Iz Rusije, s ljubavlju

Piše: Miodrag Vlahović

Pravo pitanje nije ko je najbučniji u kampanji protiv crnogorskog članstva u Alijansi, jer to svi vidimo i čujemo, već ko bi i kako mogao da zaista spriječi da Crna Gora bude tamo dje je namjerila. Prijatelji iz Moskve ne računaju samo na grlate i agresivne, već i na tihe i "neutralne"

Osnovni upit oktobarskih izbora je bio: da li će naša zemlja imati kritičnu masu političke volje da pristupi Sjeverno-atlanskom savezu.

Putinova izravna poruka i promptni i jasni Djukanovićev odgovor u vezi "izbalansiranosti" crnogorske državne politike su to direktno potvrdili.

Parlamentarna većina 42:39, uz dodatna (i pretpostavljena) četiri SDP glasa po tom pitanju, i dalje predstavlja iskušenje za prvake Demokratskog fronta, koji bombarduju manjinske stranke svim mogućim i nemogućim ponudama. Vidimo da taj poziv ima odjeka u nekim slojevima Bošnjačke stranke, čija finalna odluka ipak ne bi trebalo da bude upitna.

Pobjeda Donalda Trampa je, začudo (a, na drugoj strani medalje - upravo logično) probudila nade u najedjenom opozicionom taboru: moguće je da spas dolazi iz Vašingtona? Trampu je Putin simpatičan, pa će mu možda "darivati" Crnu Goru. I pritom ukinuti NATO, kažu entuzijastični predstavnici tog anti-državnog bloka. Nada umire posljednja.

U toj novoj konstelaciji, prve ruske poruke poslije naših izbora su, ipak, bile koncentrisane na zauzimanje "rezervnog položaja". Ili posljednje linije odbrane, preciznije: pošto operacija izbori (i zamišljeni produžeci sa protestima i sukobima) nije uspjela - sada treba zakazati novi odlučujući megdan. Referendum, dakle.

Priča jeste zamršena, pa zaslužuje skraćenje: kada Markovićeva vlada bude sačinjena, opozicija će morati da odluči što će sa sobom. Bojkot parlamenta je poznato sredstvo, ali nema mnogo smisla u situaciji kada niko iz medjunarodne zajednice ne podržava takvo političko ponašanje. Čak ni Moskva.

Pravo pitanje, gledano odavde, ali i sa zidina Kremlja, nije ko je najbučniji u kampanji protiv crnogorskog članstva u Alijansi, jer to svi vidimo i čujemo, već ko bi i kako mogao da zaista spriječi da Crna Gora bude tamo dje je namjerila. Prijatelji iz Moskve ne računaju samo na grlate i agresivne, već i na tihe i "neutralne".

Neće biti iznenadjenje ako, na kraju, baš iz Moskve stignu instrukcije (ili da kažemo "savjeti" - ljepše zvuči) da se opozicija, udruženo i složno, vrati u Skupštinu i okrene zahtjevu da se odluka o NATO članstvu donese na referendumu.

Krivokapićev SDP je, u pismima g. Železnjaka, već svrstan u anti-NATO opozicioni blok. Ukoliko nije još pri hiper-optimističnom i, naravno, vrlo naivnom i pogrešnom stavu kako je, po tom pitanju, "sve završeno", Krivokapić bi trebalo da se tome usprotivi. Ako to ne učini, njegova politika opstrukcije izazvane ličnom frustracijom postaće politika definitivne destrukcije koja direktno šteti crnogorskim nacionalnim i državnim interesima. Očigledno se ne objašnjava, kažu - ali da ne bude da nijesmo na vrijeme napisali.

Favorit Kremlja za predvodnika političkog stava da je neophodan referendumom o Alijansi svakako neće biti Krivokapić, ali ni lider udruženja URA, zbog njegovog nemuštog stava o NATO (za koji, moguće je, ni sami članovi ovog udruženja nijesu sigurni da li postoji i kako glasi). Kandidat nije ni minijaturizovana SNP, čiji prvi čovjek (opet!) ne propušta priliku da - propusti priliku. Na kraju, pošto lider partije koju prepoznajemo po jednoobraznim crvenim kravatama o ovome ima javni stav (negativni, naravno) samo ako se primijeni dugotrajni pritisak, ostaje jedna adresa za predvodnika kampanje za referendum o NATO.

Pogadjate, to je nekadašnji diplomata koji nije učestvovao na referendumu 21. maja 2006., iz razloga koji nijesu suvisli, a još manje korektni. Dakle, uprkos tom nesrećnom namjernom  odsustvu sa najvažnijeg glasanja za sudbinu naše zemlje, g. Lekić je najpogodniji kandidat za lidera "mi smo protiv NATO, pa hoćemo referendum" koalicije.

Nominalni predsjednik DEMOS-a se već očitovao oko cijele stvari, insistirajući na referendumu. Ukoliko ga ne bude, on će biti "oštro protiv" članstva u Alijansi, kazao je?! A ukoliko ga bude, on opet neće glasati, mogli bi da se našalimo. Mada nije šala.

Odnos prema članstvu u NATO će, neizbježno, biti prvi zadatak i najveći izazov crnogorskog parlamenta, ali i nove Vlade.

Potpomognuti procesom ratifikacije koji teče bez zastoja (ubrzano, zapravo, uključujući najave iz Francuske i post-bregzit Britanije, kao i iz SAD) zagovornici članstva u Skupštini, s jedne, i članovi kabineta novog premijera, s druge strane, moraće da očuvaju odlučnost i jedinstvo do posljednjeg metra ove istorijske trke.

To nije malo, niti naivno iskušenje. Dogadjaji povodom izbora, koje zvanična Moskva, očekivano, negira, mogu poslužiti kao posljednje upozorenje svima koji misle dobro interesima naše zemlje. Nema opuštanja, niti "spuštanja garda".

A novo poglavlje crnogorske istorije će uslijediti onog dana kada se crnogorski barjak zavijori ispred sjedišta Alijanse.

Opozicionari kojima ta slika ne bi bila mrska imaju razloga da dobro razmisle: u ovoj raboti nema popravnog ispita.