Piše: Andrej Nikolaidis Čudni su ovo dani. Ne biva, naime, često da politička zbivanja u Crnoj Gori prethode onome što će se desiti u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ne biva često da američkim političkim analitičarima, kada žele saznati što se to građanima Amerike sprema, umjesto da gledaju u kristalnu kuglu ili u fildžan, valja obratiti pažnju na vijesti iz Crne Gore.
Rusija se najprije sa suptilnošću polarnog međeda umiješala u crnogorske parlamentarne, potom i u američke predsjedničke izbore. Ironija je u tome što ruska predizborna intervencija nije uspjela u maloj i slaboj Crnoj Gori, ali jeste u „svjetioniku demokratije“, „najmoćnijoj imperiji u povijesti“. To, biće, govori nešto o stanju i stvarnoj moći te imperije...
Ili se stvar može opisati onom jezivom izrekom koja veli da se prvi mačići u vodu bacaju.
I u Crnoj Gori (Demokratski front, najjača opoziciona grupacija) i u Americi (predsjednik im Trump), oni koji su optuženi da su hajrovali od ruskoga miješanja, s gnušanjem negiraju svoje veze sa Rusijom.
I Demokratski front i Trump pljuju po medijima koji javnim čine njihove veze sa Rusijom i šemu ruskih akcija u njihovu korist.
I Demokratski front i Trump pljuju po „institucijama sistema“ koje ih dovode u vezu sa ruskim miješanjem u izbore: Front po tužiocu Katniću, Trump po američkim obavještajnim agencijama. Front traži smjenu tužioca koji ih drži pod istragom, Trump sprema špijunske čistke. I Front i Trump trude se da proizvedu što više nepovjerenja u sistem.
I Demokratski front i Trump žale se da su žrtve progona. I prvi i drugi su u kuknjavi stigli do Drugog svjetskog rata, nacista i njihovih pomagača. Za Front i njihove saradnike iz Srbije, Crna Gora Mila Đukanovića je nasljednica Pavelićeve NDH, dok se Trump pita „živi li to u nacističkoj Njemačkoj“.
I u crnogorskim i u američkim medijima vlada epidemija sljepila – i više od toga, nezainteresovanosti – za očigledno. Novo pravilo glasi: istina koja nama i našoj stvari ne ide u korist ima se smatrati za laž.
Time bizarna paralela između Crne Gore i Amerike nije dovršena. Recimo da Rusi nisu do grla umiješani ni u crnogorske ni u američke izbore. U tom slučaju scenario „izmišljenog“ ruskog miješanja u izbore najprije je primijenjen u Crnoj Gori, pa u Americi.
Šta je intelektualac?
U svakom slučaju, vidite da i mi mali i nebitni sa Balkana imamo šta da ponudimo svijetu: ono o čemu bruji čitava planeta najprije se desilo kod nas. Što rješava jednu staru dilemu: ne, veličina nije bitna. Ili, što rekao Njegoš: boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.
To će reći da je ovdašnja politička elita, na čiji račun nismo štedjeli riječi kritike, ovoga puta bila – avangarda. Nisu samo crnogorski političari iskoračili ispred svog vremena. Učinio je to i Milorad Dodik.
Oni koji vide bolje i dalje često postanu žrtva nerazumijevanja, pa i odmazde onih koji i dalje djeluju po zastarjelim mapama stvarnosti. Tako valja tumačiti i odluku američkih vlasti da Miletu ne dozvole put u Ameriku, na Trumpovu inauguraciju. Na koju, doduše, nije ni pozvan, jer pozvan je bio tek na prateći program, za manje bitnu poslugu i dobavljače – ali svejedno.
U Crnoj Gori, recimo, intelektualac nije onaj ko razmišlja, pa još ne daj bože razmišlja lucidno, nego onaj ko se kao intelektualac osjeća. Jer to vam je kao u vremenskoj prognozi: objektivno je minus dva, ali uz jak vjetar stvara se subjektivni osjećaj kao da je minus deset. Objektivno vara: subjektivno je istina.
Tako: iako je intelektualna insuficijencija vodećih crnogorskih javnih ličnosti svih strana, nacija i političkih opcija - očita, njihov subjektivni osjećaj intelektualne briljantnosti uzdigao ih je, posve objektivno, ne do pozicije predmeta sprdnje, što nalažu pravila komedije, nego do pozicije opinionmakera, što je tek jedna, i to manja, od crnogorskih tragedija. Tako je i Dodik objektivno popio zabranu putovanja u Ameriku, ali se subjektivno osjeća kao da je na inauguraciji sjedio pored Trumpa.
Dodik ovdje nije pomenut slučajno, još manje iz zle namjere (koje, priznajem, objektivno ne manjka).
Dodik i njegova proslava 9. januara posijali su sjeme razdora u crnogorskoj opoziciji.
Ta je opozicija dugo održavala takozvano „akciono jedinstvo“. To jedinstvo nisu narušili izvještaji da Demokratski front ruske para prima upravo preko Republike Srpske, koja je u konkretnom slulaju funkcionisala kao ruski regionalni bankomat. Nisu ga narušili ni javni ruski uputi šta, kako i kada bi crnogorska opozicija trebala da čini, niti ruske bratske sugestije da se Crna Gora mane NATO-a i Evropske unije, nego se baci na formiranje „neutralnog“ saveza sa Republikom Srpskom, Srbijom i Makedonijom. Nisu ga narušile ni optužbe da je Front učestvovao u planiranju terorističkih napada u Podgorici.
Sve je, međutim, puklo onda kada su čelnici Fronta otišli na Dodikov devetojanuarski teferič a Mile poručio da će Crna Gora kad-tad opet biti srpska.
Nisu, dakako, opozicinari jedini koji u Crnoj Gori trpe radi višeg interesa.
Pristalice vladajuće partije su, recimo, stoički otrpjele presudu da Vlada Mila Đukanovića isplati desetak miliona eura zato što je MUP zgradu prodao, a nije predao – bratu Mila Đukanovića. Što se, iako djeluje kao politička satira, posve objektivno desilo.
Zarad nezavisne i evropske Crne Gore otrpjelo se i to što je ovdje ideolog tranzicije lik iz „Alan Forda“ po imenu Superhik, onaj koji je utvrdio da treba uzimati od siromašnih da bi se dalo bogatima, pa vlada porez naplaćuje od sirotinje, dok su tajkuni umjesto 700 miliona, koliko su državi dužni, u obavezi platiti cijelih 12 miliona eura poreza – a i to bi im se moglo „reprogramirati“.
Ne biraj zlo
Svo je to trpljenje, pogađate, predstavljeno kao etički čin. Crnogorska politika vam je, inače, jedna velika etička rasprava, pa računajte da će to uskoro postati i američka.
Pristalice vlasti tvrde da je visok stepen tolerancije lopovluka objektivno etički čin, dok je saradnja sa političkom grupacijom (Demokratski front) čiji je osnovni cilj srpska Crna Gora pod ruskim uticajem – sramna. Pristalice ideje da se Crna Gora demokratizuje i uvede u NATO i EU kroz saradnju sa Putinovim i Dodikovim saborcima, drže kako je trpjeti njihovo četništvo i rusofilstvo – mučan ali nužan etički čin, dok su oni koji radije trpe lopovluk nego Veliku Srbiju, etički posrnuli.
Rasprava se, očito, vodi oko toga šta je manje zlo i koji je kompromis uzvišeniji.
Rješenje bi mogla biti izreka koja kaže „Choose no evil“ – ne odaberi nijedno od zala, ali je ona od obje strane proglašena – neetičkom, jer bi nam se, ukoliko ne želimo da biramo između dva zla, moglo desiti da pobijedi – veće. Napokon, i sam sam – nećete zamjeriti subjektivni ton - čovjek sklon kompromisima, s jednom razlikom: mislim kako su kompromisi katkada kratkoročno korisni, na način na koji je koristan kredit sa zelenaškom kamatom, ali baš nikada uzvišeni, a još sam manje voljan vlastite kompromise proglasiti etički uzvišene a tuđe etičkim sunovratom.
Velika su to filozofska pitanja, i objektivno i subjektivno.
Zato mislim da bi, umjesto dana rođenja Njegoša, državni praznik u Crnoj Gori treba biti rođendan Kanta, a na mjestu Gorskog vijenca - Kantovi pravno-politički spisi, naročito njegov odgovor na pitanje „šta je prosvjetiteljstvo“.
Onda slijedi pitanje: kakve veze to ima sa nama? Odgovor: nažalost nikakve. Baš zato.
(zurnal.info)
Zoran Vlahović
Vrlo dobar tekst!