Crna Gora maćeha Crnogoraca

Piše: Milenko Perović

Preovlađujući odnos ljudi u Crnoj Gori prema crnogorskom iseljeništvu, prema ljudima porijeklom iz Crne Gore, uopšte prema “našima u svijetu” ima u sebi nešto naopako.

Bez ustezanja, moglo bi se reći da je ta naopakost duboko ukorijenjena u crnogorskom mentalitetu.

Čega sve nema u patologiji te naopakosti?

Ponajprije, povijesnom sudbinom koja je vitoperila i kvarila tradicionalni crnogorski pogled na svijet učvršćivano je uvjerenje da Crna Gora nije dobro mjesto za život. Iz njega je nastao mit da je ona zemlja iz koje obavezno treba otići. Mit je odavno postao vodeći vrijednosni orijentir u izboru životnog puta i mjesta življenja mnogih ljudi.

Samu sebe je Crna Gora počela recipirati kao zbjeg onih koji nijesu uspjeli da odu!

Vremenom se razvila složena psihološka struktura podozrenja, sumnje, netrpeljivosti, pa i podrugljivosti prema svakome po pokaže namjeru da dođe u Crnu Goru i izabere da živi u njoj.

Bez sumnje, ta psihološka struktura očituje svoju naopakost – poslužimo se Kantovim izrazom – kao svojevrsnu „samoskrivljenu nezrelost“!

Dijelom, naopakost potiče od gole i neskrivene zavisti prema svakome za koga se misli da je sretno izmakao crnogorskim tjeskobama od svake ruke, pa se dohvatio „većega i boljega“ svijeta. Zavist potiče od inferiornosti koja je stasavala na „kulturnom modelu“ tobožnjeg uspjeha u životu koji za neizostavnu pretpostavku uzima uvjerenje da obavezno treba otići iz Crne Gore.

Ima tu infantilne naivnosti uvjerenja da se na svakom drugom mjestu pod kapom nebeskom živi ljepše, bogatije i zanimljivije.

Ima tu i rođačke i komšijske lakomosti koja strahuje od mogućnosti da će se vratiti oni koji su davno otišli i tražiti svoje.

Ima tu i neopisive gluposti koja je spremna uvijek iznova da se začudi pred činjenicom da je neko i u drugoj, trećoj, petoj generaciji ostao Crnogorac, a imao je sjajnu priliku da postane Srbinom.

Na vlastitoj sam koži mnogo puta ośetio kako mi se zemljaci iz postojbine čude što se držim svoga nacionalnog određenja, jezika i pogleda na svijet. A oni su uspješno raskrstili s jednim, drugim i trećim, smatrajući valjda da su to bezvrijedne stvari.

Crnogorska duševnost

U proljeće ratne 1941. godine mnogi crnogorski iseljenici – jedva spasavajući živu glavu pred albanskim i mađarskim fašizmom – iz Metohije i Vojvodine dobježavali su u Crnu Goru. Nije se tada narod crnogorski proslavio solidarnošću prema svojim napaćenim zemljacima. Naprotiv, prema većini njih odnos je bio grđi no da su Gabelji.

U isto vrijeme počeo je ustaški teror nad Srbima po Hercegovini. Mnogi od njih su izbjegli u Crnu Goru i našli pouzdano utočište u suśednim crnogorskim plemenima i bratstvima.

Uz sve razlike, u nečemu bitnom istorija se ponovila 1991. godine. U ponavljanju traje do danas. Ponadali su se tada brojni Crnogorci iz Skadarske oblasti da će u Crnoj Gori naći utočište. Crna Gora ih je dočekala kao zla maćeha. Potpuno suprotno, izbjeglicama iz „svih srpskih zemalja“ Crna Gora je postala mnogo više od utočišta.

Mučno svjedočanstvo iz prve ruke o apsolutno naopakom odnosu države Crne Gore, njenih političih i intelektualnih elita, kao i tzv. „običnog naroda“ prema albanskim Crnogorcima daje Blagoje Zlatičanin u tekstu „Crnogorci u Albaniji“ (časopos „Matica“, jesen 2016.). 

Svjedoči on kako su Crnogorci u Skadarskoj oblasti bez manjinskih prava i izloženi nasilnoj asimilaciji. Davne 1933. godine počeli su im ukidati škole na našem jeziku, da bi proces kulminirao zabranom crnogorskih imena i prezimena.
Ponadali su se Crnogorci da će padom staroga režima u Albaniji za njih stvari krenuti nabolje.

No, Zlatičanin svjedoči do čega je dovelo iseljavanje Crnogoraca iz Vrake 1991. godine: „Golgota koju su preživjeli crnogorski iseljenici iz Vrake u Crnoj Gori i na Kosovu je doprinijela da naše iseljeništvo u Albaniji uvidi realnost, da shvati da za njih nema nade u matičnoj državi“.

Crnogorske vlasti, „većina crnogorske elite, kao i običnog naroda“ zadali su odlučujući udarac Crnogorcima u Albaniji i gurnuli ih u daljnji proces asimilacije.

Nikoga u Crnoj Gori nije protresla činjenica da su mladi crnogorski doseljenici postizali na sportskom polju vrhunske svjetske rezultate. Elis Erkočević Đurčević iz Vrake – aktuelni svjetski prvak u rvanju grčko-rimskim stilom – prisiljen je da nastupa za Bugarsku. Boksera Dejana Zlatičanina isključivali su iz crnogorske reprezentacije „zbog papira“. Nada Matanović Matić na Paraolimpijskim igrama u Riju osvojila je medalju u stonom tenisu igrajući za Srbiju!

Očito, državna birokratija Crne Gore na sve se načine dovija da crnogorskim doseljenicima iz Albanije ne da crnogorsko državljanstvo. Godinama ih - sad već i decenijama - drži u stanju da u Crnoj Gori ne mogu ostvariti normalan građanski život, ne mogu se školovati kako treba, ne mogu u državnu službu.

Zlatičanin kaže: „Niti jedan od desetine hiljada naših ljudi nije uključen u crnogorske društvene tokove“.

Izgleda da su albanski Crnogorci Bogu i Crnoj Gori skrivili što su – Crnogorci!

O čemu se radi?

Kapom i šakom su crnogorske vlasti od početka sloma Jugoslavije dijelile lične karte, državljanstva i državne poslove ljudima koji su u Crnu Goru dolazili iz „svih srpskih zemalja“.

Toliko se Crna Gora pokazala duševnom prema njima da je uspjela bitno izmijeniti nacionalnu strukturu pojedinih crnogorskih gradova.

Nije problem što su oni došli. Problem je kako se mnogi od njih odužuju državi Crnoj Gori koja im je pomogla kad im je bilo najpotrebnije. Odužuju se patološkom netrpeljivošću i mržnjom kako prema Crnoj Gori, tako i prema svemu crnogorskom!

Iskustvo pokazuje da je u Crnu Goru dobrodošao svako kome je ona nepodnošljiva. Nijesu dobrodošli samo Crnogorci iz svijeta koji su prema njoj uvijek gajili istinsku odanost.

Naopakost politike koju crnogorske vlasti od 1991. godine vode prema Crnogorima koji su došli iz Albanije ne može se objasniti birokratskom i vlastodržačkom bahatošću, iako je ne manjka. Nije po srijedi ni banalna indiferencija, još manje nepametno kreirana državna politika.

Naprotiv, niđe kao i ovom slučaju mentalitetska naopakost Crnogoraca nije postala konstantom državne politike Crne Gore.

Hoće li ikad ta politika obrnuti naoposlom?