AMFILOHIJE JE DUHOVNI BRAT RADOVANA KARADŽIĆA

Crnogorski pisac, dobitnik „Njegoševe nagrade“, nagrade „Meša Salimović“, „Bosanski stećak“ i drugih, za Dane govori o nedavno usvojenom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, o „moleban revoluciji“ u Crnoj Gori, o mitropolitu SPC Amfilohiju, o pokušaju Srbije da gubitak Kosova kompenzira pripajanjem dijela BiH i novom aneksijom Crne Gore…

Na Cetinju nema šetnje, poručili su Cetinjani Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) i njenom mitropolitu Amfilohiju, koji poslednjih nedjelja bezuspješno pokušavaju da i u Prijestonici organizuju proteste protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što ga je nedavno usvojila crnogorska Skupština. U tom smislu, Cetinje ostaje jedina „slobodna teritorija“ u Crnoj Gori.

„U ime Opštecrnogorskog zbora, na kojem smo sebi birali i Prvosvještenike i gospodare; u ime Božićnih ustanika za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore iz 1919., bez kojih ne bi bilo njenoga vaskrsa; u ime onih trinaestojulskih iz 1941. i 5.000 pušaka u Narodnooslobodilačkoj vojsci; u ime 50 (narodnih) heroja, koje niđe drugo do ovđe ni ona Jugoslavija nije imala (…); u ime Skupštine u kojoj su sjedjeli i crnogorski Vladika i crnogorski muftija i njen Nadbiskup barski, vuku u jagnjećoj koži ne damo da se šetnjom po Prijestonici pere za svojih krvavih i grešnih trideset godina njihovom krivicom umorene Jugoslavije… Dalje ruke i vaše kame od Cetinja!“, poručili su Cetinjani mitropolitu Amfilohiju.

Crnogorski pisac, Cetinjanin Milorad Popović, namjeru SPC da proteste organizuje i u Prijestonici doživljava kao otvorenu provokaciju crkve, tj. kao njen pokušaj da Crnu Goru vrati u devedesete. Popović podsjeća da je mitropolit Amfilohije 6. januara 1991. u Cetinjski manastir pustio Željka Ražnatovića Arkana i njegovu bandu, te da je sa tog mjesta, koje je duže od dva vijeka bilo duhovni i svetovni centar Crne Gore, tada pucano na Cetinjane.

„Navodno protestujući protiv nedavno usvojenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, SPC je po crnogorskim gradovima nedavno započela 'moleban revoluciju', čiji su politički ciljevi otvoreno anticrnogorski, identični onim iz vremena 'događanja naroda' i 'antibirokratske revolucije'. Meta SPC nije Zakon; meta im je država Crna Gora“, kaže Milorad Popović. „Amfilohije ponavlja da su njegove litije organizovane kako bi SPC sačuvala vjerske objekte u Crnoj Gori…“

DANI: A nijesu?

POPOVIĆ: Naravno da nijesu. Ko crkvi otima imovinu? Niko! Amfilohije samo pokušava da zadrži monopol nad crnogorskim crkvama i manastirima, te da SPC-u osigura nastavak egzistiranja izvan svih civilnih i zakonskih regula.

Po svom retrogradnom duhu, Amfilohijeva „moleban revolucija“ neodoljivo podsjeća i na Islamsku revoluciju, što su je predvodile iranske mule. Riječ je o pokušaju uspostavljanja hibridne teokratije, u kojoj imate vrhovnog poglavara, neprikosnovenog autoriteta kako u vjerskom, tako i u političkom, moralnom i svakom drugom smislu. Komentarišući Zakon o slobodi vjeroispovijesti, Amfilohije kaže da on predstavlja „udar na Boga“, što bi trebalo da znači da je upravo on ekskluzivni božji predstavnik i da kao takav mora imati status primjeren teokratskim društvima. Ovu tezu potvrđuje i Amfilohijeva poruka da je SPC starija od Crne Gore, odnosno da je ona stvarala crnogorsku državu. Naravno, činjenice govore drugačije: najstarija crkva u Crnoj Gori je Barska nadbiskupija, koja je od crkve Svetoga Save starija barem dva vijeka; istovremeno, crnogorska crkva postoji od 1485. od vremena Ivana Crnojevića.

DANI: Ako već, kako kažete, vlast ne otima imovinu SPC, otkuda onda toliko građana na litijama po crnogorskim gradovima?

POPOVIĆ: Tu vrstu manipulacije gledamo još od devedesetih godina prošloga vijeka. Naslovne strane beogradskih kontrolisanih tabloida možda mijenjaju urednike, ali ne i uređivačku politiku. Brutalne laži što su ih nekada širile Politika, Ekspres politika i Večernje novosti, uperene protiv crnogorskog komunističkog rukovodstva – ono je nakon toga srušeno sa vlasti, a Crna Gora gurnuta u sramni rat za ostvarenje velikosrpskih interesa - danas šire Informer, Pink, Milomir Marić, Politika, Večernje novosti Milorada Vučelića. Onako kako su devedesetih satanizovani Albanaci, Slovenci, Hrvati i Bošnjaci, danas su Crnogorci. Beograd, pritom, s pravom računa na unutrašnje slabosti zemlje na koju atakuje.

DANI: Na koje unutrašnje slabosti?

POPOVIĆ: Na petokolonaške političke stranke čija se ideologija zasniva na velikosrpskom nacionalizmu; na pojedine institucije, na NVO i medije koji su logistika takvoj politici. Koncern Vijesti je, na primjer, noseći je stub velikosrpske propagande u Crnoj Gori. Na njihovim naslovnim stranama danas je nekakav pop Đogo iz Bosne i Hercegovine, koji pred crkvom u Podgorici drži govor i kaže kako Srbi iz Republike Srpske više vole Crnu Goru od samih Crnogoraca.

DANI: Pitala sam Vas o „otimanju imovine“ SPC…

POPOVIĆ: Prvo, više od pedeset procenata manastira i crkava već je u vlasništvu države Crne Gore. I u Hrvatskoj je država vlasnik svih bogomolja SPC, pa to nikome ne smeta. U Jugoslaviji Karađorđevića, koji su 1920. ukinuli autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC), vlasnik svih manastira i crkava takođe je bila država, a ne tada formirana SPC. Bogomolje su isti status imale i u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Tek je devedesetih godina prošloga vijeka, u sveopštem ratnom haosu, kao tipični nasilnik, Amfilohije te stvari promijenio, počinivši niz djela zbog kojih bi u svakoj uređenoj državi morao krivično da odgovara. Naime, od devedesetih do danas čak 57 crkava upisano je na Amfilohijevo ime. Pedeset i sedam! I to ne na ime Risto Radović, na kojem su mu dokumenta, nego na nepostojeće, na Amfilohije Radović. Takvo lice ne postoji ni u jednoj evidenciji.

Nedavno sam pročitao tekst nekog srpskog popa koji kaže da crnogorska vlast pokušava da SPC-u otme milion kvadrata zemljišta u Buljarici kod Bara, upisanih na Amfilohijevo ime. Čovjek koji se zavjetovao na skromnost vlasnik je milion kvadrata zemlje na primorju! Gdje to ima?!

SPC se, ponavljam, mora uvesti u pravni poredak Crne Gore; u suprotnom, ova država postaje provizorijum, kolonija Srbije.

DANI: Mislite da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti način da se SPC, kako kažete, uvede u pravni poredak?

POPOVIĆ: Mislim. Zašto se SPC tome protivi? Pored pokušaja da zadrži status „države u državi“, koji podrazumijeva i zloupotrebu od crnogorske države otetih materijalnih dobara…

DANI: Da, ali ko je SPC-u to dozvolio?

POPOVIĆ: Ova vlast, u to nema sumnje. Amfilohijevu kooperativnost u vrijeme referenduma o obnovi nezavisnosti ili uoči ulaska Crne Gore u NATO decenijama je obilato plaćana žmurenjem i ćutanjem vlasti pred činjenicom da je, recimo, od manastira Ostrog, jedne od ključnih tačaka crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta, SPC napravila buvlju pijacu, od koje godišnje zaradi više desetina miliona eura. Na tu sumu, naravno, ne plaća porez. Svojim litijama i molebanima SPC danas brani te milione, to zemljište, tvrdeći, usput, da Ostrog nije crnogorski, nego srpski.

DANI: Zbilja, čije su crnogorske crkve i manastiri?

POPOVIĆ: Imate pravo na tu ironiju, budući da je riječ o zaista neviđenoj drskosti. Jer ako su  Ostrog i Cetinjski manastir vlasništvo Srbije, onda Crne Gore nema. Najzad, zašto tu stati? Zašto Srbiji ne prepisati i Biljardu, rezidenciju Petra II Petrovića Njegoša? Ili Dvor kralja Nikole? Ili Oktoih Crnojevića? Ako je već Srbija mogući vlasnik svega što sam naveo, zašto u jednom momentu Beograd od Podgorice ne bi tražio da mu prepiše i Aerodrome Crne Gore, Luku Bar ili crnogorsko more i obalu? Tu politiku SPC danas brani.

DANI: Samo to?

POPOVIĆ: Ne samo to, naravno. Zakon o slobodi vjeroispovijesti SPC doživljava i kao po nju opasan način da se ispravi jedna istorijska nepravda, laž koja se decenijama protura kao istina.  Crnogorski parlament je prošle godine donio zakon kojim se poništavaju odluke nelegalne Podgoričke skupštine iz 1918. godine, nakon koje je Crna Gora nasilno ukinuta i prisajedinjena Srbiji. Kao logičan nastavak tog akta, Zakonom o slobodi vjeroispovijesti neformalno se poništava ne samo dekret regenta Aleksandra Karađorđevića o ukidanju CPC iz 1920. godine, nego i sve odluke proistekle iz tog čina. Šta to znači? Bogomolje koje su do 1918. godine pripadale Crnoj Gori, a koje su joj nakon toga otete, tokom procesa vraćanja državi mogu postati dio sudskog spora između SPC i Crne Gore pred domaćim i evropskim sudovima. Teret dokazivanja je na državi. Crkve i manastiri sagrađeni nakon 1918. ostaju u vlasništvu SPC. Podjećam da je ovaj zakon dobio zeleno svetlo Venecijanske komisije.

DANI: I, šta je tu sporno?

POPOVIĆ: Amfilohije zna da ne može dokazati da je SPC bila vlasnik bogomolja koje su do 1918. bile crnogorske; zato, kao rasni velikosrpski nacionalista, nastavlja da svaku ravnopravnost sa ostalim narodima prikazuje kao vlastitu ugroženost. Otuda zaklinjanja će „srpske svetinje braniti svojim životima“.

DANI: Kako to razumijete?

POPOVIĆ: Kao glupost. Šetnje će trajati dok se šetači ne umore. Usput će pokušati da izazovu incident kako bi silom srušili vlast. Jer litije su, u to nema sumnje, priprema za nasilje. Što je apsurdno, budući da hrišćanstvo litije i molebani definiše kao služenja u slavu Boga, Bogorodice, svetaca, a ne kao aktivnost u cilju smjene vlasti. Pet vjekova se srpska crkva molila za zdravlje turskog sultana, kasnije i za zdravlje druga Tita; danas Amfilohije traži rušenje crnogorske vlasti na ulici. Sjećate li se kako je krajem osamdesetih započela AB revolucija u Crnoj Gori? Demonstranti su nosili Titove slike. Kako je završena? Nošenjem četničkih zastava sa mrtvačkim glavama. Prije mjesec dana, Amfilohijeva „moleban revolucija“ krenula je iznošenjem moštiju svetaca, nošenjem krstova i ikona; ne bih se iznenadio ako bi završila - kamama.

DANI: Mitropolit Amfilohije ponavlja da u litijama SPC učestvuju i vjernici katoličke i islamske vjeroispovijesti. Otkuda to?

POPOVIĆ: Amfilohije je duhovni brat Radovana Kardžića, koji je devedesetih svojim guslanjem, svojim govorima i činjenjem sokolio rušitelje Jugoslavije, agresore na Dubrovnik i ostale jugoslovenske gradove. Danas saveznike za svoj nečasni naum pokušava da pronađe među žrtvama krvoprolića koje je podržavao. Otkako je 1990. na Cetinju ustoličen kao mitropolit, Amfilohijeva zavjetna misao je da ukine Crnu Goru i sve crnogorsko i da je prisajedini Srbiji. Kako bi to sproveo u djelo, Amfilohije se ne libi da se udruži sa „Turcima“, Latinima“ i „Šiptarima“, sa svima koje je kleo i proklinjao, kojima je prijetio i protiv kojih je huškao.

DANI: To znači da ne vjerujete u spekulacije da bi Amfilohije „u dogovoru sa Milom“, mogao postati prvi patrijarh obnovljene autokefalne CPC.

POPOVIĆ: Prije će kamila proći kroz iglene uši nego što će Amfilohije postati Crnogorac i poglavar CPC. Ako bih se morao kladiti na to ko će prvi priznati autokefalnu CPC – Amfilohije ili Irinej i Aleksandar Vučić, novac bih bez razmišljana stavio na drugu dvojicu.

DANI: Zašto?

POPOVIĆ: Sve što je Amfilohije radio poslednje tri decenije govori o njegovoj nesputanoj mržnji prema svemu što nije srpsko u Crnoj Gori. Amfilohije je duhovni učenik Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića, što znači da sa njim nema te vrste dogovora.

„Dolje Vlada!“, rekao je Amfilohije prošle sedmice u Tivtu, dokazujući da je SPC u Crnoj Gori instrument vojno-političko-obavještajnog aparata Srbije, čiji je cilj destabilizacija države.

DANI: Pojedini beogradski „ozbiljni“ mediji tvrde da se uz pomoć mitropolita Amfilohija u Crnoj Gori priprema Narodna lista, na kojoj neće biti mjesta za stranačke prvake. Hoće li, dakle, SPC zaista izaći na predstojeće parlamentrane izbore?

POPOVIĆ: Iako se unutar SPC trenutno vodi žestoka bitka za prevlast između patrijarha srpskog Irineja sa jedne i mitropolita Amfilohija sa druge strane, kao dio veoma razuđene velikosrpske političke hobotnice, SPC u Crnoj Gori ostaje izuzetno jak i opasan opozicioni, anticrnogorski faktor, mnogo jači od svih postojećih opozicionih stranaka. Ne bih se, dakle, začudio da SPC zaista izađe na crnogorske izbore.

DANI: U kojoj mjeri je vlast predsjednika Aleksandra Vučića umiješana u „moleban revoluciju“ u Crnoj Gori?

POPOVIĆ: I vlast i dio opozicije u Srbiji žestoko su umiješani u ono što poslednjih sedmica gledamo u Crnoj Gori. Beograd je mobilisao sve što se dalo moblisati. Ne zaboravite da su se noć uoči usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti dvojica šefova opozicionog Demokratskog fronta, napravosnažno osuđeni na po pet godina zatvora za pokušaj terorizma u Crnoj Gori iz 2016., avionom vlade Srbije vratili iz Beograda, gdje su razgovarali sa Vučićem i patrijarhom Irinejem. Nakon što su stigli u Podgoricu, Andrija Mandić i Milan Knežević saopštili su da su od srpskog patrijarha dobili blagoslov da građane pozovu na ulične demonstracije zbog usvajanja zakona, iako su, svega dan ranije, javnost obavijestili da tim povodom neće biti nikakvih okupljanja. Umiješanost Beograda je, dakle, neupitna. Ipak, Crna Gora je članica NATO, pa sumnjam da bi zemlji koja je izgubila svaki rat u koji je ušla od devedesetih do danas, a koja nesumnjivo stoji iza medijske i svake druge hajke usmjerene ka zvaničnoj Podgorici, na um palo da krene u novu ratnu avanturi. Što ne znači da će, u strateškom smislu, Srbija u dogledno vrijeme odustati od CG. Neće. Ona srpska vlast koja permanentno vodi politiku vanrednog stanja - kako unutra tako i spolja, i koja nema rešenje za Kosovo, nekada je crtala granice Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica; nužno svedena na svoju mjeru i suočena sa gubitkom svoje „svete zemlje“, ta vlast bi sada svoju politiku mogla usmjeriti ka podjeli BiH i eventualno novoj aneksiji Crne Gore. U glavama stratega velikosrpskog nacionalizma te sulude ideje i dalje postoje. Tim prije što vjeruju da danas imaju veću šansu da je realizuju.

DANI: Zašto? Zbog podrške Rusije?

POPOVIĆ: Srbija podršku Rusije ima i kada je riječ o Kosovu. Ipak, u BiH i u Crnoj Gori je mnogo aktivnija budući da tu s pravom računa na svoje političke i pristalice i institucije. Ali, kada smo kod Rusije, trenutni odnosi Crne Gore i Srbije neodoljivo podsjećaju na odnos SSSR-a i Jugoslavije od 1945. do 1948.

DANI: U kojem smislu?

POPOVIĆ: U knjizi Vlast i pobuna Milovan Đilas opisuje muke kroz koje je jugoslovensko rukovodstvo prolazilo odgovarajući na bezočne nasrtaje SSSR-a. Na neki način, Crna Gora je danas u sličnoj situaciji. U vrijeme Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića zvanična Podgorica pokazivala je odlučnost; međutim, danas oklijeva, što se u nekim i podgoričkim i beogradskim krugovima s pravom tumači kao slabost.

DANI: Zašto crnogorska vlast ne reaguje direktnije?

POPOVIĆ: Mislim da je vrijeme da to učini. Reakcija Cetinjana na najavu litije SPC-a pokazuje da su moleban revolucionari hrabri samo ako im se ne suprotstavite; pokažete li im otpor, postaju disciplinovani i kooperativni.

Kada govorimo o uzdržanim reakcijama crnogorske vlasti, postoje tumačenja koja se zasnivaju na spekulaciji da je Aleksandra Vučića na vlast doveo Milo Đukanović…

DANI: Predsjednik Đukanović te spekulacije uporno demantuje, iako postoje indicije da je, na inicijativu Zapada, upravo crnogorski predsjednik presudno uticao kako na dolazak, tako i na silazak sa vlasti svake vladajuće garniture u Beogradu nakon pada Slobodana Miloševića 5. oktobra 2000.

POPOVIĆ: Činjenica je da je i Vučić, kada je o Crnoj Gori riječ, dosta dugo bio uzdržan i da je u prvi plan gurao razne vuline, dačiće, popoviće i slične. U međuvremenu, situacija se promijenila, pa Vučić, svojim nedavnim krajnje agresivnim, vulgarnim i nevaspitanim napadom na Crnu Goru, pokazuje da je ostao Šešeljev radikal iz devedesetih. U tom smislu, svi beogradski napadi iziskuju odlučan odgovor ne samo zvanične Podgorice.

DANI: Nego?

POPOVIĆ: Nego i crnogorskog društva. Srbija i njena crnogorska agentura danas ne napada ono što je i u Crnoj Gori i u svim postkomunističkim zemljama nesumnjivo loše – korupciju, nepotizam, kriminal; napada prozapadni politički pravac koji crnogorskoj državi daje perspektivu za uljuđeniji, napredniji život. Žalosno je to što, baš kao i u gotovo svim sličnim situacijama poslednje tri decenije, danas ćute upravo one crnogorske institucije i intelektualaci čije mediokritetstvo i ulizištvo Đukanovićeva vlast godinama honoriše. Šutnja Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) i Univerziteta Crne Gore, institucija koje su od ove Vlade nagrađivane milionskim budžetima, najbolje govori o stanju duha, svijesti i morala crnogorskog društva. Predsjednik SANU Vladimir Kostić davno se oglasio povodom crnogorskog kulturno-istorijskog blaga, iako to blago u Crnu Goru nije donešeno iz Surdulice, iz Marinkove bare ili Srbobrana, već su ga stvarali naši preci i crnogorske dinastije. Istovremeno, predsjednik CANU i njegova svita sinekurnih, provincijalnih intelektualaca koji nemaju referentnost u bilo kojem domenu naučno-umjetničkog polja, nastavlja da tihuje u dubokoj ilegali. Ili uzmite slučaj predsjednika Crnogorske stranke, čija je cjelokupna politička i javna djelatnost duboko anticrnogorska. Riječ je o čovjeku koji je do prije dvije godine bilo poslanik u parlamentu Srbije i koji je zbog sumnjivih naučnih referenci izgubio mjesto asistenta na beogradskom Fakultetu političkih nauka. Iako „žestoki i progonjeni opozicionar“, taj je čovjek danas predavač na fakultetu čiji su suvlasnici predsjednik CANU i Milo Đukanović. Najzad, pogledajte na šta liče novine (koje je krajem devedesetih osnovao Milo Đukanović! Baš kao što su nekadašnji IB-ovci tvrdili da je Titovu diktaturu poželjno srušiti Staljinovim okupatorskim tenkovima, tako i taj proruski koncern Vijesti, koji je 2016. bio logistika teroristima u pokušaju državnog udara, sada cinično tvrdi da će Crnoj Gori demokratiju donijeti četnički vojvoda Andrija Mandić ili Amfilohije, koji im se ovih dana javno zahvaljuje na „korektnoj saradnji“.

DANI: I, kada sve saberete…

POPOVIĆ: Kada sve saberem, prosto ne mogu da vjerujem da Crna Gora i dalje postoji, da uspijeva da se odbrani. I to ne zahvaljujući sposobnosti i hrabrosti Crnogoraca, koja je, uzgred, veoma upitna, nego zato što je suprotna strana u ćorsokaku, u mitovima, u fantazijama koje ne korespondiraju sa današnjim vremenom i svijetom. U istorijskom smislu, ma kako se završila „moleban revolucija“ u Crnoj Gori, pozicije onih koji iza toga stoje ostaju gubitničke.

 Tamara Nikčević