Slavko je bio ljudska i profesionalna gromada

 Piše: Mirsad Mulić

Bio je petak, 29. avgust 2014. Vrelinu tog avgustovskog popodneva ispred Kliničkog centra Crne Gore, narušilo je ritmično i snažno udaranje lopatica helikoptera koji se tromo, ali elegantno spuštao na heliodrom. Bila je to demonstracija umjetnosti  letjenja i besprijekornog slijetanja.

Iz helikoptera je izašao tadašnji predsjednik države Filip Vujanović, koji je dolazio iz Mostara sa nekog sastanka. Rukujući se, razmijenili smo pozdrave. Za njim je izašao pilot Slavko Ilić. Uz bučnost helikoptera saglasili smo se da odložimo planirani let. Pamtim taj široki dječački osmjeh, ukrašen savršeno poredanim bijelim zubima. Pogled pun iskrene dobrote i ljudske topline. Lice pokriveno rijetkom, ali urednom bradom. Ni sanjao nijesam da će to biti naš posljednji susret. Rekao mi je: "Pobro, (to mu je bila uzrečica), pa drugi put. Život je pred nama" Potvrdno sam klimnuo glavom, jer je jačina motora mljela moje riječi i činila ih nerazgovjetnim. Odletio je prema  aerodromu. Tada nijesam znao, ali sada znam, zašto sam tako dugo gledao za njim. Sve dok se nije pretvorio u tačku koju je progutalo beskrajno nebesko plavetnilo.

A onda, nedjelja 31. avgust, oko 8.30. Zove koleginica Vanja i pita : "Jeste li čuli za Slavka..." Muk. Grč i led u grudima. Prođe mi kroz glavu "život je pred nama." Nažalost, nevjerica se pretvorila u bolnu i poraznu istnu. Umro je Slavko Ilić, naš kolega i prijatelj, načelnik Avio-helikopterske jedinice u Direktoratu za vanredne situacije, kojim sam tada rukovodio. Umro. I to od srca. A srca je imao za svakoga.

Prošlo je deset godina od tada. Slavko nije među nama i to se i osjeća i vidi. Bio je sjajan pilot, odličan rukovodilac, dobar kolega, a iznad svega - bio je veliki čovjek. Za njega možemo reći da nije čvrsto stajao na zemlji, već je u vazduhu bio svoj na svome. To je prostor u kom je on bio gospodar. Siguran, hrabar, odvažan.

Pomjerao je granice u letačkoj profesiji. I to tako lako da nikog nije ostavljao ravnodušnim. Letio je helikoptere, dromadere, air tractore amfibije... Ili vodio je akcije traganja i spašavanja, gasio požare, obavljao medicinski transport, prevozio štićene ličnosti... To ga je ispunjavalo i činilo srećnim.

Nas koji smo ga slali na zadatke, mirnim i sigurnim, da će planirano biti uspješno završeno. Tako je bilo i 2012. tokom vanrednog  stanja, kada je milimetrskom preciznošću spuštao helikopter između mrežastih dalekovoda i velikih nameta snijega, prevozeći putnike iz zavijanog voza i spašavajući ih skoro sigurne smrti. Dobio je tada divljenje, poštovanje i naklon ne samo crnogorskih građana nego i cijelog regiona. Bio je to antologijski podvig crnogorskog vazduhoplovstva i sistema zaštite i spašavanja na koji smo i danas ponosni.

Posthumno je nagrađen najznačajnijim priznanjem u oblasti zaštite i spašavanja, Plaketom za doprinos razvoja sistema zaštite i spašavanja.

Slavko je bio ljudska i profesionalna gromada kakva se rijetko rađa.

Rođen je u Zagorku kod Danilovgrada 1961. Osnovnu i srednju školu završio je u Danilovgradu. Prve tajne letačke vještine naučio je u Aero klubu "Špiro Mugoša." Potom je dvije godine, 1992. i 1993. radio kao nastavnik letjenja u aero klubu u Lisičjem jarku u Beogradu.

U Avio-helikoptrersku jedinicu jedinicu MUP-a dolazi 1993. i radi kao pilot. Od 2003. bio je rukovodilac jedinice i na toj dužnosti ga je zatekla smrt. U jedinici je bio poštovan i uvažavan u svakom pogledu. Njegova dobra namjera  i  profesionalni autoritet činili su ga stožerom jedinice. I danas kad je teško, neko glasno, neko ćuteći, pomisli - da je Slavko živ bilo bi drugačije. I bi sigurno.

Iza sebe je ostavio suprugu i kćerku koje su bile njegova najveća podrška.

Život je neshvatljivo čudo koje nas stalno troši i osipa (I.Andrić). Smrt je stalni pratilac. I nažalost pobjednik. Ipak, ostaje sjećanje. Ostaju uspomene. Ostaje nešto što se nikad ne zaboravlja. To su dobri ljudi koji su svojom dobrotom i nas činili boljima. Eto takav je bio Slavko Ilić. Zato i danas, deset godina poslije njegove smrti, on živi svojim djelom, svojim likom, među nama koji smo s njim dijelili profesionalne obaveze i prijateljske emocije. I tako će biti. Dok je nas živjeće i on. Toliko mu dugujemo.