Đikanović: Azil ne bi smio psima da bude prostor za život

U podgoričkom Skloništu za napuštene i izgubljene kućne ljubimce na Vrelima ribničkim trenutno se nalazi oko 220 pasa raspoređenih u oko 150 bokseva.

.

U skloništu uz radnike gradskog preduzeća “Čistoća'' d.o.o. Podgorica koji su nadležni za brigu o psima, trenutno volontira pet članova nevladine organizacije "Ruka-šapi".

Riječ je o neprofitnoj organizaciji koja postoji od 2012. godine, a koja brine o psima i van skloništa - vode računa o njihovoj ishrani, doprinose slanju životinja na liječenja i operacije i po potrebi ih smještaju u pansione.

Predstavnica NVO “Ruka-šapi” Milica Đikanović ističe da je glavni problem što konstantno imaju priliv novih pasa.

"Azil bi trebao da bude sklonište i privremeni smještaj - pas bi trebao da uđe u sklonište, da se tretira, steriliše, vakciniše od zaraznih bolesti i bjesnila, te da se stavi na raspolaganje za udomljavanje. Ukoliko se taj pas ne udomi on se vraća na lokaciju sa koje je preuzet i on je štiti od priliva novih pasa. To je nemoguće sprovesti zato što stalno imamo nove pse. U posljednja tri dana po gradu imamo potpuno nepoznate pse, vidi se da su dezorijentisani – kao da su izbačeni, kao što se često dešava. Često bude priliv sa primorja ili sjevera, ali nikad se ne uđe u trag ko ostavlja pse u druge opštine. Dok god je tako i dok god se svi psi ne čipuju i stave pod kontrolu nećemo moći da znamo ko su novi psi", navela je Đikanović.

Ističe da se pri rješavanju ovog problema treba krenuti od neodgovornih vlasnika od kojih je cijela ova priča potekla.

"Svako danas može da uzme psa i kad mu dosadi da ga izbaci vani, to postaje napušten pas i pripada gradu u kojem se nalazi jer nije čipovan. Zimski i ljetnji period je jako mrtav što se tiče udomljavanja pasa, ljudi se pripremaju za odmore i odlaze na duži period, ne mogu da uzmu tu obavezu i to je razumljivo. Ipak, dešava se da kad ljudi idu na odmore izbace na ulicu psa kojeg već imaju", kazala je Đikanović.

Otežavajuća okolnost oko udomljavanja je bilo i zatvaranje azila.

"Azil je od ljeta bio zatvoren za priliv novih štenaca, što je bila naša inicijativa. Prije toga, mnogo štenaca je uginulo, a niko nije snosio odgovornost. Ovdje hara parvovirus koji je poguban za štence. Vazduh, dodir, gaženje u boks nakon posjete starim psima dovodi do prenosa virusa. Prilikom uvođenja štenaca u azil oni se uglavnom zaraze, mali broj uspijemo da udomimo. Pokušavali smo da spasimo dosta štenaca, vodili smo ih na terapije, uzimali ih u svojim domovima. Potrebni su potpuno izolovani kontejneri koji će biti strukturalno i fizički prihvatljivi – izolovani od ostalih pasa, u kojima će samo jedan ili dva radnika moći da se bave tim štencima. Osiguravanje izolovanih kontejnera je uslov kako bi se štenci mogli opet dovoditi u azil",  navela je predstavnica NVO “Ruka-šapi”.

Đikanović navodi da je zbog svega navedenog potrebno sistemski pristupiti rješavanju problema, te je pozvala nadležne institucije na bolju saradnju.

"Potrebno je formiranje radne grupe u kojoj će da sjednu sve nadležne institucije – komunalna policija, komunalna inspekcija, predstavnici Glavnog grada, Čistoće, pravne službe, predstavnici NVO sektora i mediji kako bi počeli da rješavamo ove probleme. Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove od 2019. do dan danas nije našla mehanizam prinudnog obilježavanja pasa. Danas pse čipuju samo odgovorni ljudi, neodgovorni ne", kazala je.

Takođe, pas ne može da šeta pored vlasnika bez povodca.

"Vlasnik mora da kupi izmet za svojim ljubimcem jer svi gazimo izmet po gradu, to nije reprezentativno, a da ne pričamo o aspektu turizma. Mogu da kažem da su stranci jako razočarani, stalno nam pišu, ljudi plačući odlaze iz Crne Gore i govore da ne žele da se vrate jer se zaljube u nekog psa, žele da ga vode, ali imamo problem Titar testa na bjesnilo. Iako je posljednji slučaj bjesnila u Crnoj Gori zabilježen 2012, pas mora da uradi Titar test i čeka tri do četiri mjeseca da napusti zemlju. Da nemamo taj Titar test, stranac bi mogao da tog psa sredi, vakciniše od zaraznih bolesti, uzme pasoš i nađe mu dom, a ovako pas luta po Crnoj Gori i nikad se neće udomiti", rekla  je Đikanović.

Napominje da su za rješavanje mnogobrojnih problema koji se tiču napuštenih životinja potrebna veća finansijska sredstva.

"Glavni grad daje velike odštete prilikom ujeda pasa lutalica – čak tri puta više sredstava nego za troškove za budžet koji se izdvaja za ovo sklonište. Ranije kada je azil funkcionisao sa svega 40 bokseva budžet je bio isti kao i danas. Logikom zdravog razuma znamo da to nije dovoljno, pogotovo danas u vrijeme kad su cijene usluga jako skočile. Preplavljeni smo psima. Ovo nije problem samo nas koji ih volimo, već i onih koji ih ne vole, jer zašto bi morao čopor da se kreće gradom. Moramo da rješavamo problem od korijena, "istakla je Đikanović.