Armenko: Ustavni sud važan mehanizam zaštite prava na zdravu životnu sredinu

Ustavne odredbe i zakonodavstvo su nužan, ali ne i dovoljan preduslov za efikasno očuvanje prava na zdravu životnu sredinu, kazala je predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko, dodajuću da se ostvarivanje tog prava ne može zamisliti bez djelovanja tog suda.

Ona je, na otvaranju regionalne konferencije „Ljudska prava i životna sredina u jugoistočnoj Evropi“ koju organizuje Savjet Evrope, kazala da u Crnoj Gori postoji jaz između Ustavom proklamovanog i realnog, jer ustavna datost da svako ima pravo na životnu sredinu ne korespondira u cjelosti sa zakonskim određenjima u tom pravcu.

“Ustavne odredbe i zakonodavstvo, predstavljaju nužan, ali ne i dovoljan preduslov za efikasno očuvanje prava ne zdravu životne sredinu”, rekla je Armenko.

Prema njenim riječima, zbog toga je potrebno imati i zaštitni mehanizam koji ocjenjuje sadržaje ključnih oblasti ljudskih prava i sloboda, a ostvarenje zaštite prava na zdravu životnu sredinu ne može se zamisliti bez djelovanja Ustavnog suda.

Kako je saopšteno iz Ustavnog suda, Armenko je poručila da je sigurna da će današnja konferencija i rezultati sveobuhvatne analize koji će biti predstavljeni, trasirati put ka aktivnijoj ulozi Ustavnog suda Crne Gore u toj oblasti.

„I prepoznavanju važnog mehanizma zaštite koju naša institucija ima u osiguranju zaštite prava na zdravu životnu sredinu u skladu sa ustavnim i međunarodnim standardima”, rekla je Armenko.

Ona je podsjetila da Crna Gora ove godine obilježava 60 godina postojanja Ustavnog suda i 20 godina od kada je ratifikovala Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

“Ovo je trenutak ne samo da se osvrnemo na postignute rezultate, već i da se pripremimo za buduće izazove ali i prilike, jer su one podjednako važne kada ih uočimo i iskoristimo, kako bi u realnosti gradili mostove između dva ključna pitanja savremenog doba: održivog razvoja i očuvanja životne sredine“, rekla je Armenko.

Prema njenim riječima, danas više nego ikada ranije, tema ljudskih prava i zaštite životne sredine zahtijeva punu pažnju.

„Upravo je na nama odgovornost da uspostavimo balans između održivog razvoja i zaštite životne sredine kao takve, istovremeno čuvajući ljudska prava i prirodne resurse za sadašnje i buduće generacije“, kazala je Armenko.

Ona je ukazala da je Parlamentarna skupština Savjeta Evrope prepoznala značaj prava na život u zdravoj životnoj sredini 2003. godine i donijela Preporuku 1614 u kojoj se navodi da “u svjetlu mijenjanja uslova života i rastućeg značaja važnosti ekoloških tema, u Evropsku konvenciju o ljudskim pravima može se uvrstiti pravo na zdravu životnu sredinu kao osnovno ljudsko pravo.”

Kako je istakla Armenko, Parlamentarna skupština je predložila i da države članice „priznaju ljudsko pravo na zdravu, pristojnu i održivu životnu sredinu koja uključuje obavezu država da štite sredinu u nacionalnim zakonodavstvima, po mogućnosti na ustavnom nivou”.

„Crna Gora, u svom normativnom okviru, godinama unazad baštini zaštitu životne sredine i prva je zemlja na svijetu koja je 1991. godine, Deklaracijom zvanično proglasila ekološku državu, uvodeći pojam “dostojanstvo prirode”“, rekla je Armenko.

Ona je podsjetila da je Ustavom iz 1992. godine Crna Gora predstavljena kao demokratska, socijalna i ekološka država.

„Od principa ekološke države se nije odstupilo ni u sada važećem Ustavu Crne Gore iz 2006. godine, koji u članu 23 garantuje da svako ima pravo na zdravu životnu sredinu, na blagovremeno i potpuno obavještavanje o stanju životne sredine, na mogućnost uticaja prilikom odlučivanja o pitanjima od značaja za životnu sredinu i na pravnu zaštitu ovih prava“, rekla je Armenko.

Ona je istakla da je ustavotvorac u Ustav Crne Gore ugradio temeljne vrijednosti u pogledu zaštite životne sredine mnogo prije nego što je to preporučio Savjet Evrope, ali i prije nego što je Crna Gora ratifikovala osnovni međunarodni dokument za zaštitu životne sredine, Konvenciju o dostupnosti informacija, učešću javnosti u donošenju odluka i pravu na pravnu zaštitu u pitanjima životne sredine, poznatu kao Arhuska konvencija.

„Pravo na zdravu životnu sredinu predstavlja posebnu pravnu disciplinu koja se odlikuje osobenim konceptom pravnog uređenja, nestandardnim postupcima zaštite životne sredine i jedinstvenim pravnim sukbjektima, koje u Crnoj Gori ima složenu unutrašnju strukturu i obuhvata materijalnopravne i procesnopravne norme koje uređuju njenu zaštitu“, pojasnila je Armenko.

Ona je naglasila da je, garantujući pravo na zdravu životnu sredinu kao jedno od ljudskih prava svakome, Crna Gora garantovala više prava nego što to čini Evropska konvencija za zaštitu ljudska prava i sloboda.

Kako je pojasnila, Konvencijom se ne štiti samo pravo na životnu sredinu kao takvo, već se ispituju eventualne povrede drugih prava zaštićenih Konvencijom koja su moguće direktno narušena ili ugrožena različitim faktorima koji se odnose na životnu sredinu.

“Imajući u vidu međunarodne pravne tekovine i instrumente zaštite u oblasti životne sredine, a posebno zahtjeve Arhuske konvencije, Crna Gora je usvojila i obiman zakonodavan okvir”, rekla je Armenko.

Prema njenim riječima, Zakon o životnoj sredini je “lex specialis” za tu oblast kojim se uređuju principi zaštite životne sredine i održivog razvoja, instrumenti i mjere njene zaštite i druga pitanja od značaja za životnu sredinu.

Kako je dodala, osim tim zakonom, zaštita pojedinih segmenata životne sredine uređuje se i posebnim zakonima.

“Ipak, između Ustavom proklamovanog i realnog još uvijek je veliki jaz budući da ustavna datost da svako ima pravo na životnu sredinu ne korespondira u cjelosti sa zakonskim određenjima u tom pravcu“, rekla je Armenko.

Prema njenim riječima, analiza normativnog okvira, ali i nedostatak sudske prakse po pitanju zaštite životne sredine, otvorilo je više važnih pitanja.

Prvenstveno, kako je rekla, pitanje o tome da li je u crnogorskom zakonodavnom sistemu ustanovljeno i u praksi posebno zaživjelo pravo na zdravu životnu sredinu koje je kao takvo garantovano Ustavom Crne Gore, kao i ko su nosioci tog prava i u kojim postupcima se ono štiti.

Armenko je ukazala i da se postavlja pitanje da li se naknada štete zbog povrede prava na životnu sredinu može posmatrati kao poseban osnov u odnosu na naknadu štete zbog povrede drugog prava koje je ugroženo narušavanjem zdrave životne sredine, ili je riječ o istoj vrsti štete čiji se obim utvrđuje primjenom tradicionalnih standarda naknade štete shodno pravilima obligacionog prava.

“Svi državni organi, sudovi, a u konačnom i Ustavni sud Crne Gore u svojoj dosadašnjoj praksi imali su konzervativan pristup u tumačenju ove ustavne odredbe, ne prepoznajući pravo na zdravu životnu sredinu kao takvu, niti u korelaciji sa drugim ustavnim i konvencijskim pravima, što je rezultiralo veoma oskudnom praksom u ovoj oblasti”, rekla je Armenko.

Kako je dodala, u Izvještaju Evropske unije (EU) o Crnoj Gori u oblasti zaštite životne sredine za poglavlje 27, prepoznat je napredak sporiji od očekivanog i preporučeno dalje usklađivanje nacionalnog zakonodavstva sa pravnom tekovinom EU.