Piše Andrej Nikolaidis Ovih smo dana čitali vijest o tome kako su nacisti u Beogradu upali na tribinu o Republici Srpskoj (čitaj: legalizaciji imovine stečene genocidom) i uzvikivali „Heil Hitler!“.
Pravni sistem(i) zapadnih demokratija kojima, hoćeš-nećeš, periferno i vrlo labavo, pripadaju i naše države, korektiv pretpostavljaju odmazdi. Da, prestupnik se kažnjava, ali ideja je da će ga kazna učiniti boljim.
Zahvaljujući tome, Firer Davidović and His Retards, kako bi se, da su skinhead punk band zvali moralni (i bukvalni) idioti koji su prekinuli rečenu tribinu u Beogradu, neće biti sankcionisani niti jednom kaznom iz raskošnog asortimana starozavjetnih i šerijatskih kazni.
Neće biti kažnjeni niti sljedećom mjerom koja nije odmazda, nego za cilj zaista ima da ih prevaspita i pomogne im da se nakon odsluženja kazne integrišu u društvo: neće biti poslati u Aušvic, koji tako strastveno ljube, da tamo, goli do pasa, na minus petnaest, po dvanaest sati dnevno trčeći prave krugove u blatu i iz sveg glasa, koliko im srce želi i grlo dozvoljava, viču „Heil Hitler!“, a ostatak dana, uz lagane vegetarijanske, organske obroke (čitaj: ampren čorbu) gledaju filmove o holokaustu i genocidu u Bosni.
Ništa, rekoh, od svega toga. Takva vremena došla, moja gospoja: veća ti je sramota biti siromašan nego biti nacista.
Fašistička korektnost
To što su ih mediji nazvali nacistima, Firer i njegova ekipa mogu zahvaliti činjenici da smo mi ovdje na Balkanu, da prostite, zaostali. Da su „Heil Hitler!“ vikali na MIT-u, Jejlu ili Sorboni, mediji bi o njima govorili kao o pripadnicima „alternativne desnice“: alt-right.
Tako, naime, nalažu pravila novouspostavljene fašističke političke korektnosti. Nacisti su, dakle, alt-right, pripadnici Ku Klux Klana su „white nationalists“, bijeli nacionalisti, ustaše u Hrvatskoj su proevropske demokrate, četnici u Srbiji su što ljevica, što newborn demokrate, tri parazitske etno-političke strukture u Bosni, koje na društvo djeluju kao križanac ebole i galopirajućeg raka, predstavnici su „konstitutivnih naroda“, crnogorski tranzicioni pljačkaši koji su pokrali sve što su komunisti stvorili su „nasljednici tekovina antifašističke Crne Gore“, jednonacionalne partije čiji lider tvrdi kako se u Srebrenici nije desio genocid su, opet u Crnoj Gori, „građanska opozicija“, četnički vojvoda Andrija Mandić je uzoriti demokrata...
Pogađate: postoji pomodno ime za taj svijet lažnih ideoloških legitimacija. New York Times i The Guardian kažu da se to zove „post-truth“: vrijeme nakon istine. Bog je, kako su nam rekli, odavno mrtav, evo je sad mrtva i istina, dobroga su zdravlja, hvala na pitanju, još jedino lažovi.
Stoga, kako je to u The Guardianu primijetio Jonathan Freedland: „ne zovite to post-istinom. Postoji jednostavnija riječ: laži“.
A u tom svijetu, hm, post-istine, svi, kamo god pogledaš, uzvikuju „hoćemo istinu, hoćemo istinu“. Znate kako to ide: kralj je mrtav, živio kralj, istina je mrtva, živjela istina.
Vlastita istina
Svi bi, dakle, istinu – ali svoju. A njihovo je neotuđivo ljudsko i političko pravo da istinu, ako im se ne dopada, ne prihvate. I zahtijevaju drugu.
Prisjetićemo se kako je liberalna demokratija, u nastojanju da navodno pacifikuje društvene konflikte, uspostavila sistem pluralizma istina i pitanje istine i njenih posljedica svela na pitanje društveno-političkog dogovora: vi imate svoju, mi imamo svoju istinu, hajde da lijepo oformimo komisiju pa neka se istinom ona bavi, a mi hajdemo dalje, ne dozvolimo da istina poremeti naše odnose i posao.
Dakako, pacifikovala je liberalna demokratija mnoge konflikte, ali ne i klasni: sustavno je uništavala srednju klasu, zaoštravala klasne podjele, svjetsko bogatstvo predala u ruke oligarhije i direktno proizvela Trumpovu plutokratsku vladu. Članovi Trumpovog kabineta imaju više novca nego trećina američkih domaćinstava – zajedno. A Amerikanci su najbogatija nacija. Politička klasa je nad sobom izvršila javno pogubljenje: oni korporacijama više nisu potrebni. Korporacija sada u vladu, bez posrednika, postavljaju svoje direktore i povjerenike.
Kada je objavljeno da je u Crnoj Gori na dan parlamentarnih izbora pripreman teroristički napad, napisao sam kako će, ma šta bude pravosudni epilog tog slučaja, o tome postojati najmanje dvije istine. Ma šta sud presudi, jedni će tvrditi: bilo je, drugi će reći - nije.
Danas crnogorska opozicija bojkotuje parlament i u njega se spremna vratiti tek onda kada se o slučaju terorističkog napada „utvrdi puna istina“.
Ko je nadležan da saopšti „punu istinu“? Crnogorski sudovi? Ono što oni pravosnažno presude, to je „puna istina“? Tako kaže logika pravne države.
Presude i činjenice
Ali... Proći će godine do pravosnažne presude. Kada do nje dođe, opozicija će saopštiti kako Crna Gora nije istinska pravna država, te se njenim sudovima ne može vjerovati. Tako će opozicija odbiti „punu istinu“ koju će, ili neće, saopštiti crnogorsko pravosuđe.
Posljednji u nizu crnogorskih opozicionara koji su zatražili „punu istinu“ je Miodrag Lekić.
On, međutim, iako postoje pravosnažne presude međunarodnih sudova, pa to nije ni pravno ni istorijski sporna činjenica, tvrdi da u Srebrenici nije bilo genocida. Ako Lekić za istinu ne prihvata presudu suda u Hagu, zašto bi ga interesovale buduće presude suda u Podgorici?
Sa druge strane, crnogorska vlast, ako ne tvrdi, a ono sugeriše, kako iza planiranih terorističkih napada stoje neki od lidera opozicije. Ako je to istina, onda ti lideri moraju biti uhapšeni. Ali Vlada vlada tijesnom većinom i nije joj svejedno kako bi opozicija na to reagovala. Ako, pak, nije istina da je dio opozicije planirao napade, nego plana za terorističke napade nije ni bilo, morali bi biti uhapšeni pripadnici vladajuće strukture.
U takvoj situaciji, siva zona istine – pregovori, komisije, vanredni izbori - nameće se kao „politički najmudrije rješenje“.
Tako je nastao naš svijet post-istine: kao proizvod naše „mudrosti“.
Ta je mudrost, međutim, kao i tolike mudrosti prije nje, bila tek ludost.
Izvor: Al Jazeera
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR