U rezidenciji ambasadora Kraljevine Holandije u Beču sinoć je obavljena promocija crnogorskog izdanja romana "Zemlja iza božijih ledja" holandskog pisca A Den Dolarda. Ovom činu prisustvovalo je preko 50 zvanica, predstavnika diplomatskog kora.
Našu zemlju predstavljala je otpravnica poslova ambasade Marija Lakić Barfus koj je pozdravila sku a prisutnima se prvi obratio ambasdor Kraljevine Holandije NJ. E. Aldrik Gleverd istakavši da smo u današnje vreme svi Evropa u uslovima užasnog rata koji se vodi u Ukrajni. Podsjetio je da je vreme fašizma 30 tih bilo toliko surovo da su i pisca A Den Dolarda proterale fašističke vlasti iz Austrije i da je izgnan u Čehoslovačku. Osvrnuo se na njegovo istraživanje nakon drugog svetskog rata dogadjaja i primera i u tome ga je Crna Gora impresionirala i tako je došlo do romana "Zemlja iza Božijih ledja".
Gospodja Radmila Perović iza koje je ogroman doprinos da na našem jeziku imamo ovo vrijedno djelo, govorila je o romanu i poetičnosti oslikavanja dogadjaja i života mladog inženjera koji se u romanu zove Vuk Crnojević. Skupu se obratila i Gospodja Jadranka Gras, predsjednica udruženja za promociju kulture u Austriji.
A Vuk Crnojević iz knjige, u stvari je Lazar Jauković koji je gradio a onda 1942. godine, vođen slobodarstvom, antifašizmom i rodoljubljem minirao legendarni most na Tari i tu bio strijeljan od okupatora i domaćih izdajnika.
Nastup na promociji imao je i Vladimir Šibalić, Durmitorac, koordinator za medjunarodne odnose GI „21 Maj“ dokazani crnogorski antifašista.
“Neće biti neskromno ako kažem da svetsku vrednost ovog područija čine priroda i ljudi. Priroda je prepoznata kao Svetska baština i pod zaštitom je UNESCO-a, a ljudi su prepoznati upravo u ovom romanu holandskog pisca A Den Dollarda, što čini veću vrijednost. Priča, koju čitamo u ovom romanu je istinita, i ona je toliko istinita da je možete naći u svakoj porodici. Surovost prirode je brusila ljudsko poimanje osnovnih vrijednosti ljudskog života. Na osnovu takvih spoznaja ljudi su znali vrijednosti sticanja znanja. U konkretnom slučaju glavnog junaka ove priče, mladog inženjera Lazara Jaukovića. Istina je da je Lazar imao sestru i tri brata. Svih petoro su završili fakultete, kada je to bila prava rjetkost i u mnogo bogatijim državama. Jedina škola koja se nalazila na desetak kilometara od njihove kuće, bila je osnovna škola u kojoj su djeca išla samo četiri godine. Za dalje obrazovanje moralo se ići ka gradovima koji su udaljeni po pedeset i više kilometara a najbliži Univerzitet je bio na 500 kilometara. U vremenu o kome ovde govorim, a to je vreme izmedju dva svjetska rata, putne infrastrukture nije bilo. Prevoz se odvijao peške, živjelo se siromašno ali su se ljudi odricali svega da svojoj djeci omoguće sticanje novih i velikih znanja. U sinergiji sa prirodom, ljudi moga kraja su uvek znali da cijene i da se bore za najveću vrednost života, a to je sloboda. Za takvim mladim intelektualcima stala je velika većina naroda. Moram ovde da spomenem da je medju mojim sunarodnicima bilo I ljudi koji su suprotno mislili I radili. Mi ih nazivamo “četnici”.
Upravo te formacije koje su služile stranim okupatorima fašistima i dijelili njihovu ideologiju, jednog dana su iz zatvora u Žabljaku izveli dva Jaukovića. Lazara, mladog inženjera i njegovog strica starog Milića Jaukovića. Lazara su vezanog vodili ka mostu na Tari koji je gradio, a nekoliko nedelja prije i srušio da ga ne mogu koristiti okupatori fašisti. Milića su poveli u drugom smeru prema Mljetičku, mestu velike narodne simbolike iz vremena borbe protiv Otomanske okupacije. Obojica su strijeljani bez prava na žalbu jer presudu nisu ni imali. Bila je samo sumnja da su podržavali narodno oslobodilački pokret. Sinovac i stric, mladi inženjer i penzionisani oficir strijeljani su od strane fašista i onih koji su im pomagali”, kazao je Šibalić na eminentnom skupu.
Knjiga je na našem jeziku iz štampe izašla prije dvije godine a o njoj i autoru pisala je “Pobjeda” prije godinu dana.
Autora opisuju kao čovjeka koji je 30-tih godina prošlog vijeka stigago u Jugoslaviju odakle je izvještavao za svoju državu. Na turbulentnom Balkanu, Dolard je doživio najljepša i najvažnija iskustva i sakupio građu da napiše vrijedne romane i stekne ugled jednog od najvećih holandskih romansijera.
“Pobjeda” bilježi da je boravio u „mjestašcetu po imenu Žabljak, na obalama Crnog jezera“, a zatim je putovao preko Durmitora i Pljevalja sve do Sarajeva, što će kasnije opisati kao najljepše putovanje od svih prethodnih i svih sljedećih. Nakon čitavog niza peripetija u ličnom životu, ali i u profesionalnom, Den Dolard stiže u Jugoslaviju ponovo 1952. a nešto duže boravi i sljedeće godine. Upoznao je Tita, M. Đilasa, I. Andrića... Češće se družio sa starim znancem Brankom Draškovićem, koji je tada bio u jugoslovenskoj vladi šef za štampu. Upravo ga je on pozvao u svoj rodni kraj, u Crnu Goru, gdje je Dolard nanovo doživio iskonsku ljepotu i vrijednost prirode i ljudi koji su za nju bili vezani na najdirektniji način, ali se i duboko fascinirao crnogorskim svjetonazorima, mentalitetom, običajima i međusobnim odnosima članova porodice, kao i odnosima i pravilima koja su važila među tim ljudima kao neupitna i za vazda određena. Uz sve to, čuo je i priču o mostu na Tari, o njegovom graditelju koji je u datom trenutku morao i da ga sruši, a onda i da na njegovim urušenim ostacima i sam bude strijeljan, napisano je u “Pobjedi”.
Izdavač romana je NVO Crnogorski međunarodni institut za štampu, Nikšić, urednica Radmila Perović, a roman je sa holandskog prevela prof. Jelica Novaković-Lopušina.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR