TERORIZAM i MEDIJI: Slučaj Srbija i Crna Gora

Pobude su različite.

 

Ponekad  je to čisti komercijalni interes koji ima za posljedicu tabloidizaciju i trivilizaciju javnog prostora, razara sve kulturne, etičke i druge standarde koje je postavila civilizacija kojoj pripadamo, ili želimo da pripadamo. Ponekad iza degradacije novinarske profesije i zloupotrebe medija u promociji određenih ideja i obrazaca stoji lični ili kolektivnih interes formalnih ili neformalnih krugova sa značajnom finansijskom i/ili političkom moći. Sve ćešće se srijećemo sa pojavama da se gubi granica između ove dvije grupe medija i da prisustvujemo svojevrsnoj tabloidizaciji svih sfera društva.

 

Pod pritiskom međunarodne zajednice i njihove bojazni prema gušenju medijskih sloboda, nestala je i zakonska odgovornost i mogućnost sankcionisanja zloupotrebe medija u nečasne svrhe. Inače, veoma prisutnih u praksi zemalja razvijene demokratije. Umjesto medijskih sloboda dobili smo apsolutnu neodgovornost i medijsku kaljugu.

 

U Crnoj Gori se, u pojedinim medijima, promoviše poseban oblik medijske djelatnosti, novinarstvo sa misijom. Njegova osnovna uloga nije pravovremeno i istinito informisanje građana, kritičan i analitičan odnos prema političkim i društvenim pojavama, već da sopstveni politički angažman protiv postojeće državne nomenklature proglasi najvećim državnim interesom, koristeći sve moguće prihvatljive i neprihvatljive obrasce u ostvarenju tog cilja. Da stvari budu groteksnije, sa neosnovanom umišljenošću drže lekcije drugima i samohvališu se tobožnjom nezavisnošću i profesionalnošću.  Licemjerno se sumnja proglašava vrhovnim principom novinarske profesije, a u suštini se vrlo svjesno koristi da bi se doveo u pitanje rad i funkcionisanje svih institucija države, urušavajući njihov autoritet i kredibilitet u javnosti.

 

Teza o sumnji postavljena je i kao osnov odnosa tih medija prema događajima koji su se dešavali u pozadini izbora od 16. oktobra u Crnoj Gori, terorističkog napada u pokušaju. Potpuno  svjesno se vrši inverzija nečega što se u praksi naziva osnovana sumnja, u obavezu da se sumnja u sve, u ovom slučaju uključujući i instituciju Specijalnog tužioca. No, jasno je da u osnovi stoji, prije svega, namjera da se sumnjom diskredituje istraga oko pokušaja terorističkog napada, ili bolje rečeno – prevrata, iz potpuno oportunog političkog razloga, a ne traganja za istinom. Naime, razobličavanje događaja oko 16.oktobra i otkrivanje svih učesnika  u njihovoj organizaciji nanosi političku štetu njihovoj mesijanskoj namjeri, uskraćuje im arsenal optužbi  za „iscenirani državni udar“ i baca drugačije svjetlo na dalje opstrukcije parlamentarnog života u Crnoj Gori.

 

Takođe se namjerno prenebjegava i mininimizira značaj onog do čega su došli istražni organi u Srbiji i izjave srpskog premijera. Treba li podśećati što je izjavio premijer Srbije? O krvoproliću, o „strašnim stvarima“ koje su se spremale, o Bagziju ...? Ili je moguće to poništiti diskreditacijom Vučića pominjanjem njegove prošlosti ili nekakvim njegovim izmišljenim vezama sa Đukanovićem, kako se pokušava podmetnuti ispod žita? Ni pomena o besmislici da bi Vučić stavljao svoju političku karijeru na kocku pomažući Đukanoviću, znajući kolika je „popularnost“ Đukanovića u Srbiji. Ne treba biti posebno analitičan pa razumjeti kakve posljedice po njega može imati ako se pokaže da je sve što je javno govorio izmišljotina . 

 

Kada je u pitanju odnos medija u Srbiji prema pokušaju terorističkog napada u vrijeme izbora , kao da ne postoje bitne razlike u odnosu na gore pomenute medije, samo se pobude unekoliko razlikuju.  Doskorašnji premijer Crne Gore, Milo Đukanović, u medijima u Srbiji je personifikacija svega onoga što kvari dominantnu sliku o Crnoj Gori,  kao još jednoj srpskoj državi, koja ne smije nikada zapostaviti interese Srbije, makar i na uštrb svojih interesa. Nema sumnje da su mediji u Srbiji svoj odnos prema Crnoj Gori i pisanje o njoj stavili u funkciji diskreditacije samog  Đukanovića i partije na čijem je čelu, kao glavne prepreke na ostvarenju te slike. Insistiranje na činjenici da je Crna Gora autentična država sa sopstvenim državnim i nacionalnim identitetom u medijima u Srbiji se predstavlja kao udar na nacionalna i kulturna prava srpskog naroda u Crnoj Gori i gušenje SPC.

 

U nečemu postoji podudarnost ciljeva pojedinih medija u Crnoj Gori i, može se slobodno reći, svih medija u Srbiji: to je smjena vlasti u Crnoj Gori. Razlozi se unekoliko razlikuju, ali je metod u najvećoj mjeri istovjetan. Vlast u Crnoj Gori i dosadašnji premijer, Milo Đukanović, kriminalizuju se do razmjera koje ih čine fenomenom u svjetskim razmjerama. Nije nepoznata Crnoj Gori slična situaciji u prošlosti koja se završila tragično po nju i po njenu državnost. U situaciji kada je vlast u Crnoj Gori, posebno Đukanović, do te mjere ocrnjena, obesčašćena i označena svim mogućim i nemogućim epitetima dugi niz godina, nije bilo teško podmetnuti u medijima tezu o tome da je organizator, kako se govorilo, „državnog udara“, sam Đukanović.

 

Navodno, uviđevši da mu je došao kraj vladavine, pribjegao je simuliranom „državnom udaru“, radi opstanka na vlasti. Nije u tom izvrtanju stvarnosti bilo ni trunke želje ili traganja za istinom. Nije je nikada ni bilo. Mediji u Srbiji su, pozivajuće se na „neimenovane izvore“ u Crnoj Gori, ustvari vrlo prepoznatljive, započeli čitavu kampanju predstavljanja Crne Gore kao najgore kriminalne, koruptivne tvorevine sa diktatorskom vlašću koja „krši prava Srba, SPC, bavi se švercom čak i narkotika, krade izbore, lažira biračke spiskove, dovodi glasače iz inostranstva uz nadoknadu“ i slično, u kojoj se godinama sprovode nelegitimni izbori, uključujući i potonje u kojima je „državni udar“ vrlo jasan Đukanovićev rukopis. Da bi se dala dodatna težina i snaga optužbama, u igru je ubačen omraženi Beba Popović. Nije lako bilo tih dana biti Crnogorac u Srbiji i sačuvati mentalno i fizičko zdravlje, slušajući najprizemnije komentare i naprljavija podmetanja, lišena elementarne ljudske i profesionalne etike.

 

Novinari sa etičkim kodeksom se ne mogu suprostaviti nazovinovinarstvu, kojem je laž i difamacija osnovno sredstvo, istim mjerom.

Pristojnost i vjerodostojnost rijetko kad nilaze na odobravanje široke populacije, zatrpane najprljavijom medijskom propagandom u sukobu sa istinom. U Crnoj Gori je in kvalifikovati ljude i institucije  najgorim mogućim epitetima. Medijima koji ne podržavaju i koji ne koriste takav obrazac prišivaju se obelježja poltronskog, plaćeničkog i udvoričkog novinarstva. I to ne smije ostati bez odgovora, jer iza toga stoji namjera da se razore svi tragovi profesionalizma i odgovornog novinarstva. Ta vrsta novinarstva se ne razlikuje od ratnohuškačkog novinarstva devedesetih jer koristi istu propagandnu matricu koju Niče definiše kao ponavljanu laž koju i časni ljudi vremenom doživljavaju kao istinu. Uostalom, Crna Gora je prije mjesec i po dana bila na ivici građanskog rata. Nepoštovanje te činjenice i njena upotreba u političkim obračunima nije ništa drugo do podrška onima koji su bili spremni izazvati krvoproliće u Crnoj Gori. Jednako kako je to planirano u vrijeme zloglasnog Sedmog bataljona prije desetljeća i po. 

 

Jednom prilikom sam ukazao predśedniku NUNS-a , g-dinu Vukašinu Obradoviću, na neprihvatljivost ćutanja  organizacije na čijem je čelu na pravu medijsku satanizaciju Crne Gore u Srbiji. Slegnuo je ramenima uz odgovor da NUNS tu ne može ništa. Čini mi se da u razlozima za takav stav stoji ipak opštreprihvaćeni stav koji je medijski nametnut i kojim je stvorena slika o Crnoj Gori kao diktaturi sa svim onim epitetima koje sam već navodio. Plašim se da će proći još dugo vremena dok se nešto ne promjeni u tom pogledu.

Ostaje samo da se apeluje na onaj časni novinarski sloj u Srbiji da digne svoj glas i ne ponaša se oportuno u javnim sučeljavanjima. Na kraju, obaveza mi da je pomenem one rijetke pojedince iz reda političkih, medijskih i kulturnih poslenika koji su izdvojili svoj glas iz opšte medijske i političke zlovolje prema Crnoj Gori, dali podršku njenom pravu da samostalno odlučuje o svojim evroatlasnkim integracijama i pravu da sebe odbrani od otvorene agresije jedne velike sile i terorističkih napada njenih eksponenata iz Srbije i u Crnoj Gori.