Državni udar

Piše Milenko A. Perović Voždovi nekih opozicionih partija – praćeni u stopu od „nezavisnih medija“ i srodnih dezinformatora javnosti – podstaknuti slučajem otkrivanja pokušaja terorizma ispoljili su neočekivanu psihološku reakciju. Prema Frojdovoj teoriji omaški takve reakcije spadaju u psihopatologiju svakodnevnog života, prevashodno kao individualni psihološki fenomeni.

Crna Gora je tradicionalistički nastrojena zemlja ponajviše po tome što ono kolektivno-masovno ne dopušta onome privatno-individualnom da se ispolji kako treba. Ne može se ono ni ispoljiti ako nije pečatirano kolektivnim predrasudama i patologijama.

Pomenuta reakcija odmah je poprimila masovno-psihološki karakter i razmjere. Po tome bi se za nju morala smisliti nova naučna rubrika - psihopatologija nesvakodnevnog života. Tako je čuvena i sporna Frojdova teorija omaški dobila neočekivano obogaćenje u crnogorskom slučaju.

Ko je prvi progovorio o državnom udaru?

Kada su hapšeni osumnjičeni za terorističke namjere, onda su specijalni državni tužilac, predstavnici vladajuće partije, kao i mediji koji su joj skloni relativno uzdržano objavljivali činjenice kojima raspolažu. Oprezno su iznosili pretpostavke i nijesu hitali s apodiktičkim zaključcima o cjelini onoga što se tu događalo. Niko od njih nije istupio u javnost s pretpostavkom ni s ocjenom da je po srijedi bio pokušaj državnog udara.

Umjesto ovih od kojih bi se očekivalo, sud o državnom udaru počeli su iznositi oni od kojih se to najmanje očekivalo. Taj su sud smislili i razglasili oni koji bi se – da se doista desio državni udar i da je uspio – najneposrednije okoristili njegovim kriminalnim učincima!

Opozicija sa svojim „medijskim“ i „NVO“ trubačima počela je horski i s ironijom ponavljati priču o državnom udaru. Ni to - samo po sebi - ne bi bilo ništa neobično ni signifikantno, ako se zna ćud i karakter te političke skupine. Nevjerovatna je kolekcija nebuloza, podmetačina i neistina koje čelni ljudi opozicije godinama uspijevaju „smisliti“ i poslati u javnost. „Hipotezi“ o državnom udaru moglo bi tu biti dodijeljeno mjesto bisera opozicijske imaginacije kojim se upotpunjuje bogata kolekcija njenih nebuloza.

Međutim, neobičnim i vrlo rječitim postaje faktum da opozicija sa svojim trabantima bez ikakvog racionalnog osnova i dokaza optužuju vladajuću strukturu. Tobože, vlast je već u izbornoj noći ili dan poslije izbora istupila u javnost s optužbama – valjda na račun dijelova opozicije i odgovarajućih „srpskih“ i „ruskih“ krugova – za pokušaj državnog udara.

Sklon je veći dio opozicije da smišlja najnevjerovatnija podmetanja na račun vladajuće struture. Do te mjere je sklon tome da više niko ozbiljan ne drži ni do onih opozicionih kritika vlasti koje su opravdane i koje bar dijelom počivaju na istini. Ne haju „kritičari“ osobito kad se ta podmetanja pokažu kao gole neistine, lažne konstrukcije, politikantski blefovi i slične mentalne eskapade.

Zašto se opozicija sad odlučila da - povrh svih uobičajenih i neuobičajenih gafova smišljenih da bi se osporila legitimnost parlamentarnih izbora - smisli i gaf s državnim udarom, pa još i da vlastitu izmišljotinu prikaže kao izmišljotinu vlasti?

Istinitost omaške

Sva je prilika, liderima opozicije desila se kolektivna frojdistička omaška. Krah terorističkih planova – s zastrašujućim činjenicama koje su objavljene - doveo ih je u potpuno iracionalnu situaciju. Za njih je nastala košmarna situacija u kojoj počinju miješati ono što govore s onim što bi da sakriju. Gledajući da što bolje sakriju svoje stvarne namjere u večeri izbornog dana, nesvjesno su ih otkrivali svojom raspričanošću o državnom udaru.

Tom parapraksisu dodali su svoj karakteristični „politički rukopis“. Frojdističkom omaškom u javnost je isplivao njihov „tamni predmet želja“, dakle, dokopavanje vlasti po svaku cijenu! Kao nekontrolisana omaška – koja probija iz sfere podsvjesnog u sferu svjesnog – nereflektovano je obnarodovan i dogovoreni ili priželjkivani način ostvarivanja te želje, dakle, državni udar! Ništa toliko ne podstiče sumnju da je taj način zaista bio dogovoren od činjenice da su opozicioni lideri požurili da svoje političke protivnike – dakle, one koje su trebali biti zbrisani državnim udarom - lažno optuže za izmišljanje priče o državnom udaru!

Sva je prilika, znali su oni o onome što se dešavalo ususret i tokom parlamentarnih izbora mnogo više nego što su do sada otkrili istražni organi Crne Gore, vladajuća struktura, mediji i javnost. Znali su oni vrlo dobro i vlastiti „ratni raspored“. Jednako, morali su iskusiti tešku frustraciju zbog izjalovljenja realizacije vlastite želje da se svim sredstvima dokopaju vlasti. Morali su ośetiti i strah da se istražno klupko istine neumitno odmorava te da slijedi pitanje o odgovornosti za učinjeno i ono što se namjeravalo učiniti.

Morali su pokušati skinuti sumnju sa sebe, izbjeći svaku odgovornost, štaviše, politički profitirati te pokušati gurnuti istragu na krivi put.

Cijeli koloplet omaške očito je počivao na konstrukciji bizarnog pokušaja da se politički protivnik optuži zbog lažnog optuživanja za ono što su opozicioni lideri vrlo dobro znali do koje je mjere istinito!

Šta je državni udar?

Nijesu opozicioni lideri frojdističkom omaškom skinuli osnovanu sumnju sa sebe za involviranost u pokušaj terorizma. Ipak, uspjeli su javnosti nametnuti refleks prevelikog opreza od upotrebe izraza – državni udar!

Činjenice koje su do sada objelodanjene iz istrage specijalnog tužioca posvjedočuju da ono što se krije iza frojdističke omaške koju je načinila opozicija nije puka psihološka konstrukcija.

Naprotiv, sve ukazuje da je uistinu na djelu bio pokušaj državnog udara. Državni udar ili puč (njem. Putsch), odnosno, „udar na državu“ (franc. coup d'état) je protivustavna smjena vlasti, s ciljem rušenja vlade i preizumanja državne moći. Obično ga izvode grupe političara s paramilitarnim i terorističkim organizacijama, često pomognute izvana.

Jedna od bitnih karakteristika svake države je legalno izabrana vlast, legitimirana u demokratskom izbornom procesu i priznata od međunarodne zajednice. Državnu vlast – svakome bi to trebalo biti poznato - čine legislativa, egzekutiva i judikativa.

Specijalni državni tužilac do sada je otkrio planove i aktere za napad direktno na legislativnu vlast.
Šta je drugo nego bitni element državnog udara - oružani napad na državni parlament te njegovo nasilno i nezakonito zapośedanje s namjerom uzurpacije legistativne vlasti!

Šta je drugo planiranje ubistva premijera jedne države nego element državnog udara kojim se hoće obezglaviti egzekutivna vlast!

Šta je drugo nego državni udar kad se nasilno hoće srušiti dvije od tri grane državne vlasti!
Krivični zakonik Crne Gore precizno opisuje i predviđa sankcioniranje pravne materije državnog udara i srodnih djela (članovi 357, 360, 361, 362, 363 i 364).

Ako crnogorska Justicija - iz bilo kojih razloga - zažmuri nad događajima iz oktobra ove godine - kao što je nad onima iz oktobra prošle godine - moglo bi se desiti da sljedeći oktobar dočeka s realizacijom nečega od onoga što je navedenim članovima sankcionisano. A tada će biti kasno za žalopojke!