Dr Dimitrios Keramidas za „Antenu M”: Svjesni smo postojanja NEZAVISNE CRNOGORSKE CRKVE u prošlosti

Pročitajte intervju

Piše: Vladimir Jovanović

Dr Dimitrios Keramidas, grčki pravoslavni teolog, rođen je 1978. godine. Studirao je u rodnome gradu na Teološkome fakultetu Univerziteta „Aristotel“ (Αριστοτέλειο Πανεπιστήμιο Θεσσαλονίκης), a misiologiju (praktičnu teologiju) u Rimu.

Predaje pravoslavnu teologiju i pravoslavno-katolički dijalog na „Angelicumu" (Pontificia Universitas Studiorum a Sancto Thoma Aquinate) u Rimu. Predavač je i na Helenskome otvorenome univerzitetu (Hellenic Open University) u Grčkoj.

Objavio je nekoliko studija o odnosima grčke teologije i Zapada – što je bio i predmet njegova doktorskoga istraživanja; zatim, studije o misionarskim zadacima Pravoslavlja u 21. vijeku i savremenim crkveno-ekumenskim izazovima.

Posljednjih godina pratio je i za medije komentarisao procedure u vezi s pripremom i realizacijom Svetoga i Velikoga Sabora Istočno-pravoslavne crkve (2016) i ukrajinskim pitanjem. Član je Centra „Metropolitan Panteleimon Papageorgiou” (CEMES) iz Soluna. Knjige su mu objavljene na grčkome, italijanskome i bugarskome jeziku…

Gospodin Keramidas se ljubazno odazvao mojoj molbi da čitaocima „Antene M” i crnogorskoj javnosti saopšti svoje odgovore na pitanja o dešavanjima u Istočno-pravoslavnoj crkvi, uključujući i Crkvu u Crnoj Gori.

ANTENA M: Ako uzmemo u obzir nedavne odluke stalnoga Sinoda Grčke crkve (Διαρκής Ιερά Σύνοδος της Εκκλησίας της Ελλάδος) – koji je priznao pravo Vaseljenskoga Patrijarha da nezavisno od drugih crkava, na temelju svojih kanonskih prerogativa, privilegija i odgovornosti, izdaje tomos o autokefaliji – da li je realno u oktobru ove godine očekivati nedvosmisleno priznavanje autokefalije Pravoslavne crkve Ukrajine (PCU) na zasijedanju Arhijerejskoga sabora Grčke (Ιερά Σύνοδος της Ιεραρχίας)?

KERAMIDAS: Razumno je očekivati da će sljedeće plenarno zasijedanje Grčke crkve potvrditi izjavu stalnoga Sinoda koji je priznao prerogative Vaseljenskoga Patrijarha da dodijeli autokefaliju pomjesnoj Crkvi pod njegovim omoforom, kao i jurisdikciona prava Carigrada u Ukrajini. Da budemo precizniji: nema potrebe za zvaničnim „činom“ priznanja. Jer, gore pomenute privilegije Vaseljenskoga Patrijarha – prema onome što je stalni Sinod objavio – nijesu kanonski upitne.

Iz toga razloga će Arhijerejski sabor Grčke crkve (iako izolovane reakcije protiv ukrajinske autokefalije od strane nekih grčkih arhijereja ne treba u potpunosti isključiti) i svečano potvrditi gore pomenuti stav stalnoga Sinoda, ili uopšte neće razgovarati o ukrajinskome pitanju; u ovome posljednjem slučaju, priznavanje PCU obaviće se prećutno, mada nedvosmisleno.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, sasvim je realno jasno priznanje PCU u ime Grčke crkve. Što će se nakon toga desiti? Mogao bi se očekivati svečani poziv Epifaniju, mitropolitu kijevskome PCU, da dođe u Atinu; ili pominjanje njegova imena na liturgijskim procesijama kojima načelstvuje arhiepiskop Jeronim [predstojatelj Grčke crkve].

ANTENA M: Od ostalih pomjesnih crkava koje bi mogle sljedeće priznati autokefaliju Ukrajinskoj crkvi?

KERAMIDAS: Mislim da je za takve procjene još rano. Čini se da u ovome trenutku većina njih nekako oprezno iznosi svoj stav, iz straha da će stvoriti nove tenzije. Neke crkve (Aleksandrija, Kipar, Albanija) izjavile su da im je najveći prioritet očuvanje pravoslavnoga jedinstva, dok su se predstojatelji drugih pomjesnih sinoda (Srbije, Poljske, Čeških zemalja i Slovačke) protivili odluci Vaseljenske patrijaršije da dodijeli autokefaliju Ukrajini.

U pismu upućenome vaseljenskome patrijarhu Vartolomeju, arhiepiskop Albanije Anastasije izjavio je da je trebalo izbjeći akcije koje vode ka napetostima između Carigrada i Moskve, ali i da je Moskva pogriješila što je prekinula evharistijsko zajedništvo s Vaseljenskom patrijaršijom. Međutim, Anastasije je dodao da će, ukoliko se mora odlučiti, priznati kanonski čin Carigrada, odnosno – priznaće autokefaliju Ukrajine.

S druge strane, neki su sugerisali da treba hitno sazvati Sinaksu [sabor] svih pravoslavnih predstojatelja o ukrajinskome pitanju. Ali, ako se ova Sinaksa održi, onda bi, po mome mišljenju, trebalo da se bavi tematikom Autokefalije uopšte – jer, začudo, Autokefalija nije bila uključena u dnevni red Kritskoga sabora [juna 2016] – a ne da se ukrajinski slučaj tretira posebno. Ośećam da će se narednih neđelja i mjeseci o ovome reći više.

ANTENA M: Kako vidite poziciju Srpske pravoslavne crkve (SPC) u sukobu Moskve i Svesvetoga prijestola Carigrada?

KERAMIDAS: Ja bih radije da ne govorim o sukobu Carigrada i Moskve, nego o problemu nacionalističkoga – dozvolite mi da koristim ovaj izraz – karaktera savremenih autokefalija i o negativnim efektima „filetizma“ (tj. religijskoga nacionalizma) na pravoslavno jedinstvo.

U tome pogledu, slučaj PCU otkrio je razlike ili drugačije pristupe, ako Vam je draže, koji danas postoje u pravoslavnome svijetu u ključnim pitanjima, kao što su sinodalnost [sabornost] i primat u Crkvi.

Koliko sam shvatio, Srpska patrijaršija kritikovala je miješanje Carigrada u ono što Beograd (i drugi) smatraju kanonskom teritorijom Ruske patrijaršije i rehabilitaciju „raskolničkih“ ukrajinskih jerarha. Vaseljenska patrijaršija je, sa svoje strane, objavila prije godinu dana studiju „Ομιλούν τα Κείμενα“ objašnjavajući, mislim dovoljno, istorijske i kanonske aspekte ukrajinskoga pravoslavlja i povezanost Kijevske crkve sa „majkom“ Crkvom Vizantije.

Pozicija SPC mogla bi se shvatiti kao snažna podrška argumentima Moskovske patrijaršije. Ali, ako se odlučimo za ispitivanje izvan „reakcija“ za Carigrad i protiv Moskve, ili obrnuto, tada će argumentacija Srpske patrijaršije biti korisna u onoj mjeri u kojoj, u dugoročnoj perspektivi, eklesiološka priroda Autokefalije u okviru Pravoslavne crkve bude razjašnjena na svepravoslavnome nivou.

ANTENA M: Vjerovatno ste čuli da SPC ove godine obilježava jubilej „800. godišnjice autokefalije" koju je navodno dobila od Vaseljenskoga Patrijarha 1219. godine u Nikeji. Međutim, koliko znam, arhivski izvori Velike Hristove Crkve u Carigradu ne potvrđuju tu srpsku pretpostavku. Konkretno, da li znate bilo što o tomosu (Τόμος) koji bi potvrdio tvrdnje Srba da su 1219. dobili kanonsku autokefaliju?

KERAMIDAS: Kao što znamo, Srpskoj crkvi je 1879. godine dodeljena autokefalija, a uzdignula se na patrijaršijsko dostojanstvo 1920.  Crkveno uključivanje eparhijâ Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Srpsku autokefalnu crkvu je Carigrad priznao i blagoslovio patrijaršijskim tomosom 1922. godine. To su datumi rođenja Srpske patrijaršije.

Doista postoje istorijski događaji vezani za nezavisnost srpske države i crkve iz 13. vijeka (u tome periodu Carigrad je trpio latinsku okupaciju i centrifugalne snage su favorizovane u istočno-hrišćanskome svijetu). Vrhunac je dostignut u 14. vijeku stvaranjem srpske patrijaršije, praktično nezavisne od Vaseljenske patrijaršije. Međutim, tokom otomanskoga perioda, ove eparhije vratile su se pod neposrednu jurisdikciju Carigrada.

Otuda, sa strogo kanonskoga stanovišta, srpska autokefalija potiče iz 19. i 20. vijeka i posljedica je tadašnjih političkih promjena i crkvenih akata, a istorijski i duhovni korijeni srpskoga pravoslavlja potiču iz srednjega i kasnoga vizantijskoga doba.

Dakle, moj odgovor na Vaše pitanje je – negativan, u smislu da je tomosom lokalnoj eparhiji dat novi crkveni status kako bi odgovorio na nove pastoralne potrebe. Ostatak ove tematike pripada isključivo naučnim istraživanjima.

ANTENA M: Koliko se u grčkim teološkim krugovima uopšte zna o istoriji Istočno-pravoslavne crkve u Crnoj Gori? Na primjer: da je Autokefalna Mitropolija Crogorska (Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου) navedena u nomokanonu „Σύνταγμα” („Sintagma”, V, 529, Atina, 1855), takođe u svim ruskim katalozima (δίπτυχοξ) pomjesnih autokefalnih crkava 19. i početkom 20. vijeka. Ili da se u važnim epistolama (poslanicama) Patrijarha i Sinoda Velike Hristove Crkve iz Carigrada ranih 1900-ih među svete autokefalne pravoslavne crkve („αγίων αυτοκεφάλων ορθοδόξων εκκλησιών”), te u drugim spisima – ubraja i naša autokefalna Crkva (doslovno: Αυτοκεφάλου Εκκλησίας Μαυροβουνίου).

KERAMIDAS: Istorija Pravoslavne crkve u Crnoj Gori obično se proučava u širem kontekstu balkanskoga, južnoslovenskoga pravoslavlja i u svijetlu današnjega stanja (patrijaršijski dokument iz 1922. godine).

Akademska zajednica, a posebno moje kolege specijalizovane za slovensko hrišćanstvo, svjesni su postojanja pomjesne Crnogorske nezavisne crkve u prošlosti.

U pravu ste kada kažete da su epistole Vaseljenske patrijaršije s početka 20. vijeka – može se pomenuti encikla patrijarha Joakima III iz 1902. – takođe upućene predstojatelju pomjesne Crkve Crne Gore. Ovi tekstovi su važni izvori naše otvorenosti i posvećenosti međupravoslavnoj saradnji, kojoj takođe u potpunosti i po svim pravima pripadaju crnogorski pravoslavci.

ANTENA M: Sigurno su Vam poznate političke promjene u bivšoj Jugoslaviji od početka 1990-ih do danas. Crna Gora je obnovila svoju tradicionalnu nezavisnost, a Śeverna Makedonija prvi put je postala država. Ove dvije države imaju većinsko pravoslavno stanovništvo. Da li mislite da je moguće da bi tomos, koji je Vaseljenska patrijaršija izdala Srpskoj crkvi 1922. godine i koji obuhvata teritorije Crne Gore i Śeverne Makedonije, mogao da bude održiv u pogledu teritorijalne nadležnosti?

KERAMIDAS: Tomos iz 1922. kao i svaki dokument slične vrijednosti, održiv je do te mjere dok se poštuju neki specifični uslovi, a to su:

1. Prevalencija (prevaga) teritorijalnoga kriterijuma nad nacionalnim ambicijama: kao hrišćani, mi smo pozvani da formiramo Jedno Tijelo na istome mestu, čak i ako potičemo iz različitih rasa. Ako je ovo Jedno Tijelo sastavljeno isključivo od ljudi iste rase, onda to nije ni Jedno ni Hrišćanstvo;

2. Zajedništvo pomjesne Crkve sa drugim crkvama sestrama. Tomos je službeni dokument koji određenoj grupi hrišćana povjerava zadatak da živi pod vođstvom jerarhâ u ljubavi i zajedništvu s drugim crkvama. Tomos nema legitimitet dezintegracije, izolacije i samodovoljnosti, nego je izazov – ili rezultat procesa – pomirenja i jedinstva;

3. Hristova Crkva može postojati i bez tomosa, ali ni na koji način ne može postojati bez Jevanđelja. Crkva se temelji na Božjoj riječi koja je objavljena na svim teritorijama: da je Crkva osnovana. Ipak, tomos je administrativno sredstvo koje pomaže zajednici vjernikâ da postigne i sačuva jedinstvo unutar određenoga geografskoga konteksta.

Ako se poštuju ova tri uslova (nadnacionalni karakter, međucrkveno zajedništvo, pravoslavno jedinstvo), odgovor je – da, tomos iz 1922. je u potpunosti održiv. S druge strane, jasan primjer nepoštovanja ovih kriterijuma je samoproglašavanje autokefalije takozvane „Makedonske pravoslavne crkve“ 1967. godine; tu su politički interesi igrali negativnu ulogu i stvorili raskol u pravoslavnome svijetu.

ANTENA M: Vaseljenski Patrijarh u tomosu za SPC iz 1922. godine, između ostaloga, na dva mjesta pominje autokefalnu Crnogorsku crkvu („… Αὐτοκέφαλοι Ὀρθόδοξοι Ἐκκλησίαι τοῦ … Μαυροβουνίου…Αὐτοκεφάλων Ἐκκλησιῶν… τοῦ Μαυροβουνίου”). Možete li pretpostaviti da bi sadašnji Vaseljenski Patrijarh mogao jednoga dana, kada se u Crnoj Gori ispune uslovi, izdati tomos o obnovi naše autokefalne Crkve?

KERAMIDAS: Za neke naučnike vanjski politički uslovi (i nezavisna država) već su ispunjeni u slučaju Crnogorske crkve, na isti način kao što su bili ispunjeni u formiranju drugih autokefalnih crkava u posljednja dva vijeka.

S druge, proklamacija tomosa iz 1922. godine znači da Vaseljenska patrijaršija nema kanonsku i pastoralnu odgovornost na teritorijama koje sada pripadaju SPC. Dakle, mogućnost da se vidi tomos koji bi mogao da obnovi (ili proglasi) autokefaliju Pravoslavne crkve u Crnoj Gori je udaljen, bar u mjeri u kojoj bi takva odluka mogla podijeliti Pravoslavlje u regiji. Iz istih razloga, Vaseljenska patrijaršija nije proglasila autokefaliju „Makedonske pravoslavne crkve“.

ANTENA M: Kako procjenjujete dalji razvoj situacije u Istočno-pravoslavnoj crkvi?

KERAMIDAS: Kao hrišćani, pozvani smo da budemo svjedoci naše vjere u vaskrsloga Gospoda u pluralističkome i sekularizovanome svijetu u skladu sa duhom naše istorije.

Naša poruka je nada, jedinstvo, pomirenje i služenje ne nama samima, nego drugima. Kao pravoslavni, posebno smo pred teškim izazovima: da uveličamo svoje svjedočenje jedinstva u našim odnosima sa ostatkom hrišćanskoga svijeta, da budemo u stanju da promovišemo dijalog i saradnju sa svim ljudima dobre volje i da otkrijemo „skrivenoga Hrista" i u našoj nehiršćanskoj braći.

Mislim da su naši trenutni unutrašnji pravoslavni problemi (tradicionalizam, filetizam) povezani sa dva faktora: 1. nedostatkom istinskoga duha smjernosti – sabor je mjesto na kome se raspravljaju i usklađuju sve razlike i susrijeću lokalni senzibiliteti s globalnim prioritetima; 2. prevalencijom nacionalnih „egoizama“ nad globalnim horizontom hrišćanske jevanđelizacije.

Nedavno je Center of Ecumenical, Missiological and Environmental studies „Metropolitan Panteleimon Papageorgiou” (CEMES) iz Soluna objavio izveštaj o ukrajinskome pitanju, insistirajući na triptihu „Autokefalija – Sabornost – Primat“ kao onim osnovnim uslovima koji mogu sačuvati pravoslavno jedinstvo svijeta raznovrsnosti u kojem globalizacija s jedne strane i separatizam s druge strane vrše različite tipove pritisaka.

Ipak, jedno božansko-ljudsko Hristovo tijelo u potpunosti je lokalno i istovremeno u potpunosti globalno. Lokalizam bez globalnosti znači izolaciju, a globalizam bez lokalnoga izražavanja vjere ukazuje na arogantnu homogenizaciju i nedostatak slobode i pažnje prema onome što je pogodno za svaku osobu, narod i naciju.

Mislim da bi to trebalo da bude glavni pravac razvoja Pravoslavne crkve u budućnosti.

***

Intervju dr Dimitriosa Keramidasa za „Antenu M” prenio je u engleskoj verziji portal „Panorthodox Synod, International Forum for Theological Reflection and Discussion on the Holy and Great Council and Ecumenical Dialogu” – koji je pod omoforom VASELJENSKE PATRIJARŠIJE.

D. KERAMIDAS: ON AUTOCEPHALY AND BALKAN CHURCHE