Śećanje na borca za obnovu crnogorske nezavisnosti iz iseljeništva: Veljko Ilijin Strugar – Kinjo (1939-2022)

Za Antenu M piše: dr. Nenad Perov Popović

Turobnog decembarskog jutra 2022. godine stigao nas je žalostan glas, da lavovsko srce Veljkovo nije izdržalo drugi, fatalni napad na njega.

Otišao je prije dvije godine veliki čovjek koji je davne 1971-te godine došao za Njemačku, đe je zasnovao porodicu i posvetio se svojoj inženjerskoj struci. Ženu svojega života konačno je našao u Kristini sa kojim je stvorio brojno potomstvo, ćer Lauru, sinove Bogdana, Mirka i Iva kao i brojnu unučad.

Veljko Strugar je bio porodičan čovjek, ostvaren u svojoj profesiji, ali još u svojim mladim godinama, bio je kritičar društvenih anomalija u nekadašnjem socijalizmu, iako mu je otac Ilija bio predratni komunista, koji je kaznom SHS režima bio prebačen sa Cetinja da bude učitelj u Peći, đe se Veljko i rodio 1939-te godine.

Odrastao je u ratnom i poratnom Cetinju. Srednju tehničku školu je završio u Novom Sadu. Građevinski fakultet je studirao u Ljubljani. Živio je i radio prvo u Barskoj luci, zatim Splitu da bi ga put i mladalačka želje da vidi svijeta dovela u Pariz, grad svjetlosti. U Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Francuskoj i konačno u Njemačkoj, Veljko Strugar - Kinjo je kao i svaki Crnogorac tada, bio iskreni Jugosloven i prije svega crnogorski patriota.

On se među prvima odazvao na poziv pisca ovih redova, Crnogorcima zapadne Evrope na okupljanje i na organizovanje 1999-te godine. Vrlo brzo nakon poziva stvorio se amalgam starijih Crnogoraca sa iskustvom u radu i osnivanju udruženja građana i mladih orijentisanih na tada nova sredstva internetske komunikacije i sa dobrim vezama sa suverenističkim snagama u zemlji. Posljednji šlif ovom amalgamu dao je upravo Veljko, intelektualna gromada iz Hannovera, koji postao neka vrsta duhovne nadgradnje ove grupe.

Od ovog momenta u roku od par mjeseci (jun 2000-te godine) nastao je ne samo Savez crnogorskih asocijacija Njemačke, nego povezivanjem prije svih sa Crnogorcima iz Pariza okupljenim oko prestolonasljednika crnogorske Krune princa Nikole Petrovića Njegoša, Veljkovog starijeg brata Stevana - Mališe Strugara, Branka Martinovića i još nekoliko potomaka crnogorskih političkih emigranata iz vremena I svjetskog rata, i Savez crnogorskih asocijacija Evrope. Za ovo krucijalno povezivanje njemačke i francuske emigracije Crnogoraca, zaslužni su tada mlađani Aleksandar Kapisoda i upravo veliki Veljko - Kinjo Strugar. On je iz pozadine nenametljivo podržavao naše aktivnosti i bio nam adresa na koju smo uvijek mogli pokucati i dobiti savjet i preporuku.

Prije 24 godine, kada sam imao privilegiju da upoznam Veljka, on je već bio plodonosan pisac. Imao je on od šake đeteta sklonost za spiritualnosti, što je opisao susretom sa "klupkom sa plafona" njegove sobe, koji je bio rezultat njegove dječije intuitivne meditacije, svojstvene monasima svih svjetskih religija.

Tu svoju prirodnu nadarenost je produbio kontaktima sa duhovnim vođama hipi pokreta 60-tih godina u Parizu, filozofima poput Žan Pol Sartra i idejnim vođama studentskih protesta. Veljko je Sartra podsticao da krene u planiranu posjetu Crnoj Gori, da izrazi poštovanje 13. julskim ustanicima i poslije posjete su dugo evocirali utiske i uspomene na nju uz kafu i kroasone po kafeima na Monmartu.

U Parizu je Kinjo Strugar živio životom avanturiste, poput zemljaka Stjepana Anibala Zanovića ili svjetski poznatijeg Đakoma Kazanove. Njegovom radoznalošću da upozna novo, da se udubi, u do tada nepoznate ideje, religiozne pokrete, filozofske diskurse, a da pri svemu tome ostane svoj, dijete Grada heroja u Dolini bogova, Veljko je fascinirao mnoge. Osim toga, dinarska fizička atraktivnost i umješnost u ophođenju sa ljepšim polom, doprinjelo je tome da Veljkovom šarmu nijesu odoljele mnoge pametne i lijepe Parižanke, od dekadentnih grofica, duhovnih liderki hipi pokreta, do radoznalih američkih studentkinja.

Nakon što je zasnovao porodicu u Njemačkoj, Veljko sublimira utiske njegovog života u Jugoslaviji i Francuskoj i to prenosi na papir na nagovor njegovog školskog druga, izuzetnog crnogorskog intelektualca Marka Špadijera. On od 1974. godine objavljuje feljton u 20 nastavaka "O alhemiji (mit i stvarnost)" i "O Nostradamusu" u Pobjedi, čiji je glavni urednik bio Marko.

Nakon toga dolaze knjige: "Slika svijeta velike umjetnosti", "Nebesko predgrađe", "Tajna podzemnog mosta". Na www.zrcalo.me mu je objavljena drama tj. pozorišna predstava: "Izgradnja i obnova carstva".

Kako je njegova divna supruga Kristina u pismu meni istakla, Veljko se rado družio sa mladima, jer je u svom lavljem srcu ostao mlad, iako su godine neumitno išle. Osim toga, brzo je shvatio koliko su štampane knjige kao medij zastarjele i da su internet forumi i kasnije blogovi mnogo dinamičniji i neposredniji u kontaktu sa svojom čitalačkom publikom.

Hiljade čitalaca su sa nestrpljenjem čekali da se Veljko na forumu Cafe del Montenegro javi postom pod nadimkom "Metuzalem". Jedan crnogorski političar, tada suverenista koji je kasnije dušu prodao Sotoni, tokom pośete našim tradicionalnim savjetovanjima u dvorcu Schney imao je i prema njemu uobičajeni arogantni gard prema gastarbajterima "koji rade u Njemačkoj od jutra do mraka i ne umiju da žive". Taj gard se naprasno promijenio kad je saznao da pred sobom ima tajanstvenog "Metuzalema" sa CdM foruma.

Kinjo je bio u kontaktu sa piscima i pjesnicima iz domovine. Razmjenjivao je mišljenja posebno sa njegovom Cetinjanom Mladenom Lomparom. Djela Matije Bećkovića napisana na izvornom crnogorskom jeziku je cijenio, smatrajući da da je Matija svojim djelima sačuvao crnogorski jezik i da će montenegristi nekada upravo na njegovim djelima proučavati taj slovenski jezik.

Pošto su Veljko i Matija Bećković poznanici iz vremena kad je ovaj renegat bio još Crnogorac, ispričao mi je jednom prilikom da ga je nakon njegove javne konverzije u Srbina pitao: "A zaboga Matija, kako možeš ovako po Crnoj Gori i Crnogorcima kad si i sam Crnogorac?" Ovaj "čoek" mu je odgovorio:"E, moj Veljko, kad jednom sa njima u kolo zaigraš, nema ti izlaska više".

U svom blogu kritikovao je Veljko društvene anomalije, nepotizam i privredni kriminal suverenističkih partija na vlasti, ali i crkvenu okupaciju naše zemlje i bahatost srpskih popova i njihovog vrhovnog žerca Rista Ćirova Radovića. Često je Matijino i Ristovo ime zajedno pominjao kako u kontekstu pripadnosti obojice srpskoj UDBA-i ili pojma za crnogorsko izdajništvo kome su obojica skoro pa kompletan život bezrezervno posvetili.

Interesantan je danas podatak, da se u odbranu lika i djela Matije Bećkovića na forumu CdM, po Veljkovim riječima, javljao pod imenom "Veliki majstor" istoričar rokenrola iz Beograda Aleksandar Raković, samozvani ideolog srpskog sveta i mrzitelj svega crnogorskog, "poreklom" iz mojeg Grblja.

I pored raznih bolesti u zadnjim godinama života, on je redovno održavao kontakt sa njegovom publikom. Zadnja objava Kinjova je bila 22.3.2022, osam mjeseci prije smrti. Borio se cijelog života kao lav sa crnogorskog grba, odlučno šapom okrenutom prema neprijateljima Crne Gore, i u ovoj borbi odsudnoj, bio je smiren, gospostven, sve dok ga srce nije izdalo i duša pošla na nebo u svemir o kome je je on za života puno pisao.

Lav sa državnog grba, to je bio Veljko Strugar - Kinjo, poliglota, avanturista, filozof, književnik, karikaturista, kritičar društvenih anomalija, crnogorski patriota i aktivista, kratko rečeno, kompletan intelektualac koga je Crna Gora izgubila prije dvije godine.

Neka je vječna hvala i slava Veljku Ilijinom Strugaru -Kinju! 

Neka je vječna Crna Gora!

P.S. Javna zahvalnost Cetinjaninu Mišku Đukiću koji ga je 2019-te godine YOU TUBE videom "Alhemičar sa Balkana" ovjekovječio.