Vladimir Perović, filmski i tv reditelj, višestruko nagrađivani autor dokumentarnih filmova koji pripadaju samom vrhu stvaralaštva u toj oblasti, selektor brojnih festivala, bio je gost današnje Drugačije radio veze.
Svjetska premijera njegovog novog dugometražnog dokumentarnog filma "Ova dobra zemlja", održana je preksinoć, na 15 podgoričkom Underhil festivalu. U dvosatnoj apsolutnoj tišini, na košarkaškom terenu u Njegoševom parku, brojna publika imala je priliku da vidi jedinstvenu priču iz 14 vinjeta, o životima ljudi sudbinski povezanih sa zemljom na kojoj žive.
Na pitanje da li je uspio da dokuči šta je to što te ljude do kraja života veže za surovi prostor na kojem provode cio svoj život, Perović odgovara:
- Definitivno nijesam i možda je i bolje tako. Možda je bolje dok još ima nešto što me intrigira, što me vuče. To je, hajde da to uporedim sa religioznošću, ne sa religijom. Ja tu pravim veliku razliku. Za mene je religija smrt religioznosti, a religioznost je divan poetski osjećaj začuđenosti, prestravljenosti, zapitanosti pred nečim velikim itd. Dok sami tražite odgovore na ta pitanja, sve je lijepo. Kad vam se da jedan dogmatski odgovor, sve je palo. Možda je bolje i u ovom slučaju da ne dobijem konačan odgovor. Neka ostane tajna dok sam živ
Ali neke tragove naslućujem. Možda se taj odgovor može samo osjetiti, možda ga je teško i riječima iskazati. Hoću da ispričam još jedan detalj. Odkad sam otišao iz Crne Gore na studije u Beograd, a i prije toga, odlazio sam u rodne Cuce. Vuče vas nešto, ne možete ni da definišete skroz. Moja kuća je razrušena, nalazi se na 50 km od Risna, preko Grahova pa do izvora, pa dalje prema Bati, blizu Bate, pa odatle nazad ka Risnu, kroz krš jedno 40 minuta momačkog hoda. Dakle, bestragija, bezvodica, pustoš, potpuno razrušena kuća, ali je mene tamo nešto uvijek vuklo”.
Perović ističe da, uprkos životu u negostoljubivom podneblju, teškom za opstanak i ostanak, naši su ljudi uvijek okrenuti promišljanju suštinskih pitanja, sposobni da ih na fascinantan način saopšte i objasne.
- Ljudi živeći u tim prostorima nijesu brinuli samo elementarnu egzistencijalnu brigu, nijesu bili zadovoljni samo time što će krtole i fadžole roditi dovoljno da prehrane porodicu, nego su nalazili i neki smisao i neku ljepotu u tome. U Crnoj Gori se uvijek cijenila hrabrost, ali se jako, jako cijenila i mudrost i riječitost, gotovo kao hrabrost. Ljudi su prosto imali tu potrebu da razmišljaju. Da prave sjednice, sjednike, da sjede i pričaju. Očuvalo se nešto iz toka postojanja zajednice kroz vrijeme. Očuvalo se nešto od osmišljavanja mjesta čovjeka pod kapom nebeskog.”
Objašnjavajući kako je odabrao junake svoga najnovijega filma i koliko su oni uticali na njegov inicijalni plan i scenario, gost DRV kaže:
- Prvo o kompoziciji. Dakle, to je kaleidoskop od 14 priča. S tim što, kad razmišljamo o osnovnom pojmu kaleidoskopa, to je neuređen skup elemenata, razbacanih itd. Ovo je uređeni kaleidoskop. Dakle, nije redosljed priča takav slučajno. I nije izbor tih junaka takav slučajno. Prosto, ja sam pravio neku dramaturgiju, neku postupnost, otvoriši priču kazivanjem šta je čovjek. A to čovjek, kao što ste i sami primijetili i sve ostale priče nose jednu egzistencijalističku dimenziju upitanosti o mjestu čovjeka pod kapom nebeskom u toku vremena, o smislu života... I sve te priče među sobom razgovaraju, motivi se ponavljaju. Od motiva samoće do motiva tišine, do motiva vuka koji ih ugrožava…”.
Vladimir Perović naglašava posebnost crnogorskog miljea, te kombinacije neponovljivog životnog prostora i ljudi koji se u njemu formiraju.
- Više puta sam se susreo sa šefom Evropske dokumentarističke asocijacije, Dancem Milerom sjajnim tipom, selektorom, profesorom, šta sve ne… I ja mu kažem- dobro čovječe, ovo stvarno nema smisla. Mi ovdje snimamo filmove samo iz našeg prostora, jedva i za to skrpimo pare, a vi Danci po bijelom svijetu idete, nema koji dio svijeta nijeste pokrili svojom kinematografijom. A on odgovara - dragi prijatelju, ja moram da ti kažem, naš život u Danskoj je potpuno dosadan i mi moramo da tražimo teme tamo. Ta sarkastična misao i mene je ponukala da porazmislim o mom prostoru. Dio uvijek govori za cijelinu. I kao što jedan čovjek iz Crne Gore govori o svim ljudima Crne Gore, tako i prostor Crne Gore govori o svijetu, govori o civilizaciji, govori o mnogo čemu širem od elementarne konkretnosti.”
Kompletnu emisiju pogledajte na linku ispod:
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR