Lavrov i Zavetnici

Piše: Miodrag Vlahović Lavrov poručuje Crnogorcima: vi ili on. To je suština beogradskog obraćanja prvog čovjeka ruske diplomatije našoj zemlji.

Sergej Viktorovič Lavrov je svakako jedan od vodećih svjetskih diplomata. U samom vrhu, nesporno. Izdanak sovjetske/ruske diplomatske škole, ogromnog iskustva i nespornog umijeća i vještine koju zahtijeva pozicija prvog diplomate jedne globalne sile.

Zato njegove oštre i prijeteće riječi, odaslate tokom nedavne posjete Beogradu, imaju posebni značaj i težinu.

Lavrovljeva personalizovana izjava, u kojoj (namjerno, naravno) nije pomenuo ime onog "rukovodioca" koji je "izdao Rusiju", pažljivo je sročena, oblikovana i usmjerena - upravo spram potrebe i interesa Ruske Federacije u Crnoj Gori.

Retorika "odnarodjenog rukovodstva" sa kojom su se Crnogorci, zajedno sa bivšim Jugoslovenima, a i prije toga, suočavali u nekoliko istorijski prelomnih trenutaka u bliskoj i daljoj prošlosti, ponovljena je u najtežem obliku. Sada to ne dolazi od ruskog ambasadora u Podgorici, kao ranije, niti od njegovog kolege koji službuje u Srbiji, koji je takodje umio da se posluži arsenalom iz godina Informbiroa.

Sada je rukovodstvo - "rukovodilac". Jedan, dakle. Problem je personalizivan, "izdaja Rusije" ima glavu ... Poslije ovoga, retorika je nedostatna, mogu da slijede samo aktivnosti koje ne bi pominjali, da se ne bi pogrešno shvatilo. G. Risto Radović bi to lijepo i "pošteno" zalelekao, baš kao Zorana Djindjića, ne bilo primijenjeno ...

Da skratimo: Lavrov, zapravo, poručuje Crnogorcima: vi ili on. To je suština beogradskog obraćanja prvog čovjeka ruske diplomatije našoj zemlji.

Ministar Lavrov, dok prima poklone i uslikava sa zaludnjacima iz ekstremne nacionalističke NVO "Zavetnici", poručuje: "Rukovodilac" je izdao Rusiju, a ne vi. On je obećao i pogazio. On je problem. Rusija ne prašta, a inače vas sve voli vječnom bratskom ljubavlju koja nema alternative.

("Izdaja Rusije", kao tema, zaslužuje posebni tekst. Mogu se, nažalost, izdati nacionalni i državni interesi sopstvene zemlje. Što o tome misle druge zemlje i njihovi rukovodioci, njihov je problem.)

S druge, važnije strane - treba li svi da prihvatimo da se danas i ovdje samo o Djukanoviću radi? (Samoproklamovani "analitičari geopolitike" su već tako protumačili. Neka to Djukanović "vidi s Moskvom". Kako da ne. Geopolitika je to, jadan ne bio!)

Dakle, da li treba da se zaklonimo iza Djukanovićeve stvarne i umišljene odgovornosti prema Moskvi, iza njegovih nabijedjenih ili nametnutih "ruskih" grešaka i grijehova? I svih ostalih dobrih i loših stvari?

Da li da sačekamo "što će sad da bude", pa da, još jednom, branimo i slavimo pobjednika, ako pobijedi? Ili da mu, ako ga stigne ruska bratska ruka, skrešemo sve u brkove?

Da bude jasno: ne radi se ovdje o Milu Djukanoviću, niti o iznevjerenim očekivanjima i neostvarenim interesima te zemlje povodom tog gradjanina. O Crnoj Gori je ovdje riječ, o našoj samostalnosti i o crnogorskim strateškim interesima. I, neposredno, o našem bliskom članstvu u Alijansi, koje treba, s ruske tačke gledišta, osujetiti po svaku cijenu.

Društvo i država, koje zaista baštine i umiju da brane i odbrane svoje suštinske vrijednosti i potrebe, moraju prepoznati situaciju kada naše sujete i pizme, lične, političke i bilo koje druge konfrontacije i animoziteti, a posebno ambicije, utemeljene i one druge, treba da budu gurnute u drugi plan, tamo dje im je i mjesto, a sve zarad interesa koji su stariji i važniji i od ruskog ministra i od doskorašnjeg crnogorskog premijera. Da je sreće, oni koji su politički protivnici g. Djukanovića, a žele da naša zemlja bude u Alijansi, još uvijek imaju priliku da stanu u odbranu Crne Gore i njenih legitimnih interesa - i tako pokažu da razumiju ono čime se bave.

Toga treba da se sjete danas, kada je naša Crna Gora suočena sa neprihvatljivim i besprizornim prijetnjama Rusije i njenih najviših zvaničnika.

Da je živ, Komnen Cerović bi mogao da ih tome najbolje nauči.•

(P. S.: Za one koji ne znaju ko je Cerović: naravno da ne znate. Nijeste vi krivi, o mnogima nas nijesu učili, pa ne znamo za naše najumnije i najhrabrije ljude, kojima lična Golgota nije nikad pomutila svijest o potrebi da se pomogne sopstvenoj zemlji.)