Popović: Crnogorci su najugroženija nacija u Evropi; Velikosrbi nas žele poništiti kao državu, a tu je i njihov kompleks zvan - more

Razgovarao: Vlado Vurušić 

Crna Gora je već treći put, u zadnjih sto godina pod prijetnjom dominacije ili okupacije velikosrpskih tendencija, kaže knjižvnik Milorad Popović.

Nakon dva uspješna romana, "Karnera" i "Čovjek bez lica", jedan od vodećih, ne samo crnogorskih, nego i svih ovih napaćenih prostora s kojima dijelimo i sličnost jezika i istorijsku sudbinu, Milorad Popović, objavio je svoj novi intrigantni roman - "Smrti se podvaljuje", za koji je bosanskohercegovački kritičar i književnik Ahmed Burić s pravom napisao da je riječ o nekoj vrsti crnogorskih Markezovih "Sto godine samoće".

Crna Gora - nekadašnja najmanja jugoslavenska republika, iznenađujuća slobodna balkanska oaza u gotovo petsto godina osmanskog vladanja tim prostorima, bivša kneževina i kratkotrajna kraljevina nestala u kaosu i vrtlogu nakon Prvog svjetskog rata, kao povijesni apsurdni i bizarni relikt - ratna pobjednica koju je njena saveznica "progutala" i izbrisala, sada, u prvoj polovini 21. vijeka, baš u "tih sto godina samoće" ponovno je na razmeđi svojih državotvornih i identitetskih nedoumica - ponovno na korak do "smrti koja joj se još jednom podvaljuje". 

Što je Crna Gora bila i što je to uopšte danas? Je li tek jedna mala stiješnjena točka na uzburkanom Mediteranu u šumovitom brdu koja se gasi ili je poput mačke ne s devet već stotinu života, kakvom se pokazala ta uznemirena i izdržljiva nacija u novoj eri svog postojanja i bivstvovanja. Stoga i razgovor s Miloradom Popovićem, čiji će se roman naći i u hrvatskom izdanju početkom 2025. godine, Jutarnji list započinje pitanjem - je li se Crnoj Gori "smrt podvaljuje"?

-U nekom širem značenju ili kontekstu, može se to i tako reći - kaže Milorad Popović - ali moja konkretna inspiracija bila je vezana uz pogreb Danila Kiša, uz činjenicu da su ga u Beogradu pokopali isti oni ljudi koji su ga desetak godina prije progonili i protjerali, što se može uzeti i kao metafora za ono što se zbiva. U kontekstu Crne Gore ta priča i metafora nema kraja. Naime, kada je Crna Gora u pitanju, pogotovo ono što vi implicirate svojim pitanjem, jest činjenica da je ona, već treći put u posljednjih sto godina, pod prijetnjom dominacije ili okupacije velikosrpskih tendencija. I kao država, ali i kao nacija, odnosno kao zasebni etničko-kulturološki identitet.

To je tih sto godina crnogorske borbe za opstanak i preživljavanje. Crna Gora je stalno u posljednjih sto godina na udaru velikosrpskih tendencija, i to nezavisno o ideološkom karakteru tih posezanja. Ponovno je meta velikosrpskog programa, koji je želi poništiti i kao državu i kao zasebni etnicitet i kulturološko-tradicijski identitet.

Opisujete zapravo Cetinje, kao jezgru crnogorstva, ali to jest čelno mjesto, podsjeća na izmišljeni Markezov gradić Macondo?

- Jest, roman je to o Cetinju, i kao stvarnom i kao mitskom gradu i sredini. Cetinje, koje mi je sa svim tim impresivnim likovima, koji su njegova bit, bilo inspirativno. Malo, gotovo izmišljeno središte, a istovremeno stvarno i živo. Značajno i skriveno. Imalo je Njegoša, dalo je dva najveća slikara, ne samo s ovih prostora - Petra Lumbardu, ili uz Dalija i Chagalla najznačajnijeg nadrealista Dadu Đurića, tu je Nagib Sinanović, prvi "menadžer" Crne Gore, čovjek koji je napravio prvi hladnjak u Jugoslaviji, osnivač fabrike Bagat u Zadru, jako je sličan Marquezovom Melquíadesu, ali je realan lik.

Cetinje i Crna Gora nije se, uprkos svojoj burnoj istoriji, na neki način do kraja etabliralo, premda je stalno prisutno. Proučavao sam arhive, venecijanske, austrijske, turske, ruske, koji su pokazali da je Crna Gora tada, iako se činila malom i nevažnom, zapravo bila u raznim istorijskim epohama itekako važna te su se mnogi prema njoj odnosili kao prema velikoj državi koja je imala određeni politički značaj. Na nju se gledalo, računalo, pokušalo uticati. Prelamali su se tu mnogi interesi, značajne političke igre, tu su dolazile i nalazile se ozbiljne političke i istorijske figure, ali i razni avanturisti i špijuni.

Neki, poput Miljenka Jergovića, roman nazivaju i "Enciklopedijom mrtvih", je li to možda "crnogorska knjiga mrtvih"?

- Pa, može se i tako reći. Svi junaci romana, fiktivni i stvarni - osim jednog - mrtvi su i uglavnom su umirali na bizarne načine.

 Je li sadašnja stvarnost, da se opet vratim na vašu knjigu - oni pripremaju sahranu Crnoj Gori, a ona je još živa.

- Sahranu joj pripremaju, to je definitivno, a i dobro ste rekli, sve to rade dok je još živa. Cilj im je da kriminalizuju samu ideju Crne Gore. I sve one koji se zalažu za državu i crnogorsku naciju žele optužiti da su mafijaši, kriminalci, tako da zapravo dokažu da Crna Gora i crnogorstvo nije ništa drugo nego jedna organizovana kriminalna i zločinačka grupa. I ništa više. Bez crnogorske nacije nema crnogorske države, a i kada bi bila država, a bez crnogorske nacije - ona nema smisla. Zato im je cilj da sada pridobiju nacionalne manjine, da ih odvoje od Crnogoraca, kako bi ostali sami, izolovani i onda lakši plijen.

Pribojavate li se možda toga da je Crna Gora u toj svojoj, pa možda i grčevitoj borbi za opstanak - ostala sama, kako bih opet povukao paralelu s Markezom - u samoći?

- To je prisutno, a osjećaj čak i dominantan. Crna Gora je, čini mi se, izvan pažnje Europe. Nekako po strani. Kosovo i BiH su im važniji. Ali bez pretjerivanja i površnom komparativnom analizom, lako bi se utvrdilo da su Crnogorci danas najugroženija nacija u Evropi. 

Kakvi su etničko-ideološko-društveni odnosi u Crnoj Gori?

- Jednostavno - suverenisti su vrlo prozapadno orijentisani, jer im samo takav narativ pruža mogućnost opstanka nacije i države, dok je kod ove "bjelaško-četničke", dakle prosrpske "opcije", jasan stav - Rusija i Vladimir Putin i ništa više. No, jasno je da od sadašnje Putinove Rusije, koja vodi osvajački rat, koja je radikalno konzervativna i represivna država, nema ni koristi ni sreće. Tako da je to i još treći element koji razdire crnogorsko društvo - prozapadni i proruski element. Ovaj prvi spašava Crnu Goru i njen opstanak, a drugi je vodi u nestajanje i pogibiju.

Stoga bih današnju Crnu Goru najviše usporedio s Bjelorusijom. Crna Gora je formalno nezavisna, pa se čak vlast predstavlja kao prozapadna, ali sve čini da uguši svaki procrnogorski stav. Recimo, ni jedna nacionalna crnogorska institucija već godinama iz proračuna ne dobija ni centa, ukinuti su mnogi važni crnogorski kulturni atributi, poput književnog časopisa Ars.

Vrlo je malo procrnogorskih medija. Obrazovni sistem zatrovan je idejama o Crnoj Gori kao drugoj srpskoj državi i slično. Treba li objašnjavati dalje, ako se zna da su praktički svi današnji predstavnici vlasti u Crnoj Gori glasali protiv njene nezavisnosti na referendumu. Oni rade na potpunoj eutanaziji države i nacije.

Je li vaša knjiga najava kraja?

- Ne baš tako, jer ni stvarnost ni moj roman nemaju kraja. Ona ne završava ni sretno ni apokaliptično, ali zato što se priča nastavlja. Ona traje, kao što traje i Cetinje i Crna Gora. Ova je sredina prošla razne epohe i periode, uspone i propasti, ali je uspijevala negdje se sačuvati, da se ponovno poput ptice Feniks stalno iznova i iznova rađa. Ili možda, kao ovdašnje rijeke ponornice.

Teče, burno i veselo, a onda samo propadne negdje u stijeni ili kršu, da bi ponovno iznenada, neočekivano, pa i na teškom mjestu, izašla na površinu. I tako stalno, i tako neponovljivo. To je za mene Crna Gora kojoj, kako ste rekli, stalno spremaju "smrt" ili "grobnicu", ali ona uspije to izbjeći ili uskrsnuti, kao neki nadnaravni momenat. Čudo za jednu tako malu, brojčano malu, naciju.

Crna Gora je imala istovremeno i svijest o sebi i svojoj posebnosti, ali i neku vrstu samoporicanja. 

- Donekle se slažem. Crnogorcima je stalno nametana, još od Skerlića i Erdeljanović, ta priča o Crnoj Gori kao srpskoj Sparti, kao "pronađenom srpskom plemenu", a onda se ta "misao vodilja" Crnogorcima i Crnoj Gori definisala i formulisala u onom narativu Milovana Đilasa o tome da su i "Crnogorci porijeklom Srbi", ali da su tokom istorije profilisali u svoju posebnu naciju, odnosno, to se pojednostavljeno "poturalo" po onoj - "Crnogorci su Srbi, ali drugačiji".

To je mantra koja se stalno vrtjela u raznim svojim varijacijama, i nametala ili se utkala u crnogorsku svijest. To je taj, rekao bih, glavni problem koji je za Crnogorce poput začaranog kruga. No, oduvijek je Crna Gora bila raspolućena nacija od "bjelaško-četničke" koja provodi tu velikosrpsku ideologiju do razvijene svijesti da su Crnogorci drugačiji i etnički i kulturološki i od Srba i od ostalih južnoslavenskih naroda. To je slično kao kod Katalonaca, Baska, Škota ili Ukrajinaca. Ta nacionalna podvojenost i raspolućenost.

Crna Gora kao da je stalno u reanimaciji, stalno na aparatima.

- Da, stalno je elementarno ugrožena, a i onda kada je dobila šansu da se stabilizuje, dolazile su neke političke oluje i poplave, neki sudbonosni rascjepi u vremenu i prostoru, koji su je ponovno bacali natrag. Zato kažem da je zadnjih sto godina ona prolazila razne faze, od nestanka s lica zemlje i to, kako ste rekli, kao pobjednice u ratu, da bi je, na nekoj "kominternovskoj" paradigmi, Tito donekle obnovio, ili dao šansu za obnovu, ali recimo, za razliku od makedonskih komunista, crnogorski tu šansu nisu iskoristili.

Naime, zbog bugarskog poricanja makedonstva, tamošnji vladajući komunisti su vrlo brzo, već do sredine pedesetih ojačali svoj jezik i Crkvu, osnovali sveučilište i Akademiju znanosti i umjetnosti, televiziju i dnevni list te poticali taj "makedonizam", a u Crnoj Gori sve je to došlo tek u 70-ima, jer su tamošnji komunisti ipak gledali u Beograd kao neki svoj cilj, i želju da se tamo skrase, a ne u Podgoricu, odnosno tadašnjem Titogradu. A u povijesnoj i kulturološkoj tradiciji Makedonija je, bez namjere da ikoga omalovažavam, imala puno manje utemeljenja nego Crna Gora.

Još davno prije rata u Ukrajini, ukrajinski književnik Oleksandr Irvanec je opisujući Ukrajince rekao da dio njih sebe doživljava "kao zamalo Ruse", a drugi svoju pripadnost Ukrajini, najčešće definišu - mi nismo Rusi. Danas je situacija drugačija, jer se u ruskoj agresiji ukrajinska nacija potpuno konsolidovala.

- Bavio sam se i proučavao te podvojene nacije. Ima puno sličnosti, ali i razlike. No, taj raskol je uvijek duboko dramatičan. Katalonci i Baski ipak imaju određenu autonomiju, lokalnu samostalnost i slično, ali Srbi očito nemaju ni kapacitet ni iskustva u tom "imperijalnom" posezanju pa Crnogorcima ne daju nikakvu mogućnost autonomije ili zasebnosti. Najviše što bi dopustili je da su Crnogorci tek lokalna, zavičajna odrednica, ali zapravo čak ni to, jer su u strahu da se iz toga ne razvije ono što jest realnost i što je neosporno i što se razvilo - posebni crnogorski nacionalni identitet i državnost.

Koliko u tome igra ulogu srpska frustracija za morem?

- Da, ima i toga. Srpska fiksacija prema izlasku na more traje od njihovih prvih nacionalnih programa, i u nekim današnjim "planovima" još postoji interes za hrvatsku i albansku obalu, a sada su se "uhvatili" za Crnu Goru i zbog toga. Tu su možda dva nivoa - crnogorska nacija im smeta jer žele da ona bude dio srpskog nacionalnog korpusa, a crnogorska državnost im prije svega smeta i zbog te stalne želje za širenjem, a i njihovog kompleksa zvanog - more.

Dakle, tu je problem i negiranja crnogorske nacije, a usporedno i crnogorske države. Crnogorska država je problem jer podstiče crnogorstvo. Država može do određenog trenutka, ali crnogorska nacija ne može nikako. Ona je za velikosrpski projekt stalna opasnost koju treba eliminisati.

Što je s crnogorskom fascinacijom Rusima, od toga da je jedan ruski avanturist uspio zasjesti na njen tron, do anegdote o objavi rata Japanu 1905. godine, do najvećeg broja IB-ovaca te današnjeg izraženog proruskog stava mnogih stranaka, a onda Srbija tu igra ulogu "posrednika" ili "tampon zone"?

 - To se stvorilo još davno, uvjetovano njenim položajem i turskim osvajanjima. Crna Gora je stalno bila pod prijetnjom, pa joj je Rusija bila neka vrsta velikog i jakog pokrovitelja i zaštitnika. Osim toga, kuća Petrovića je iz Rusije dobijala izdašnu apanažu. Za Ruse beznačajno, a za Crnu Goru dragocjeno. Za Rusiju ništa presudno, a time je dobila jednu vjernu vojno-političku utvrdu, kao neku svoju ispostavu na Balkanu, smještenu između Austrije i Turske. A nije nezanemarivo da je na Golom otoku završilo brojčano najviše Crnogoraca.

Rusija, se recimo, nije miješala u referendum o nezavisnosti 2006. godine, ali su se stvari promijenile kad je Crna Gora objavila svoju želju da uđe u NATO. To su tada, uz pomoć srpskih plaćenika i ovdašnjih pomagača te svojih ljudi iz FSB-a (pedesetak ih je na Zlatiboru i čekalo da krenu) pod svaku cijenu htjeli onemogućiti, pokušajem državnog udara i izazivanjem građanskog rata. Pa, danas imate apsurdnu situaciju da je tadašnji državni tužitelj Milivoje Katnić danas uhapšen i najavljuje štrajk glađu do smrti, a Andrija Mandić, koji je tada osuđen kao sudionik puča, predsjednik je Skupštine.

I sve je to dio ovoga što govori o opasnosti i opstanku Crne Gore i tom stalnom "reanimacijskom" statusu ili sličnosti s rijekama ponornicama. A u Srbiji je danas eminentan taj jaki proruski osjećaj. On je stalno bio takav, ali i shizofren. Prvo je nakon povratka Karađorđevića na vlast bio jako proruski, da bi onda, zbog straha od komunizma, bio neprijateljski prema SSSR-u, nakon rata se obnovio, ali je pod Titom od 1948. opet odbojan, da bi Milošević razbudio te proruske reminiscencije koje traju i jačaju sve do danas, a Beograd želi i Crnu Goru "poklopiti" tim svojim proruskim resantimanom.

Spominjali ste sličnost s Baskima i Kataloncima. Njihov je, recimo nacionalizam, ljevičarski. Je li i suverenistički crnogorski identitet ljevičarski, jesu li partizani bili nosioci crnogorske ideje, kada znamo da su crnogorski četnici negirali crnogorstvo i propagirali srpstvo.

- Dio partizanskog pokreta u Crnoj Gori bio je nedvojbeno "crnogorski" u smislu u kojem pitate i o kojem govorimo, ali ne cijeli. Crna Gora jako drži do svoje antifašističke tradicije i on je jak kod te suverenističke Crne Gore, dok se ova druga oslanja na srpski nacionalizam, odnosno četništvo i antikomunizam. No, problem je što se taj antifašistički otpor povezuje s komunizmom i Jugoslavijom dok je kod Baska i Katalonaca otpor bio protiv fašizma i Franca.

To je svakako kompleksno pitanje, na koje se ne može odgovoriti u dvije riječi, ali taj antifašistički pokret koji dijelimo s drugim ovdašnjim narodima i jest povezan s komunizmom, ali ga ne treba posve izjednačavati. Bilo je partizana koji su u svojoj borbi protiv okupatora unosili svijest o obnovi crnogorske nacije i državnosti u okviru Jugoslavije, što se na neki način i dobilo, ali bilo je i onih koji to nisu tako vidjeli. Konačno, prije Drugog svjetskog rata zabilježeni su mnogi kontakti i zajedničke akcije komunista i komita protiv tadašnjeg režima.

No, bilo je vrijeme kada je Crnom Gorom vladala crnogorska opcija i Milo Đukanović, ali kao da to vrijeme nije iskorišteno.

- Oni su mislili da će protokom vremena, uz klijentelizam koji je prćija svake balkanske vlasti, pogotovo nakon ulaska u NATO pacificirati velikosrpski hegemonizam. Stoga nisu imali cjelovit plan, održivu strategiju za konsolidovanje državotvorne i nacionalne svijesti kroz kadrovsko i materijalno jačanje i nacionalno profilisanje i izgrađivanje najvažnijih institucija poput Filozofskog fakulteta, Akademije nauka, Crnogorske pravoslavne crkve, smatrajući da je pitanje crnogorske nacije i države jednom za sva vremena riješeno na referendumu 21. maja 2006. godine.