Raščanin Radičević u DRV: Vršnjačko nasilje se ohrabruje forsiranjem mržnje u javnom prostoru i ignorisanjem odgovornosti institucija

Vršnjačko i porodično nasilje dva su rastuća problema kojima crnogorska javnost posvećuje pažnju tek nakon nemilih događaja, među kojima nijesu rijetki oni sa smrtnim ishodom, ali se veoma malo radi na prevenciji, podizanju svijesti i ohrabrivanju žrtava da prijavljuju nasilje koje trpe, ocijenila gostujući u emisiji Drugačija radio veza magistrica socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin Radićević.

Prema njenim riječima izuzetno je važno da razumijemo razliku između vršnjačkog i drugih oblika nasilja.

„Vršnjačko nasilje ne treba posmatrati kao incident koji se dešava isključivo kada imamo dvije osobe sličnog uzrasta, već se pod tim pojmom podrazumijeva ono što ispunjava tri elementa – da se ponavlja u određenom intervalu ili da ima tendenciju ponavljanja, da postoji određena namjera da neko bude povrijeđen, kao i da postoji nesrazmjeran odnos snaga, poput grupe naspram pojedinca, starijeg dječaka ili djevojčice u odnosu na mlađeg ili fizički jačeg u odnosu nad onoga nad kim se nasilje sprovodi“, precizirala je Raščanin Radićević.

Važno je, kako naglašava, da razumijemo i to da vršnjačko nasilje ne obuhvata samo fizičko nasilje, koje je najuočljivije, već i neki od oblika koji ne samo da se teško otkrivaju izvan kruga u kojem se dešavaju, nego se o njima uopšte i ne govori.

„Postoje različite vrste vršnjačkog nasilja – fizičko i ono je najviše vidljivo ili ga možda mi posmatramo na taj način, zatim psihološko nasilje gdje se žrtva naziva pogrdnim imenima i gdje se izaziva emocionalna bol, socijalno – kada djeca isključuju nekoga iz određene grupe, ekonomsko– kada se djetetu otimaju novac ili lični predmeti, zatim seksualno nasilje koje vrlo često ne pominjemo i o kojem se manje govori, a u pitanju je svaki čin koji ima neku seksualnu konotaciju, kao i kulturno nasilje, kada se povrijeđuje neka osoba zato što pripada drugoj grupi, poput etničke, ali i vrlo često i vrlo izraženo digitalno nasilje putem Viber grupa, društvenih mreža, online platformi. Sve ovo prouzrokuje velike posljedice, kako u trenutku u kojem se dešava, tako i tokom odrastanja“, istakla je ona.

Naša sagovornica je dodala da je neophodno voditi računa da, kada je riječ o vršnjačkom nasilju, postoje tri kategorije djece i da svaka zaslužuje poseban pristup.

„Imate djecu koja vrše nasilje, imate djecu koja su žrtve nasilja i djecu koja su posmatrači. Nikad te kategorije nijesu tako strogo podijeljene, nego se vrlo često dešava da je osoba koja je žrtva možda i izvršilac nasilja ili dijete koje je nasilnik je ujedno i žrtva, a nekako uvijek zaboravljamo ovu kategoriju posmatrača koji isto tako imaju posljedice ili oni postaju ili počinioci ili žrtve, jer biraju stranu da ne bi bili povrijeđeni“, naglasila je Raščanin Radićević.

Kada govorimo o maloljetničkoj delinkvenciji, kako dodaje, vrlo je bilno da li će se dijete razviti u prestupnika, odnosno da li će u određenom vremenskom intervalu promjene ponašanja ka onome što nije društveno prihvatljivo i početi da krši određene norme.

„To zavisi od toga u kojoj sredini dijete odrasta, odnosno od porodičnog okruženja i toga kakav je period socijalizacije i identifikacije sa roditeljima, kakva je porodična dinamika, kakva je istorija te porodica, zatim, zavisi od toga ukoliko dijete ne može da se identifikuje s roditeljima traži identifikaciju s nekim u sredini, što dalje zavisi od toga kakvo okruženje je u pitanju“, precizirala je ona.

Raščanin Radičević je naglasila da se ne govori o društvenom kontekstu u kojem djeca u Crnoj Gori odrastaju.

„Kakav je društveni ambijent u kojem naša djeca odrastaju, šta mi njima svakodnevno plasiramo? Ako  mi u društvu sada imamo takve podjele, imamo stalno isijavanje mržnje kroz reklame, medijske sadržaje, od visokih državnih funkcionera – vidimo da se plasiraju takvi elementi mržmnje i stalno podrivanje toga da smo mi različiti, a da se ta različitost ne posmatra kao benefit, kao bogatstvo, nego se posmatra u kontekstu mržnje prema onoj osobi koja se po nečemu razlikuje. Mi učimo djecu da ih ono što je različito od njih ugrožava“, naglasila je naša sagovornica.

Ona je podsjetila na to da je još 2005. pokrenut projekat „Škole bez nasilja“ kroz koji je pružena edukavcija nastavnom kadru, pedagoškim i stručnim službama u školama.

„Mi nemamo edukaciju muškaraca i žena o tome šta je porodica i šta znači planiranje porodice, o tome da kada dobiju djecu imaju određena prava i obaveze, dzžnosti koje moraju da izvršavaju, pa se dešava da parovi kada dobiju djecu budu nespremni za roditeljstvo, da dolazi do problema u partnerskim odnosima i sve to utiče kasnije na njihov odnos sa djecom“, pojasnila je Raščanin Radičević.

Na pitanje kako porodica može da doprinese prevenciji i ohrabrivanju djeteta da govori o problemu sa kojim se suočava sagovornica Antene M istakla je da je za izgradnju povjerenja ključno da roditelji dobro poznaju svoje dijete, a da dijete uvijek bude sigurno da su mu roditelji, u kakvoj god situaciji se nalazilo, podrška i oslonac koji će mu uvijek pružiti pomoć.

Govoreći o tome koliko zapravo roditelji mogu da uoče neke stvari Raščanin Radičević je naglasila da to zavisi od volje i spremnosti roditelja da se suoči sa problemom i da nije tačna česton isticana konstatacija da „roditelj posljednji sazna“ za neki problem, već da posljednji priznaje da se nešto dešava.

Upitana kako u društvu u kojem se odlazak kod psihoterapeuta kao redovne aktivnosti uveliko stigmatizuje ohrabrivati djecu da traže pomoć školskog psihologa rekla je da je ključno da se u školama prekine praksa da se učenicima prijeti slanjem kod psihologa po kazni, što je vrlo čest slučaj, jer tako djeca psihologa percipiraju kao neku vrstu sankcije i izbjegavaju susrete s njim.

Osvrnuvši se na nedavni slučaj kada je maloljetnik A.K. nožem ranio učenika srednje škole u tom gradu, Raščanin Radičević  je naglasila da je taj čin, između ostalog, rezultat je nedovoljne posvećenosti nadležnih institucija prevenciji i suzbijanju problema vršnjačkog nasilja.

 „Kada govorimo o Baru, mislim da su se mnoge stvari mogle prevenirati, ali postoji propust institucija koje nijesu reagovale na adekvatan način“, pojasnila je naša sagovornica.

Ona je naglasila da smatra da je postojala potreba da se maloljetnik prati, da se pruža podrkša psihosociološka porodici i njemu, da se prevenira buduće nasilje.

„Ako se već dešavalo i ako je povratnik u tom djelu zaista je moglo mnogo više da se radi da se prebvenira. Kada govorimo o tome šta se dešava u školskom dvorištu svakako da škola ima da prati. Šta se dešava u gradu i oko škole obaveza je nekih drugih institucija da prate i da pružaju bezbjednost građankama i građanima Crne Gore, istakla je Raščanin Radičević.

Ona je podsjetila na projekat koji su ranije zajednički pokrenuli nekadašnje Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo rada i socijalnog staranja kroz koji su angažovani asistenti za rad na prevenciji vršnjačkog nasilja. Mišljenja je i da se ne vodi dovoljno računa ni o tome u kakvoj atmosferi odrastaju djeca.

„Stvar je u tome koliko smo mi zaista ovaj slučaj prevenirali, koliko smo radili u prethodnom periodu, koliko smo posmatrali osobu koja je vršilac nasilja. Ne znam situaciju kompletnu, ali u kakvoj porodici je ta osoba odrastala, da li je bilo prethodnih problema, ako je ta osoba izvršila prethodno djelo koje ima elemente nasilja da li smo mi tu osobu pratiti“, zaključila je Raščanin Radičević.