ustoliči patriotski panslavistički režim.

U tom ozračju stvoren je lajtmotiv propagandne kampanje Demokratskog fronta- “MI ILI ON”, koji je varijacija starih četničkih slogan:“Sloboda ili smrt”, “Domovina ili smrt”. 

No, “nije vino pošto priđe bješe”. Crna Gora nije više sama, kao u doba knjaza Danila, koji je likvidiran udruženom akcijom ruskih, turskih i austrijskih agenata. K tome, ona je mediteranska zemlja u koju se baćuške ne mogu ušetati tenkovima kao u Južnu Osetiju, Abhaziju, Prinjedstrovlje, Krim ili Donjeck. Brutalni scenariji ovdje su, ipak, komplikovaniji; jedini efikasan način ruskih specijalista i njihovih ovdašnjih agenata da se  Crna Gora obezglavi je - likvidacija protagonista prozapadnog političkog opredjeljenja! Ipak, teško je povjerovati da će se Kremlj odlučiti na takav avanturistički potez, s obzirom na sadašnje međunarodne konstelacije, ali i na to da Crna Gora nema stratešku važnost Ukrajine, Gruzije ili Sirije.

Treba, dakle, očekivati da će se Rusija ograničiti na takozvanu meku silu, kombinovanjem propagandnog, obavještajnog i političkog rada, iako ne treba isključiti i druge scenarije? Autokratama poput Putina teško je razabrati liniju koja dijeli racionalno od iracionalnog. Lideri takvog kova znaju da udare iznenada i brutalno, a da veću sljedećem času pokažu kooperativnost i tobožnju pomirljivost. Iza parola o bratskoj ljubavi i tobožnje ljutnje zbog navodnog iznevjerivanja majčice Rusije, krije se hladna imperijalna računica, koja se, istina, temelji na anahronim devetnaestovjekovnim geopolitičkim tlapnjama o sferama uticaja, koje su prevashodno pogubne za savremenu rusku naciju.

Ruski specijalisti i njihovi ovdašnji plaćenici sugerišu Demokratskom frontu da provocira i pokazuje drskost, jer crnogorsku Vladu, koja je pristala da  ustupi najvažnije resore opoziciji, smatraju slabom. Ipak, voditelji anticrnogorske kampanje sve su nervozniji, što sugeriše da slute poraz šesnaestog oktobra!? Zato  isturaju Srđana Milića i Gorana Danilovića, koji prijete da neće dozvoliti izbore!

Nacionalistički krugovi u Moskvi i Beogradu, na osnovu dosadašnjih izbora znaju da antinatovske stranke, bez bivših indipendista, SDP i GP URA, nemaju izgleda da promijene strateški kurs Crne Gore. Oni su još  2012., preko vlasnika dnevnika “Vijesti” i “Dan”, sugerisali navodno nacionalno pomirenje  Srba i Crnogoraca, prema kojem nacionalni Crnogorci treba da se odreknu i ono malo prava koja su izborili 2006. Od tada, uporno razbijaju indipendistički blok, manipulišući, s jedne starne, gramzivošću i ličnim ambicijama bivših  Đukanovićevih saradnika, a, s druge, frustracijama dijela građana zbog teških ekonomskih prilika, socijalne raslojenosti, korupcije, (pre)duge vladavine DPS…  

Četvrtvjekovna vladavina DPS-a zaista je evropski raritet, ali i Crna Gora je sui generis. U Evropi nema tako malih država u okruženju agresivnih nacionalizama koji pretenduju na njenu teritoriju! Uz to,  još uvijek ima četrdesetak odsto sopstvenih građana  sa kontroverznim ili neprijateljskim odnosom prema crnogorskoj državnosti. Dugovječnost vladavine Mila Đukanovića nije teško objasniti: većina građana u njemu još uvijek vidi jedinog snažnog lidera, sposobnog da sačuva političku stabilnost, nezavisnost i prozapadni kurs Crne Gore. Đukanovićevo veliko političko iskustvo daje im samopouzdanje da će, poslije predsjedničkih izbora 1997., kada je pobijedio  kandidata svemoćnog Sloobodana Miloševića i referenduma za nezavisnost 2006., izvojevati još jednu pobjedu koja je presudna za priključenje  NATO paktu.

Ergo, ovo zaista jeste posljednja velika bitka naše generacije za suštinsku nezavisnost Crne Gore! Nekima možda izgleda da je lakša od prethodnih, jer smo već pozvani u  članstvo najmoćnijeg vojnog saveza u svijetu, te da se značaj i riziciji dramatizuju za potrebe kampanje i vladajuće stranke?  Kamo sreće. Prava je istina da ova bitka može biti opasnija od onih koje su vođene krajem dvadesetog vijeka i u vrijeme referenduma za nezavisnost!

Naravno, neće Rusija koja je ekonomski ranjena ali, uprkos sankcijama, na ključnim poljima partner sa EU i Amerikom, sve karte baciti protiv Crne Gore. Hoće, međutim, nemilosrdno iskoristiti svaku šansu koju joj stvore ovdašnje slabosti, loše procjene, malodušnost, izdaja nacionalnih interesa... da spriječi prozapadni kurs Podgorice i obračuna se sa njegovim kljuučnim protagonistima! U tom kontekstu, za “rusku stvar” SDP i URA sada igraju ulogu istovjetnu onoj što je  Kilibardina Narodna stranka odigrala za Đukanovića, u vrijeme njegovog otklona  od velikosrpske politike. Razlika je samo u tome što je Kilibarda shvatio svoje mladalačke  zablude i iskreno iskoračio na široki istorijski put koji će vratiti Crnu Goru u zajednicu slobodnih i nezavisnih zemalja, dok Krivokapić i Rakčević danas revnosno razbijaju ionako krhku prozapadnu većinu – bezočno manipulišući kako je nacionalno i državno pitanje definitivno riješeno –  i na taj način direktno ili indirektno jačaju nazadnjačke, anticrnogorske i antievropske snage.

Ranko Krivokapić je krenuo na put bez povratka: njega pokreće frustracija, a sada, već, vodi mržnja prema Đukanoviću i ostalima iz indipendističkog bloka koji nijesu podržali njegovu renegatsku politiku rušenja Vlade i dovođenja na vlast Mandića, Milića i Lekića. Krivokapić je priželjkivao nasilni prevrat 24. oktobra 2015., ali nije imao hrabrosti da otvori vrata Skupštine Mandićevim jurišnicima i tako postane trenutni lider prijelazne Vlade, nalik onoj koja je skrpljena poslije AB revolucije  1989. Pitanje je, samo, koliko će 16. oktobra uveče izbrojiti onih koji ga, uprkos svemu, slijede u političko ništavilo.

Žarko Rakčević je, kao potpredsjednik Đukanovićeve Vlade krajem devedesetih,  pokazivao određenu razboritost i odgovornost, pa su njegov ulazak u kolo s  marionetama Moskve i Beograda, neki stari indipendisti dočekali s nemalim čuđenjem! Rakčević, koji je poslije dvijehiljadite postao uspješan biznismen, očigledno je ozlojeđen što su tajkuni bliži Đukanoviću zaradili koji milion više od njega. Pohlepa  u biznisu je podsticajna u određenim granicama, ali kad se izgubi mjera, srebroljublje postaje  destruktivno.

Jer, ako je predsjednik GP URA i jedan sekund u svom životu bio istinski protivnik velikosrpskog nacionalizma, sve pekare, mlinovi i hoteli, izgubiće vrijednost. Kratka je pamet koja vjeruje da Vlada, u kojoj bi zajedno sjedjeli, primjerice, Rakčević, Milić, Lekić, B. Brković, Konjević, Dž. Šabović, Mandić, Danilović, Radulović, Aleksić… bila u stanju da se usaglasi je li dan ili je noć, a kamoli o kontroverznim pitanjima, poput evroatlanskih integracija, vjeronauke u školi, priznanja Kosova, manjinska prava, političkih i vojnih saveza sa zemljama ruskog evroazijskog kruga… Za najduže godinu njihove vlasti, Crna Gora bi se, nalik Bosni i Hercegovini ili Makedoniji, pocijepala po etničko-nacionalnim šavovima i postala trajno država-bogalj.

Dakle, ovo nije, kako tvrdi propaganda na subordiniranoj liniji Moskva-Beograd-Podgorica, borba za ili protiv pozicije Mila Đukanovića, nego je, na žalost, posrijedi odsudna bitka za ostanak Crne Gore na kolosijeku koji vodi u bolje društvo, barem za naredni vijek.

Zbog kontinuiranog, agresivnog miješanja u unutrašnja pitanja Crne Gore, javne potpore političkim subjektima koji žele nasilno da sruše demokratski izabranu vlast, Vlada Crne Gore ima obavezu da uloži oštar demarš ruskoj Vladi, da povuče ambasadora iz Moskve i da obavijesti Savjet bezbjednosti UN o ataku Ruske federacije na jednu članicu UN!