ZEBNJA NAD DRŽAVOM

Piše: Milenko A. Perović Ko god je independistički i proevropski nastrojen, morao je strahovati od ishoda parlamentarnih izbora.

Nije tu posrijedi bio strah hoće li ova ili ona politička partija dobiti ili izgubiti izbore, sačuvati ili izgubiti vlast.

Aristotel je za sva potonja vremena iskazao svrhu politike i svih izbora na kojima se odmjerava politička volja građanstva. Svrha je u „naizmjeničnosti vladanja i pokoravanja“ slobodnih građana i slobodnoj političkoj zajednici.

No, s filozofskim – kao i sa svim drugim – autoritetima valja biti oprezan i paziti se da ne budu dogmatski shvaćeni. Ponekad i poneđe političko obrtanje koje dolazi od naizmjeničnosti vladanja može - demokratskim sredstvima i „plemenitim namjerama“ - donijeti propast političke zajednice. Hilter je logikom demokratske naizmjeničnosti došao na vlast, pa onda lagumao svu Njemačku i pola svijeta.

Na svim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori od Referenduma 2006. provođenje ideje o naimjeničnosti vladanja nosilo je opasnost preokretanja od regularne izborne utakmice - na kojoj se odmjeravaju politički interesi i njihovi nosioci – u opasnu eridu s mnogo većim ulogom. Ulog je bio samo opstojanje nezavisne države Crne Gore.

Crnogorske podjele

Zašto država Crna Gora mora na svim parlamentarnim izborima preispitivati svrhu i formu svoga postojanja? Zašto je kriza temelja nezavisne države neizostavno vezana s parlamentarnim izborima? Zašto na njima svake četvrte godine Crna Gora mora stavljati na kocku vlastitu nezavisnost? Da li je uopšte moguća pacifikacija izbora i prekompozicija političkih volja kojima bi se izbjegla cikličnost kriza opstojanja države?

Odgovor na ova pitanja je opštepoznat. Malo i veliko, staro i mlado rado koristi banalni odgovor koji počiva na tezi da su crnogorske podjele prastare, fatalne i nesavladive. S tim je neraskidivo vezano uvjerenje da će crnogorske podjele trajati dok je svijeta i vijeka.

Ipak, golema je to predrasuda. Crnogorske podjele nijesu nadistorijske. Nastale su u određenom povijesnom sklopu i traju zbog ponavljanja srodnih povijesnih konstelacija. Nijesu one stare, ako se posmatraju u odnosu na hiljadugodišnji državni kontinuitet Crne Gore. Nijesu ni duboke, jer pokazuju da akteri podjela evoluiraju i mijenjaju strane. Nijesu ni istorijski nesavladive!

Independizam i unionizam

Osnov svih podjela je opreka independizma i unionizma. Šta je crnogorski independizam? Ponajprije, on je sistem kulture izgrađen na vjekovoj borbi crnogorskog naroda za slobodu te odbijanju svakoga sizerenstva. On određuje etološki karakter crnogorskog nacionalnog, jezičkog, vjerskog i mentalitetskog identiteta. Njime je bilo vođeno crnogorsko napredovanje prema idealu urbanog društva i stupanju u savremeno socijalno vrijeme, htijenje da se počne graditi građanski sistem životnih vrijednosti, kao i intencija uspostavljanja političke sfere društva na načelima parlamentarne demokratije i vladavine prava.

Ideologija unionizma danas je u Crnoj Gori u potpunoj suprotnosti s paradigmama independizma. Ne nastoji ona da konzervira crnogorsko društvo u prošlom socijalnom vremenu, nego u mitskoj konstrukciji „slavne“, ali tuđe prošlosti. Umjesto savremenog političkog društva, ona hoće organicističku tribalnu zajednicu „jednoga naroda, jedne države, jednog vođe“. Crnogorski unionisti teže radikalnom poništavanju svih nosećih identiteta crnogorskog naroda i preuzimanju tuđeg identiteta zasnovanog na ideologiji velikosrpstva.

U središtu je ideologije unionizma ideal ruralnog društva i ruralnog pogleda na svijet. Umjesto vladavine prava ona zaziva mudrog vođu. Umjesto parlamentarne demokratije, ona hoće „plemenske skupštine“. Umjesto modernog građanskog individualizma, ona nagovara na „sabornost“. Umjesto strogog razdvajanja države i crkve, ona čezne za „sabornošću“. Umjesto politike, ona hoće političku mitologiju. Umjesto religioznosti, ona bludi u stupidnim sujevjerjima. Njena duhovna osnova je stupidni nacionalizam i šovinizam.

Njena jedina „državna ideja“ je da države Crne Gore ne bude u bilo kom obliku!

Unionizam nagovara na neslobodu. On traži podlijeganje lažnoj istorijskoj svijesti i iskrivljenoj slici svijeta. Svog najvećeg neprijatelja unionizam vidi u pravu crnogorskog naroda na nacionalno samoodređenje, u pravu Crnogoraca i drugih građana Crne Gore na vlastitu državu, u pravu na razvijanje građanske kulture i načina života, u pravu na moderni individualizam i beskrajnom pravu na slobodu ličnosti.

Kako savladati podjele?

Independizam i unionizam se sučeljavaju na svim tačkama društvenog bića današnje Crne Gore, od sistema vrijednosti, modela kulture, jezika, vjere, nauke, obrazovanja i umjetnosti do javnosti, osnovnog društvenog štimunga i sporta.

Kapitalna slabost uvjerenih, kao i pragmatičnih independista sadržan je u činjenici da na nereflektirani način unionizam stavljaju u istu vrijednosnu ravan s independizmom. Oni još nijesu ovladali sviješću da indepentizam - sam po sebi - počiva na višem humanističkom, civilizacijskom, duhovnom, kulturnom i političkom principu! Štaviše, oni iznova i neuspješno pokušavaju unionizam integrisati u nezavisnu crnogorski državu, a da on ne primijeni ni svoju suštinu ni pojavne oblike.

Ta teška kontradikcija u strategiji vladajućeg odnosa prema unionizmu proizvodi krajnje štetne posljedice po crnogorsko društvo u svih sferama života. Između ostalog, na svim parlamentarnim izborima proizvodi alarmantno stanje pred javnim prijetnjama neporaženih unionista da će uništiti nezavisnu državu crnogorsku!

Može li se zamisliti bilo koja druga država na kugli zemaljskoj koja bi tolerisala – štaviše smatrala legitimnom - bilo čiju stalnu i javnu prijetnju da će je uništiti?!

Vladajuća nomenklatura je strategijom „normalizacije“ unionizma dovela do permanentne kriznosti postojanja crnogorske države. Njegovom „normalizacijom“ ona nije uklonila crnogorske podjele. Nije ih ni ublažila. Nije ih ni pacificirala. Naprotiv, stalnim povlačenjem pred totalnim krimenom unionizma, ona je podjele još više pojačala i zaoštrila.

Nikakvog smisla nema prešutno opravdanje da je država još uvijek preslaba da bi mogla izvršiti kriminalizaciju radikalnih djelatnosti unionizma. I najslabija država uvijek je jača od svakod svoga posebnog dijela, ma koliko on bio veliki i jak!

Nova strategija

Neuspjeh te strategije - živi dokaz toga neuspjeha je drama minulih parlamentarnih izbora – razborite ljude navodi da traže drugačiju i novu strategiju. Đe, dakle, strategijski treba tražiti rješenje za pacifikaciju, ublažavanje, pa i prevladavanje crnogorskih podjela?

Niđe drugi nego tamo đe su one nastajanje i đe su učvršćivane. Kao što se u bilo kojoj oblasti ljudskoga života problemi ne rješavanju suočavanjem isključivo s posljedicama, nego se traži suočavanje s uzrocima, tako se mora rješavati problem podjela, ako zaista postoji volje i snage da se on rješava.

Crnogorske podjele počele su nastajati u drugoj polovini 19. vijeka na identitetskim pitanjima, dakle, u razumijevanju svoga etničkog porijekla, nacionalnog samoopredjeljenja, jezika, religije, identiteta države te kulturnog i obrazovnog identiteta. Moćnim djelovanjem stranog činioca (garašaninovska ideologija, svetosavlje, agresivna srbizacija dijelova balkanskog prostora, nametanje tuđih jezičkih paradigmi, nametanje tuđe kulture i tuđeg obrazovnog ideala) – uz asistenciju teškoga povijesnog naiviteta, jednako koliko i lošeg karaktera, crnogorskih političkih i intelektualnih elita – crnogorski je identitet raspolućen do te mjere da u sebi nosi potenciju građanskog rata.

Jedina izgledna i svrhovita strategija prevazilaženja crnogorskih podjela je jačanje svih elemenata crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta. Sve instrumente toga jačanja crnogorska država i društvo imaju na raspolaganju.

Potrebna je još samo politička i intelektualna volja!