Zapisi o književnosti (II): ŠAPAT IZA ZIDA

Piše: Marko Vešović

Kao student, čitao sam u eseju Jovana Hristića da je Njegoš možda imao nešto važno da kaže, ali se to brzo izgubilo u jednoličju epske deseteračke dikcije, i da je uglavnom sve što je imao da nam saopšti o ljudskom udesu sažeto u stih “Što je čovjek, a mora biti čovjek?!“, gdje se otkriva “paradoks kao poslednji elemenat ljudske egzistencije”.

Treba li reći da sam odbolovao ove ćuške kojima je Hristić Njegoša poslao stajati u ćošku, kao đače. Ali danas mi se čini važnije razmotriti iz kojih razloga Hristić taj stih smatra sumom Njegoševe poezije nego “pretresati” Hristićeve tvrdnje da je Njegoš rijetko uspijevao umaći banalnom i da je njegova poezija, u krajnjem izvodu, darovit pastiš usmenog pjesništva.
Paradoks koji Hristić pominje, iako ga ne razlaže, u osnovi je paskalovski: kod Njegoša, kao i kod francuskog filozofa, čovjek je i ništa i sve. Ili, kako Blez Paskal reče, ništa u odnosu na sve, i sve u odnosu na ništa. Taj dvojni pogled na čovjeka daje misaoni napon ovom Njegoševu stihu, ali nije li time izbjegnut odgovor na temeljno pitanje: zašto je ovo i velika poezija?

Nije, valjda, zato što je, ovdje, pjevanje “prevaziđeno” mišljenjem, što se pjesnički govor “uzdigao” na razinu filozofskog? Ako se radi o velikom trenutku kad se vladika oteo banalnom i umakao uspavljujućem jednoličju usmenog deseterca, onda razlog tome neće biti zid paradoksa u koji je misao udarila, otkrivajući nam da dalje nema ništa, da se ljudsko postojanje dalje ne može misliti.

Nego je stvar u tom što ovdje riječi imaju vrhunsku moć objedinjavanja raznorodnih, pa i oprečnih iskustava, slutnji, prozrenja, u napregnutu književnu jedrinu. A o toj moći da se jednim jezičkim udarcem velike snage munjevito raskrije čitav egzistencijalni vidokrug – nećemo moći da kažemo ništa ako zastanemo pred “posljednjim elementom ljudske egzistencije” kao pred zidom kroz koji se ne može glavom. Jer pjesnici mogu. Irski nobelovac Viljem Batler Jejts u jednoj pjesmi veli da je Simon Blejk glavom “udarao u zid / dok istina nije zov njegov poslušala”.

To jest, oslušnuo bih šapate iza zida u Njegoševu najvećem stihu i bacio bih pogled unatrag, jer, dok se dopre do tog zida, valja proći kroz guštaru bića, probiti se kroz bodlerovsku “šumu simbola”, kroz proturječnu supstancu ljudskog iskustva koja biva razvijana kao pljeva filozofstvujuščim, kakvo je i Hristićevo, svođenjem poezije na paradokse.

Toliko je toga zbijeno i stopljeno u ovom krajnje prostom iskazu. Najprije: pitanje koje se pretvara u tvrdnju. I to kategoričnu. A oboje prirodno se slivaju u jedinstven izražajni mlaz, pitanje je pomalo i tvrdnja, a tvrdnja, ma koliko naredbodavna, ostaje lebdjeti u značenjskoj neizvjesnosti nagoviještenoj onim upitnikom-uskličnikom na kraju.

Jednostavnost ovog stiha je varljiva: pitanje kao izraz sumnje, naglo preobraženo u poklič vjere, toliko biva dvosmisleno da pjesnik, kad kaže “što je čovjek”, u stvari zna unaprijed odgovor koji se diže sa dna duboke rezignacije. Njegoš zapravo veli: kad nešto pomislim, kad se nešto sjetim šta je čovjek... ali je čudesno kako se prozrenje ljudske ništavnosti, pretvara, takoreći neobrazloženo, u raskril snage koja nas uznosi ponad naše ograničenosti, ka vrhuncima našeg bića.

Na drugoj strani, “moranje” iz drugog polustiha nudi prelive smisla koji probija okvir čovjekova opstanka. Jer tvrdnja – “a mora bit čovjek”, nije samo kategorički imperativ, već i metafizički uzdah. Taj stih nas pritiskuje cijelom težinom Gorskog vijenca i cijelog Njegoševog pjesničkog djela. U Luči mikrokozma, na primjer, biti čovjek – teško je moranje, božja kazna, nebeska odmazda za prvi grijeh. Ljudsko je ono – u šta se pada. Iz svoje “prve slave”, dakako. Tako da se zapovijest “a moraš bit čovjek”, krajnjim značenjem, diže nad crnogorski moralni maksimalizam, ili nad mit o tom maksimalizmu, svejedno, i boji se nekom vrstom svemirske sjete.

Jer, nakon ovog stiha, u Gorskom vijencu dođe “objašnjenje”: “Tvarca jedna te je zemlja vara / a za njega, vidi, nije zemlja”. Tvarca je rusizam i znači stvorenjce, stoga riječi “a mora bit čovjek”, znače i utvrđivanje najvišeg ljudskog ideala, i rastvaranje tog ideala u beskraju. Ali vratimo se na zemlju.

Taj stih dopola pita, otpola odgovara, pada u bezdan i potom šibne uvis, pred nama je okršaj prozrenja o ništavnosti sveg ljudskog i vjere da vrijedi biti čovjek, čak da je to najviše do čega se možeš vinuti, pred nama je pjesnikovo nepristajanje na vlastitu misao, opiranje toj misli koja te razoružava, otud se “ništa” neočekivano promeće u “sve”, “tvarca jedna te je zemlja vara” postaje ideal ka kojem nam je s mukom i naporom težiti! Ova sposobnost da se čovjek gleda odozgo, iz svemirskog ugla, božjim okom, i odozgo, sa zemnog motrišta, ljudskim zjenama, ovo slivanje oprečnih procjena čovjekovog bivstvovanja, ovo sjedinjenje klonuća i poleta, ništavila i krila, nesumnjiv je potez genija.

Taj stih je počelo vjersko lice, a dovršio ga kralj. Zaustio nešto da kaže kaluđer koji zna da je sve “prah”, sve “sujeta čelovečeskaja”, sve „taština nad taštinama”, a onda mu upao u riječ vladar naroda koji, svojim spartanskim moralnim idealom, pred to ništa, tu mizeriju, tu prašinu, stavlja najviše zahtjeve, pored ostalog i zato što smo božanska “iskra u smrtnu prašinu”. Iskra sa koje smo “tvar odabrana” i to “odabrana” u božjim očima.

Raskriva se dramatičan rascjep u biću, sudar oprečnih i teško usaglasivih iskustava sa svijetom i čovjekom u njemu: u ovom stihu monah i Gospodar Crne Gore otimali su se oko pjesnikovog pera. Ili je, umjesto o rascjepu, plodnije govoriti o njegovu prevazilaženju: akt ucjelinjavanja bića u jednom vidovitom pjesničkom trenu.

Iz drukčijeg, ne manje važnog ugla, ovaj stih sadrži i narodsko vajkanje i vojskovođin poziv na oružje. Poetsko je čudo kako se iz poznatog pučkog fatalizma, nenadno a opet prirodno, rodilo to pribiranje u trzaj prema gore: istinska ljudskost počinje priznavanjem našeg ništavila. Jer pitanje “šta je čovjek” – pomalo kao da je skinuto sa narodnih usta, a ovdje je dobilo nešto zbijeniji oblik: tjeskoba deseterca goni pjesnika u sažimanje.

Kad nesreća ošine, na sahranama i uopšte u “graničnim situacijama”, kad okvir ljudskog postojanja iskrsne pred očima sa krajnjom oštrinom, javlja se ono: “Šta ti je ovaj crni čovjek”. Drugi polustih nije “iz glave cijela naroda”, već iz lubanje čovjeka koji se razumijevao i u božje zapovijesti i u vladarske dekrete. Glas onih “pod brdom” prirodno se nadovezuje na glas onog koji odozgo “više vidi”, svejedno stoji li na vrhu Lovćena ili na Gori Maslinovoj. Vajkajući se kao puk, i vlastodržački lupajući šakom o sto, Njegoš je u jedan dah i mah slio sebe i svoj narod. I od ove neočekivane, a posve razumljive modulacije glasa živi poetska čarolija ovog stiha.

No i bez pozivanja Paskala, paradoksalna procjena ljudskog opstanka postaće nam shvatljiva ako se obratimo Luči gdje se protivnost proglašava stožerom oko koga se okuplja sva naša ljudskost, pa je i bilo očekivati ovaj “salto mortale” – a bogami i “saldo morale”, da se poslužim nadrealističkom dosjetkom – koji riječ “čovjek” pravi u Njegoševu stihu: upire se prstom u prašinu, a zatim ta prašina klisne uvis, na vršak piramide vrijednosti – zar nešto slično nije, u Luči, nagoviješteno onom Mojsijevom tablicom koja je “s obje strane načertana / s dva sasvijem protivna zakona”?

Te ako je na tablicama sa Sinaja s naličja pisalo suprotno onom što se čita slica, onda je Njegoš u najvećem stihu, jednim potezom okrenuvši te tablice “s lica na opašce”, kako bi kazao Matavulj, otkrio temelj na kojem se drži naše biće. Otud svojevrsno “ludilo” što je nenadno spopalo imenicu “čovjek” koja se pokazala kadrom da u dva zamaha obuhvati sve između ništavila i punoće akcije, ponora i vrhunaca našeg postojanja.

Baš kao i kod Šekspira, ali u obrnutom smjeru: Hamlet počinje pohvalom čovjeku koji je “sličan bogu”, a završava “kvitesencijom prašine”. Naravno, Hamlet svoj paradoks natenane raspreda, njegova misao živi u mnogo širem manevarskom prostoru, a Njegoš je mislio u “ćeskoti crnogorskoj”, kako reče Teodosija Mrkojević u Šćepanu Malom. Koja nije bila tek ćeskota crnogorskih klanaca gdje su se najčešće zbivale bitke, već i desteračka.

Stoga je, kod Njegoša, sve skraćeno u jezički takoreći gest. U dva poteza naznačen je ljudski prostor kao polje ravnoteže suprotnih sila: jedne vuku dolje, u prah, a druge gore, u nebo. Ka našoj “prvoj slavi”. Ali to nije sve.

Sjetimo li se stiha iz Luče: “Čovjek čojku tajna je najveća”, i dodamo li mu tvrdnju da čovjek “sam sobom čudo sačinjava”, kao i brojne druge koje nagovještavaju neumorno kruženje oko nerazrješive misterije ljudskog bića, shvatićemo koliko stih

“Šta je čovjek a moraš bit čovjek?!” – zapravo nismo dosadašnjom pričom možda ni načeli!

Otkriva se nova razina značenja: čovjek je tajna, čovjek je čudo (a rusizam „sočinjava“ može se čitati na dva načina: da čovjek predstavlja čudo i da sam sobom stalno tvori čudo), niko zapravo ne može ni reći šta je čovjek, jer “od toga su u grobu ključevi”, ali moraš biti čovjek! Moraš, nema druge, biti to što se i ne zna šta je! Šta je da je, moraš to biti, i to smatrati najvišim ciljem. Okončavam ovdje analizu, kako bih se sjetio priče iz djetinjstva koja političkim terminima izražava spoznajni paradoks iz Njegoševog stiha.

U četničko selo Rakitu pod Bjelasicom, nakon oslobođenja, došao drug Kakoseonozvaše da agituje za listu Narodnog fronta. Ostavljam po strani pojedinosti i svodim stvar na jezgru: narečeni komunista bio je jači na djelu no na riječi, ili, kako su Rakićani zaključili: “Bolje bije no što tolmači”.

Jezikom je, nogama, rukama, objašnjavao za kakvu državu, kakvo društvo će glasati ako ubace kuglicu u kutiju Narodnog Fronta, trostruki ga znoj oblio dok je, činilo se, istinu istjerao na čistinu. Kad je portet novog svijeta bio gotov, jedan seljak, obučen u rite, koje će i Bogu i ljudima zorno predočiti na šta su ga sagnali pobjednici, digne dva prsta: “Druže Tajitaj, sve ste protolkovali, ama ne rekoste šta je taj vražji socijalizam?”

Čovjek se utren osvijestio. Shvatio gdje je. U Rakiti. Među četnicima.

Zato je energiju zaludu trošio na objašnjavanje socijalizma. Pa kaže dronjavom postavljaču pitanja:

“Socijalizam? Šta je da je – gradićete ga da jebete oca očinskoga!”