14 °

max 14 ° / min 7 °

Petak

26.04.

14° / 7°

Subota

27.04.

19° / 9°

Nedjelja

28.04.

23° / 12°

Ponedjeljak

29.04.

24° / 14°

Utorak

30.04.

24° / 14°

Srijeda

01.05.

21° / 14°

Četvrtak

02.05.

17° / 14°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
PATRIOTIZAM I(LI) IZDAJA CRNE GORE

Stav

Comments 4

PATRIOTIZAM I(LI) IZDAJA CRNE GORE

  • Viber
Piše: dr Milivoj Bešlin, istoričar    O JEDNOJ TERMINOLOŠKOJ NELOGIČNOSTI
 
Kada racionalan, dakle, prosečno inteligentan čovek obdaren zdravim razumom, pogleda zbivanja u Crnoj Gori poslednjih nekoliko meseci mora se prepustiti ili konfuziji ili uložiti ozbiljan kognitivni napor da razume određene procese. Najpre, kako se desilo da one političke strukture koje nesputano slede politiku jedne druge države, u svojim interesima suprotstavljene državi Crnoj Gori, imaju još uvek respektabilnu podršku dela građana Crne Gore?! I kako to da oni koji u svojim političkim akcijama slede interese Rusije u nameri da direktno naudi državi Crnoj Gori, sebe smatraju i nazivaju patriotama?! Koja je to vrsta pervertiranja realnosti, koje krivo ogledalo poseduju politički lideri opozicije, crkveni velikodostojnici i pojedini mediji u Crnoj Gori?! Razumeti taj proces iskrivljavanja realnosti bilo bi ključno za dalji tok političkih i društvenih kretanja u Crnoj Gori. A možda bi i medicinska nauka imala benefit od toga.
 
Ako se pažljivo razlože teorijski pojmovi, dolazimo do toga da patriotizam, koji potiče od reči „patria“ (domovina), podrazumeva pozitivan odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj domovini. Patriotizam se ispoljava kao “osećaj ponosa prema dostignućima i kulturi svoje domovine, nastojanju da se očuva njen karakter i identitet...” Prateći dalje teorijske modele društvenih nauka, nasuprot ovoj vrsti lojalnosti svojoj domovini, stoji njena izdaja i rad uperen protiv njenih interesa i težnji. Terminološki, takav pravac bi se mogao determinisati kao veleizdaja, koja se u pravnoj teoriji najkraće definiše kao „teško političko kazneno delo upravljeno protiv bezbednosti države”.
 
U istoriji jedan od kardinalnijih oblika veleizdaje bilo je kvislinštvo (kolaboracija) u Drugom svetskom ratu. Sam termin potiče od norveškog saradnika nacista Vidkuna Kvislinga, a značio je u širem smislu i služenje interesima stranih sila koje nisu prijateljski nastrojene. 
 
Pođemo li od višegodišnjeg antisistemskog (povremeno i nasilnog) delovanja većeg dela crnogorske opozicije koje svoj vrhunac i krajnji izraz dobija u optužnici državnog tužioca M. Katnića, ne bi trebalo zadržavati puno skepse ko se i sa kakvim namerama lažno predstavlja. Ako znamo da se glavnina snaga u crnogorskoj opoziciji nikada nije slagala sa postojanjem države Crne Gore, da i danas želi da izvrši reviziju referenduma o nezavisnosti koji je spoveden po svim liberalnim obrascima i demokratskim pravilima, ako znamo da za nalogodavca u toj borbi neskriveno imaju  režim koji stoluje u Kremlju, jasno je koji od dva navedena termina im više pristaje – patriotizam ili veleizdaja (kvislinštvo). Uostalom, ključni subjekt crnogorske opozicije u istorijskom i vrednosnom smislu baštini tradicije upravo jednog, izvan svake sumnje, kolaboracionističkog i izdajničkog pokreta iz Drugog svetskog rata – četnika. Ipak, ostaje pitanje zašto su u delu javnosti i krugovima oko predvodnika Srpske crkve u Crnoj Gori oni okarakterisani kao patriote?
 
Rusija ima svoje legitimne interese.
Autokratski režim u Kremlju smatra da će ih ostvariti ne u saglasju sa državama Zapada i poštujući ustaljene forme međunarodnih odnosa, već nasuprot njima. Evropsku Uniju Rusija vidi kao rascepkanu i međusobno sukobljenu grupu država u kojima vladaju ekstremno desne i fašističke partije od kojih bi se svaka oslanjala na režim u Moskvi. Ova, najčešće nazivana, Crna internacionala i danas prima značajne finansijske doznake iz Rusije – od francuske fašistkinje Marin Lepen, do grčkih i mađarskih fašista okupljnih u „Zlatnoj zori“ i „Jobiku“. Nije li se među tim mračnjacima našao i deo crnogorske opozicije?! Rusija je istorijski u svom imperijalizmu prema Evropi uvek tražila, kako se to u vreme Hladnog rata govorilo, zdrave snage. Dok su njeni tenkovi pre šest decenija gazili, uglavnom, goloruke ljude u Budimpešti (1956), ustale u odbranu elementarnih prava, Janoš Kadar je sa bezbedne udaljenosti, navodno, u ime Mađarske i bez bilo kakvog legitimiteta, pozivao Ruse „u pomoć“ u vojnu intervenciju. Sličan obrazac se 12 godina kasnije ponovio u Čehoslovačkoj, tamo su V. Bilak, D. Kolder, O. Švestka i društvo molili Ruse da njihovu zemlju pregaze sa hiljadama tenkova. Suđenje nekima od njih održano je mnogo kasnije, tek nakon 2000. godine. Duboka starost ne amnestira.
 
Nema sumnje, da je Staljin tenkovima upao 1948. u Jugoslaviju, imao bi na koga da se osloni. Ruska peta kolona u to vreme nije bila minorna, u Crnoj Gori procentualno najzastupljenija. Najzagriženiji među njima su uspeli da pobegnu iz Jugoslavije tokom neobjavljenog rata Sovjeta protiv ove zemlje (stotine ubijenih jugoslovenskih graničara i vojnika od 1948. do 1953.) i domognu se Moskve i SSSR-a. Tamo ih je imperijalni totalitarizam u Kremlju decenijama koristio kao oružje u borbi protiv Jugoslavije. I evo paradoksa, naziv ove grupe jugoslovenskih prebega kod Staljina je bio – Savez jugoslovenskih patriota.
 
U arhivskim fondovima je ostalo njihovo pismo sovjetskoj partiji, povodom Staljinove smrti (1953) u kome kažu: 
 
„Deleći sa vama i čitavim sovjetskim narodom osećanja bezgranične tuge i bola, mi vam u ime svih patriota i trudbenika Jugoslavije izražavamo najdublje saučešće povodom smrti druga Staljina, u kome je jugoslovenski narod imao najvećeg zaštitnika, svog voljenog učitelja i oca... Zauvek će u srcu svakog jugoslovenskog patriote ostati svetla uspomena na velikog Staljina pod čijim je genijalnim rukovodstvom herojska Sovjetska Armija oslobodila našu zemlju...“ Ništa jugoslovenski NOB, ništa stotine hiljada jugoslovenskih partizana; prema ovim „patriotama“ Jugoslaviju je oslobodio Staljin.
 
Uz sve navedene paradokse, nelogičnosti, poigravanje sa zdravim razumom i elementarnom etikom (ko se više seća pojma čojstvo), moguće je da glavna snaga crnogorske opozicije ode na noge Miloradu Dodiku, korumpiranom i separatističkom predsedniku manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Isti oni koji se zalažu za zatiranje crnogorske državnosti padaju na kolena pred onim ko želi da jedan entitet, nastao na genocidu i najmasovnijem zločinu u Evropi posle Drugog svetskog rata, proglasi za državu.
Nasuprot tome, milenijum vlastite državnosti omalovažavaju i negiraju. Isti oni koji su čitav svoj politički program izgradili na tzv. borbi protiv korupcije i kriminala u Crnoj Gori, kriminalizujući ne samo vlast nego i čitavu državu, otišli su na noge onome čije su kriminalno-korupcionaška mreža i metode mafijaške hobotnice, istraženi i dokazani, kako tvrde relevantni međunarodni predstavnici u BiH.  
 
Režimi se menjaju, društveno-ekonomske formacije sa njima, ali ne i model delovanja ruskog imperijalizma. Akteri se menjaju, ali njihov modus operandi i ciljevi, ostaju nepromenjeni. Koliko li će „patriota“ biti privedeno k poznaniju prava u optužnici za pokušaj pretvaranja Crne Gore u Ukrajinu, tek će se videti. Koliko li će političkih (i medijskih?) aktera samoproizvedenih u „patriote“ biti podvedeno pod definiciju s početka ovog teksta, da su odgovorni za „kazneno delo upravljeno protiv bezbednosti države“?
 
Ima li smisla pominjati one medijske i opozicione strukture koje su nominalno procrnogorske, ali svojim delovanjem daju legitimitet i „patriotsku“ pozlatu savremenom kvislinštvu. Malo je primera u svetu gde je ispunjavanje interesa vlastite zemlje oglašeno za izdaju, a sled za interesima strane države, čije su težnje u opreci sa vlastitom – patriotizam. Više je pitanja nego odgovora. U sposobnosti crnogorskog društva i institucija da daju odgovore na navedena pitanja, krije se i mera spremnosti na odolevanje pritiscima, ali i realna perspektiva samoodrživosti Crne Gore. Nikada, istorija nas uči, nije Crna Gora državu izborila i održavala lako i bez rizika, lako i brzo ju je samo gubila.

Komentari (4)

POŠALJI KOMENTAR

flamantes

Sami nečastivi svojom udarnom snagogom kleronacizma, pokušava zadati smrtni udar Crnoj Gori i uništiti je jednako kao što mu je to uspjelo prije gotovo stoljeća. Ne daj se Crna Goro paklenskim psima, budi kao što si bila milenijumia, svijetlo ljudskosti, časti i istine. Veće su aždaje nasrtale na tebe pa si izdržala, pa neće ni ovo zlo ništa nauditi.

Danilo Stojanovic

Tekst dr. Beslina je briljantan uvid i analiza “crnogorske ne-stvarnosti” (irealnosti). Pitanja postavljena, posebno u uvodnom (i zavrsnom) pasusu ovog teksta, krucijalna su za razumijevanje onoga sto nam se vec duze vrijeme dogadja u CG – a cijoj kulminaciji prisustvujemo sada. I zaista, kada bi neki prosjecno inteligentan covjek dosao u CG – pomislio bi da je dosao u psihijatrijski azil (‘Kukavicje gnijezdo”). Ovdje je sve okrenuto na glavu? Umjesto zdravog patriotizma - imamo patolosku mrznju kvislinga prema svojoj drzavi. Mrznju koja je nuzno morala dovesti do pokusaja da se drzava unisti. Onosno do pokusaja da se teroristickom akcijom srusi vlada? I, umjesto da drustvo osudi ovaj zlocin veleizdaje (magnum crimen) mnogi cine sve u njihovoj moci da se zlocin prikrije - a osumnjiceni opravdaju. Predvodjeni pomanitalim medijima i korumpiranim novinarima, ovdje se vodi siroka akcija protiv zrtve – drzave (i njenih pravosudnih organa)? Zalosna je cinjenica da je zdrav razum u CG sistematski ubijan decenijama od strane politicara, NVO, medija i “kulturne elite”. Tako da sada - kada ga najvise trebamo – nema ga. Bolest je postala zdravlje, laz je postala istina, stid je postao ponos,… Ukratko, zivimo u post-istinskom drustvu. Sve vrijednosti su srusene u blato. Velica se zlocin, a zlocinci sebe proglasavaju za spasitelje nacije i drzave? I “demokratije”? Umjesto stida i kajanja, oni se hvale da su “pravi patrioti”! Da je njihovo ubijanje sopstvene drzave - “akt ljubavi i milosrdja”. Oni spasavaju CG unistavajuci je. Jer, u njihovim bolesnim umovima CG mora biti “srpska” - ili je nece/ne smije biti! Odnosno, ne zasluzuje da bude? Izvori te patolske mrznje leze u prsloj ideologiji veljesrptva i svetosavlja SPC. Izvjesno je da je ta ideologija – koja je u doba Garasanina (19-ti vijek) mozda i mogla da ima nekakvog politickog, pa i istorijskog, opravdanja i smisla - danas, jedna prevazidjena (neostvariva) politicka ideja. Ideologija koja zivi samo u bolesnim umovima ovisnika te teske klero-nacionalisticke i rasisticke droge. U tom kontekstu, patologiju nasih kvislinga je relativno lako dijagnosticirati i razotkriti njene korijene. Slicnih fanatika umirucih ideologija ima puno danas. O tome svjedoce talasi terorizma koji zapljuskuju najprosperitetnija i najdemokratskija drustva. Medjutin, ono sto je specificno za CG, i uistinu prosto neshvatljivo, jeste stepen neuroticnosti i patolskog ponasanja vecine ostalih gradjana? Naime, umjesto da se cijelo drustvo slozno okrene protiv zlocina (veleizdaje) koji sve nas ugrozava, mnogi su zapeli da brane osumnjicene za taj teski zlocin. I da,“nojevski” negiraju da se taj zlocin uopste desio. A, ako se desio - zlocinac je vlada (zrtva zlocina)? I to prije nego sto iko pouzdano zna sto se ustvari desilo? I to se cini na najbezocniji, najpodliji i najprimitivniji nacin. Ako je ista jasno ukazalo na bolest ovog drustva to je ova kriza. Tesko je utvrditi uzroke? Jer ne postoji jedan, vec citav splet. Zbog toksicnosti medija moze se, donekle, i razumjeti poremecaj u glavama gradjana. “Garbage in, garbage out”. Medjutim, kako naci opravdanja za politicke lidere? Za ljude koji bi trebali da bolje – i vise- znaju? Koji su se godinama borili za nezavisnu CG da bi se – u njenim otsudnim casovima – okrenuli protiv nje? I cvrsto stali uz njene smrtne neprijatelje? Odakle ta spremnost da se zatvore oci (um) pred realnoscu tog zla? Valjda je svakome jasno je da klero-nacisti ne mogu biti “dobri gradjani”! Da njihove rusilacke ideje i govor mrznje ne mogu biti legitimne. Medjutim, nasa opozicija im daje legitimnost sve u ime “demokratije” . Oni se “bore za slobodu govora” – iako se time stiti govor mrznje? Opozicija, ukratko, “spasava demokratiju” u CG - zrtvujuci drzavu? Pozivaju na borbu “protiv lopova koji potkradaju drzavu”, dok, istovremeno stite one koji je ubijaju? Potpuni haos u sistemu vrijednosti. Jer, kakva je vrijednost te I takve “demokratije” u nepostojecoj (mrtvoj) drzavi? Ima li spasa od ovog ludila – “politickog amoka” - kojeg sire mediji i opozicija? Kako zaustaviti ovu posast? Mozemo samo da se nadamo, da bi presuda osumnjicenim teroristima mogla biti ta katarza? Mada se plasim da je, mozda, nase ludilo vec preslo “tacku bez povratka” (point of no return)?

Petar

Svaka čast autoru. Rijetko uman tekst. Tako piše istoričar!