Vuković u DRV: Tramp sukobom sa Evropom postavlja temelje globalnog policentrizma i okončava eru dominacije liberalne demokratije

Politika Sjedinjenih Američkih Država prema Rusiji i Ukrajini postaje kontradiktorna, dok se istovremeno fokus preusmjerava ka Indo-Pacifiku, ocijenio je gostujući u Drugačijoj radio vezi profesor na Univerzitetu Džons Hopkins u Vašingtonu dr Siniša Vuković. On je naglasio da je američka administracija oscilirala između potpune obustave pomoći Ukrajini i nastavka podrške, a nedostatak koordinacije komplikuje situaciju.

Vuković je upozorio na potencijalne globalne posljedice aneksije ukrajinske teritorije, ukazujući da bi to otvorilo vrata sličnim potezima drugih zemalja, čime bi se ugrozila stabilnost na Balkanu. Govoreći o odnosima SAD prema Srbiji, Vuković naglašava da aktuelna politika nije počela povratkom Trampa u Bijelu kuću, već je rezultat dosadašnje politike Bajdenove administracije prema Balkanu, koja se pokazala kao transakciona. On je izrazio zabrinutost da bi eventualno povlačenje SAD sa Balkana moglo otvoriti "bure baruta" i dovesti do nestabilnosti u regionu.

Komentarišući govor potpredsjednika SAD, Džej-Di Vensa, u kojem je kritikovao evropske lidere i njihove politike naš sagovornik ocijenio je da ovo nije iznenađenje. „Ovo su sada nove Sjedinjene Američke Države na koje ćemo morati da se naviknemo, da budem malo i ciničan. Ovo je očekivano, ovdje sada ne otkrivamo ruku u šahu”, istakao je on.

On smatra da su Sjedinjene Države sa ovom administracijom mnogo izričitije u politikama koje su anti-kosmopolitske, anti-multilateralne i u velikoj mjeri anti-liberalne.

„To nijesu krili ni u svojoj kampanji. Time su se vrlo aktivno bavili i u prvom mandatu Trampove administracije prije osam godina”, podsjeća on.

Prema njegovoj ocjeni, ključna razlika između prve i sadašnje Trampove administracije jeste u stepenu pripremljenosti.

„Prva Trampova administracija djelovala je zatečeno činjenicom da je dobila mandat. Mnoge stvari bile su improvizovane i rješavane ad-hoc”, pojasnio je on.

Sada je situacija drugačija – Tramp i njegov tim aktivno su radili na formulisanju politika i stvaranju narativa koji odgovara populističkim težnjama biračkog tijela.

Vuković primjećuje da su ranije u Trampovoj administraciji postojali određeni kontinuiteti u politici, dok sada toga neće biti. „Ovoga puta se neće oslanjati na oprobane republikanski kadar. Ušao je u direktnu konfrontaciju sa njima – govorimo o Džonu Boltonu, Majku Pompeu, Niki Hejli, a da ne pominjemo veterane poput porodice Cheney i Bushevih”, precizirao je naš sagovornik.

On ocjenjuje da republikanska stranka danas više ne liči na onu iz vremena Ronalda Regana, jer to više nije Republikanska stranka posvećena internacionalizmu i globalizmu, već ona koja se suočava sa populističkim i tvrdokonzervativnim tendencijama.

Govoreći o širim posljedicama ovakvog zaokreta u američkoj politici, naš sagovornik ukazuje na to da populizam ima svoja ograničenja. „U trenutku kada ne uspijeva da doprinese ideji za koju se zalagao od početka, dolazi do redefinisanja odnosa”, smatra on.

Ovaj preokret već se reflektuje na globalnu scenu, a posebno na odnos SAD-a prema Ukrajini. Ukrajinski poslanik Oleksij Gončarenko izrazio je zabrinutost zbog Vensove izjave, ocijenjujući da je situacija „1:0 za Rusiju“. „Nula u ovom slučaju i za Ukrajinu, ali moramo priznati i za Evropu”, poručio je Gončarenko iz Minhena.

Američka politika, čini se, ulazi u novu fazu, a Evropa će morati da pronađe način kako da odgovori na izazove koje ovakav kurs donosi. Američka administracija suočava se s brojnim kontradikcijama u vezi sa svojom ulogom u ratu u Ukrajini i odnosima s Rusijom, ocjenjuje naš sagovornik. Kako ističe, SAD osciliraju između potpune obustave pomoći Ukrajini i nastavka podrške, dok istovremeno šalju dvosmislene signale o svom odnosu prema Evropi i Rusiji.

„Jedini plan koji za sada postoji jeste potreba da se dođe do nekog rješenja koje bi Tramp mogao prikazati kao svoj transakcijski uspjeh. Kao da je on uspio da uradi nešto što drugi nijesu uspjeli, iako je to na štetu mnogih koji bi učestvovali u tom procesu”, navodi naš sagovornik.

On smatra da se rješenja forsiraju u trenutku kada nijesu stvoreni uslovi za trajno razrješenje sukoba. „Improvizacija je očigledna, a nedostatak koordinacije unutar američke administracije dodatno komplikuje situaciju”, ističe on.

Prema njegovoj ocjeni, američka politika pokazuje jasnu tendenciju preusmjeravanja fokusa sa Evrope na Indo-Pacifik, što se vidi kroz jačanje vojnih, ekonomskih i političkih veza sa Filipinima. „Amerika nije potpuno izolacionistička, ali je prije svega transakciona”, pojasnio je on, dodajući da SAD u ovom trenutku tragaju za novim geopolitičkim balansom koji bi im omogućio veću kontrolu nad globalnim procesima.

Na nedavnoj Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji američki senator Džej D. Vens iznio je stavove koji su izazvali zabrinutost među evropskim i ukrajinskim zvaničnicima. „Vens se nije bavio pitanjem bezbjednosti; on je održao lekciju o slobodi govora, pri čemu nijednom nije pomenuo nijednu bezbjednosnu prijetnju van Evrope ili SAD“, precizira naš sagovornik.

Za razliku od njega, istaknuti članovi američke administracije, poput Volca i Keloga, otvoreno su govorili o potrebi redefinisanja odnosa sa Rusijom, pri čemu je njihov ključni argument bio pokušaj distanciranja Moskve od Kine, Irana i Sjeverne Koreje.

„Neko u administraciji, biću možda malo ciničan, želi da bude novi Kisindžer”, ocjenjuje naš sagovornik. Kako objašnjava, američka politika prema Rusiji pokazuje obrasce iz perioda Hladnog rata, kada je Vašington otopljavanjem odnosa s Pekingom oslabio sovjetske pozicije.

„Sada se ponovo pokušava sa istom strategijom – da se Rusija izvuče iz orbite Kine i drugih autoritarnih saveznika, što bi oslabilo aktuelni globalni poredak koji ugrožava američke interese”, istakao je on. Međutim, podsjeća da je gotovo svaki američki predsjednik u posljednjih 30 godina pokušao „resetovanje odnosa“ sa Moskvom, ali da su ti pokušaji uglavnom propali.

Govoreći o diplomatskim procesima, on ukazuje da Moskva koristi kontrolu narativa kako bi sebi obezbijedila bolju pregovaračku poziciju.

„Iako Rusi nijesu u mogućnosti da ostvare odlučujuću ofanzivu ili pobjedu u Ukrajini, oni razumiju da kontrolom narativa u mirovnim pregovorima mogu dobiti više nego na terenu”, pojasnio je naš sagovornik.

U tom kontekstu, ističe i nedavne izjave ruskih predstavnika iz Rijada.

„Rusi su jasno poručili: ‘Mi nismo došli u Rijad da razgovaramo o Ukrajini, već da poboljšamo odnose između Amerike i Rusije.’ To je upravo ono što konzervativne snage u Vašingtonu žele da čuju”, dodaje on.

Dodaje da sadašnji mirovni proces zapravo ne uzima u obzir interese Ukrajine i Evrope, već se prije svega vodi kao dio šireg globalnog nadmetanja između SAD i Kine.

„Najveći problem je što se uopšte ne razmišlja o Ukrajini i evropskom kontinentu, već o geopolitičkom rivalstvu koje će oblikovati 21. vijek”, poručuje naš sagovornik.

U kontekstu pregovora o sukobu između Rusije i Ukrajine, naš sagovornik je izrazio zabrinutost da se proces mira odvija isforsirano i nepravedno, posebno zbog odsustva predstavnika Ukrajine sa pregovaračkog stola.

„U Rijadu nemamo ukrajinsku stranu. Razgovaramo o rješavanju odnosa između dvije sile, odnosno između Rusije i Ukrajine, ali nigdje za pregovaračkim stolom nema predstavnika Ukrajine“, istakao je on. Vuković se zapitao da li svjedočimo isforsiranom okončanju sukoba koje ne vodi miru, već samo izostanku rata.

On je naglasio da postoje različite vrste mira.

„Postoji takozvani ‘negativni mir’, to je odsustvo vojnih sukoba, vojnih intervencija ili vojnih sudaranja na terenu, ali to nije takozvani ‘pozitivni mir’, odnosno onaj transformativni mir u kojem nalazite dugoročna rješenja“, pojasnio je on.

„Imamo više primjera negativnog mira. To su zamrznuti konflikti. Imate privid mira između Sjeverne i Južne Koreje, između Republike Kipar i sekcionističkog regiona na Sjevernom Kipru, kao i privid mira, dok su bile mirovne trupe u Nagorno-Karabahu“, precizirao je naš sagovornik.

„Nijedan od tih sukoba nema kapacitet da redefiniše odnose na način na koji nijedna strana više neće tražiti način da ostane u sukobu“, upozorio je. Vuković je istakao da se zajednice u tim situacijama često vraćaju „psihologiji rata“ i pripremaju se za novi sukob.

Govoreći o specifičnom slučaju Koreje, naglasio je da je „danas apsolutno odbijanje južnokorejskog društva da se ikad više razgovara o ujedinjenju poluostrva“. On smatra da su se odnosi promijenili, ali da i dalje postoji bezbjednosni rizik od invazije.

Vuković je naglasio da negativni mir može biti neophodan, ali nedovoljan preduslov za dugotrajan mir.

„Čim vi govorite o slanju mirovnjaka, čim govorite o naoružavanju, vi u stvari ne govorite o temama koje dubinski mogu da se odnose prema korijenu tog sukoba”, pojasnio je.

Kao ključni uzrok aktuelnog sukoba, Vuković je naveo imperijalistički nagon Ruske Federacije.

„Oni će to oblikovati kroz narativ da se smatraju ugroženima proširenjem NATO-a“, rekao je. On je podsjetio na to da su Finska i Švedska ušle u NATO, što je, kako je naveo, „ni u jednom ni u drugom trenutku Rusija to nije doživjela kao svoju egzistencijalnu prijetnju“.

„I ne samo što je legitimizovala tu aneksiju, već je vojna okupacija, odnosno vojno osvajanje teritorija drugih zemalja, postalo ponovo nešto što je mogućnost. I to ne može biti trajan mir“, upozorio je Vuković.

Zabrinut zbog potencijalnih globalnih posljedica, Vuković je istakao da će se, ukoliko se dozvoli aneksija ukrajinske teritorije, otvoriti prostor za slične poteze drugih država.

„To može postati signal za druge zemlje da krenu sličnim putem, čime se otvara ogromna Pandorina kutija“, naglasio je on.

U svjetlu aktuelnih pregovora u Rijadu, postavlja se pitanje da li će eventualno odobravanje aneksije Ukrajine značiti slom poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. „Mislim da je za stvaranje novog svjetskog poretka potrebno mnogo više od onoga što će se uraditi za vrijeme pregovora u Rijadu“, istakao je Vuković. On smatra da su svi mirovni procesi, uključujući i ovaj, dobrovoljni, naglašavajući: „Postavlja se pitanje da li ćete sprovesti ono što je dogovoreno“.

Prema njegovim riječima, Ukrajina, iako se bori pod velikim pritiskom, ima saveznike koji joj pružaju podršku.

„Postoji jedan elementarni problem u ovoj kalkulaciji koju Sjedinjene Američke Države prave, odnosno ta brzina kojom žele da to urade“, pojasnio je Vuković. On naglašava da je u protekle tri godine sukob u Ukrajini bio sukob između dvije države, pri čemu je Rusija, kao samozvana globalna vojna sila, bila onemogućena u svojim namjerama.

"Rusija je sama sebe zaglavila u svom ratu," precizirao je naš sagovornik, ističući da su zapadne zemlje pomogle Ukrajini da se odupre ruskoj agresiji, čak i sa minimalnim vojnim budžetima. On je naveo da su američke vojne intervencije u prošlosti, poput onih u Iraku i Avganistanu, bile mnogo brže, dok je sukob u Ukrajini zatekao Rusiju u nepredviđenoj situaciji.

Vuković je upozorio na potencijalne posljedice transformacije sukoba u gerilski rat: "U svakom gerilskom ratu pobjeđuje onaj koji duže može da obstane u tom sukobu." On podsjeća na istorijske primjere, poput gubitka Sovjetskog Saveza u Avganistanu, i naglašava da su veće zemlje često gubile ratove protiv manjih država.

On je izrazio sumnju u održivost trenutnog mira.

„Čak i ako Ukrajina bude vojno okupirana, to ne znači da je sukob gotov“, upozorio je on, dodajući da su suštinska pitanja koja su dovela do sukoba i dalje otvorena. „Sijaset pitanja koja se moraju otvoriti u jednom ozbiljnom mirovnom procesu“, ocijenio je naš sagovornik.
Na pitanje o odnosima SAD prema Srbiji, istakao je da ti odnosi nijesu počeli s Trampovom administracijom.

Prema njegovim riječima, aktuelni odnosi SAD i Srbije nijesu počeli sa Trampom, već je ovo sada ishod dosadašnje politike koju je vodila Bajdenova administracija prema Balkanu.

Mnogo su velika očekivanja bila od Bajdenove administracije na početku njenog mandata, naročito kada je Balkan u pitanju, i očekivanje je bilo bazirano na jednostavnoj pretpostavci. A to je da će Bajden, kao što je najavljivao u svojoj kampanji, i njegova administracija i ljudi koje će on zadužiti za određena pitanja, da će princip njihovog djelovanja biti vođenje vrijednosne spoljne politike. To je ona spoljna politika bazirana na vrijednostima po kojoj je Amerika bila prepoznata '90-ih godina. Dakle, to je bio vrhunac tog unipolarnog momenta u kojem su Sjedinjene Američke Države koristile svoju poziciju i uticaj kako bi, pre svega, stvarale jedan održiv, dugoročni okvir trajnog mira koji se oslanja na činjenicu da postulati liberalne demokratije preovladavaju u međunarodnim odnosima“, rekao je Vuković.

On je podsjetio na to da su, kako smatra, SAD postale previše zavisne od svog trgovinskog odnosa sa Kinom, što nije bio slučaj 1990-ih godina.

„Oni su morali da podrede, ili su odlučili da podrede, većinu svoje vanjskopolitičke orijentacije i na transakcijske odnose. Transakcijski odnosi Sjedinjenih Američkih Država sa određenim dijelovima svijeta nijesu novost“, napomenuo je naš sagovornik.

Oprema njegvim riječima ono što je razlika između Zapadnog Balkana i ostatka svijeta je da je Zapadni Balkan možda među jednim, ako ne i jedini, regionalni prostor na planeti koji kao ključnu paradigmu vanjske politike, makar na papiru, ima orijentaciju ka Zapadu.

„I taj isti Vučić je bio spreman da priča da želi da povede Srbiju ka Zapadu. Dakle, možda ne prema vojnom savezništvu sa zapadom, ali sve ostalo – i na nivou vrijednosti, i na nivou institucija, i vladavine prava, slobode medija, prihvatanja različitosti“, istakao je Vuković.

On podsjeća da je postojala  jedna doza cinizma, pesimizma i zasićenosti kod nove generacije birokrata u Sjedinjenim Američkim Državama, da su svi pokušaji spoljnog demokratizovanja društava bili osuđeni na propast i da moraju da drže određenu distancu u odnosu na njih.

„Zbog toga je Zapadni Balkan, koji je jedini zaista bio predviđen da se demokratizuje dodatno uz pomoć Zapada, ostavljen da se bori sa tom transakcijskom vizijom u kojoj, kada vam neki autoritarni lider kaže 'mi ćemo da formiramo fenomenalne trgovinske odnose', oni kažu 'pa, tu i to je dosta'. "I zato kažem, razočarenje u odnosu na Bajdenovu administraciju bilo je upravo u tome što Bajdenova administracija nije prihvatila da na Zapadnom Balkanu ima jedan mnogo drugačiji trenutak i mogućnosti u odnosu na ostatak svijeta, jer Amerika ne ide da razgovara sa Indonezijom na način na koji bi razgovarala sa ostatkom Zapadnog Balkana. I u Indoneziji ne postoje očekivanja da je uloga Sjedinjenih Američkih Država ista kao uloga Sjedinjenih Američkih Država na Balkanu“, precizirao je Vuković.

On je mišljenja da onoga trenutka kada Zapad, prije svega SAD, napuste Balkan – što nije nezamislivo ako se posmatra dugoročno, zavisno od toga ko će biti na vlasti – to „otvara jedno bure baruta na Balkanu“.