Crnogorska crkva kanonizovala Vasilija Ostroškoga, vladika Petar I sazidao Donji manastir Ostrog

Do 1861. Sveti Vasilije Ostroški je nepoznat u Srbiji i kod ogromne većine Srba. Nema ništa o njemu u srpskim mesecoslovima iz Rakovice i Rimnika i njihovim docnijim prijepisima. Tek te godine u Beogradu štampan je mesecoslov („srbljak“) u kojem ga Srbi prvi put pominju i „posrbljuju“. Prvi i praktično donedavno jedini hram u Srbiji podignut u svetiteljevu čast je u Prijepolju, čiju je izgradnju sultan 1890. fermanom odobrio. Pritom, dvije važne napomene: hram u Prijepolju je naziv dobio po inicijativi useljenika Crnogoraca, a osveštala ga je Vaseljenska patrijaršija u čijoj je jurisdikciji do 1912. godine, navodi za Pobjedu fakte Vladimir Jovanović, publicista i istraživač religije.

Ističe da je kult nekoliko decenija po upokojenju Vasilija (†1671) zaživio u Bjelopavlićima, onda u drugim crnogorskim plemenima, „ali i kod naših sunarodnika u okupiranoj Boki Kotorskoj“.

"No, kanonski posmatrano, za svetitelja ga je autokefalna Mitropolija crnogorska – Crnogorska pravoslavna crkva objavila najkasnije 1768. godine, dakle ubrzo nakon što je obnovila autokefaliju. Od tada postoji služba, a možda i sinaksar posvećen svetitelju. U tipiku mu je služba obilježavana znakom krsta crvene boje ili polukrugom odozdo", naglašava Jovanović.

Utvrđeno je, priča naš sagovornik, da je Vasilije na stijeni iznad njegova kovčega slikan sa svetačkim oreolom u drugoj polovini 18. vijeka.

"Natpis iz 1779. govori da neke svijećnjake priloži „Simo Ivov iz Podgorice… Svetom Vasiliju u Ostrog“. Jedna njegova svetiteljska ikona datira iz 1816. godine. Engleski putopisci Lemb i Vilkinson, te Rus Kovaljevski, za Njegoševe epohe su boravili u Ostrogu i napisali da je Vasilije za Crnogorce svetitelj. Prethodno je mitropolit Petar I godine 1824. sa Bjelopavlićima podigao Donji manastir Ostrog – Crkvu Svete Trojice ", dodaje on.

Jovanović navodi da Vasilije, iako rođen u Popovu polju kod Trebinja, porijeklom je vjerovatno iz crnojevićke Crne Gore.

"Svakako da nije slučajno to što je rukopoložen za sveštenomonaha baš na Cetinju. Podvizao se u Crnoj Gori kod mitropolita crnogorskoga Mardarija Kornećanina. Docnije, postaće arhijerej zaholmski (zahumski) Pećke arhiepiskopije, koja je samoupravna jurisdikcija pod Vaseljenskim Patrijarhom. Izvori svjedoče da je Vasilije imao neprilike od jednovjernikâ u svojoj eparhiji: od stanovništva oko Trebinja do lokalnih velmoža, te izvjesnoga mitropolita Aresnija koji je tvrdio da je on zakoniti arhijerej, etc. Arhijereji katedre Peći upravo tih decenija i kroz svoje sabore u Manastiru Morača vode pregovore o priznanju Pape za poglavara, tj. o prelsaku na uniju. I Vasilije komunicira sa Papom – o tome svjedoče objavljeni pisani dokumenti. Ali, da li je ili nije Vasilije prihvatio uniju – nema pouzdanih izvora, mada najveći srpski istoričar Vladimir Ćorović izričito tvrdi da jeste", kaže Jovanović.

U svakome slučaju, dodaje, Vasilije je preko Onogošta (Nikšića), pronašao mir u Ostrogu.

"No, Ostroški manastir nije on podigao – kako mnogi pogrešno misle; a možda Vasilije nije ni prvi ostroški svetitelj", naglašava Jovanović.

Svetilište je, pojašnjava on, postojalo prije Vasilijevog dolaska.

"I Vasilije u zavještajnoj listini veli da Ostrog „i obnovih s nekoju bratijeju“. Dakle: manastir je postojao od ranije, Vasilije ga obnovi i to ne sam, tamo je već zatekao monahe. Prepisane su i 1911. objavljene na Cetinju ostroške starine, iz kojih se vidi da je iguman Isajie od Onogošta najkasnije 1667. zadužbinar Svetokrstovske crkve u Gornjem manastiru Ostrogu. Isajie navodi o sebi da je unuk istoimenoga igumana „od Onogošta, od sela Popa“, citiram - „prvago, svetago i prepodobnago“. Da li je taj Isaije i prvi („prvago“) svetitelj Ostroga – ostaje otvoreno pitanje. Procjenjujem da vjerovatno jeste", zaključuje Jovanović.

Kategoričan je da je poglavar SPC u Crnoj Gori Amfilohije izmislio da je Vasilije i Tvrdoški.

"Ako uporedite apsolutno sve istorijske izvore, Vasilije je uvijek i samo Ostroški Čudvtvorac – dodatak Tvrdoški je jedna od amfilohjevskih izmišljotina. Svetiteljev kult je nastao i raširio se među Crnogorcima. Ali širen je potom i na druge oblasti koje se graniče sa slobodnom Crnom Gorom. Tu mislim i na istočnu Hercegovinu, među pravoslavcima čiji potomci sada tvrde da su Srbi, a čiji su se preci umnogome identifikovali sa crnogorstvom, sebe smatrali Crnogorcima i željeli da se pripoje našoj državi", navodi Jovanović.

Na drugoj strani, ističe on, do 1861. Vasilije je nepoznat u Srbiji i kod ogromne većine Srba.

"Nema ništa o njemu u srpskim mesecoslovima iz Rakovice i Rimnika i njihovim docnijim prijepisima. Tek te godine u Beogradu štampan je mesecoslov („srbljak“) u kojem ga Srbi prvi put pominju i „posrbljuju“. Prvi i praktično donedavno jedini hram u Srbiji podignut u svetiteljevu čast je u Prijepolju, čiju je izgradnju sultan 1890. fermanom odobrio. Pritom, dvije važne napomene: hram u Prijepolju je naziv dobio po inicijativi useljenika Crnogoraca, a osveštala ga je Vaseljenska patrijaršija u čijoj je jurisdikciji do 1912. godine", navodi fakte Jovanović.

Sagovornik Pobjede naglašava da nema podatke da je Sveti Vasilije ikada kanonizovan od SPC.

"Ta Crkva osnovana je 1920. i nije ga mogla valjano kanonizovati, jer ga je autokefalna Crnogorska crkva još ranije pridružila likovima svih svetih. U Istočno-pravoslavnoj crkvi ne postoje etnički svetitelji – nego su poštovani svi u pomjesnim crkvama priznati svetitelji. Tako bi trebalo da bude. Istorijska Crnogorska crkva je poštovala sve svete, bilo da su oni Jevreji, Arapi, Grci, Rusi, Srbi, Bugari…",objašnjava on

Osim Vasilija Ostroškoga, naša Crkva je, dodaje Jovanović, likovima svetih pridružila još dvojicu svetitelja – Stefana Piperskoga, najkasnije 1796, kad se navodi u jednome zapisu da je uz svetiteljevu pomoć mitropolit Petar I pobijedio te godine Bušatliju.

"Njegoš je, uprkos protivljenju srpske jerarhije u Austriji i predstojatelja Sinoda Rusije, kao poglavar autokefalne Crkve 1834. arhijerejskom okružnicom neopozivo objavio mitropolita Petra I za svetitelja Crnogorskoga, docnije Cetinjskoga Čudotvorca; tada je napisana i liturgijska himna – kondak, potom i tropar. Već 1838. ovaj svetitelj je ubilježen crvenim slovima u „Grlici – Kalendaru crnogorskom“. Radi usporedbe, navodim da je SPC to uradila tek 1999. godine", podsjeća Jovanović.

Svetitelji Petar, Vasilije i Stefan su 1860-ih u kalendarima naše autokefalne Crkve, ističe on, naznačeni pod doslovnom egidom: Crnogorski Svetitelji.

"Za takvoga se smatrao samo još jedan svetitelj – Arsenije Kosijerevski (Ž[d]reba[o]nik). Vasilije se slavio, po starome kalendaru, 29. aprila; Petar, najprije 8. septembra, potom 18. oktobra; Stefan na Trojičindan; Arsenije 28. oktobra", ističe Jovanović.

Jovanović ukazuje i na brutalno falsifikovanje Srpske pravoslavne crkve činjenica o još jednom crnogorskom svecu - Svetom Jovanu Vladimiru, naglašavajući da Sveti Vladimir nema blage veze sa „srpstvom“, te da su ga oni počeli prisvajati u 19. vijeku, ali i da nijesu jedini, već posljednji u nizu.

"Dodaci Jovan ili Dukljanski za Vladimira (†1018) su nastali tek stoljećima nakon što je objavljen za svetitelja. On je dukljanski knez, predak naših monarha iz prve dinastije Vojislavljevića. Kanonizovan je najvjerovatnije od Vaseljenske patrijaršije u doba prije šizme, tj. dok je Crkva bila jedinstvena. Kult je rasprostranjen tokom epohe prve crnogorske države – Dukljanskoga kraljevstva", objašnjava Jovanović.

„Ljetopis popa Dukljanina“, napisan krajem 12. vijeka, kaže on, jasno označava da je Vladimir blaženi, a na tri mjesta i da je sveti (sanctus).

"I podaci o liturgijskoj himni i pohvali Vladimiru - cum hymnis et laudibus, kao i žitije naslovljeno „Vita Sancti Vladimiri”, jasan su dokaz da je slavljen po rimokatoličkome obredu. Nakon propasti Dukljanskoga kraljevstva, njegove mošti su iz Prečiste krajinske kod Skadarskoga jezera izmještene u današnju Albaniju. Nije sporno u istoriografiji da su Nemanjići tj. srpska potom i turska okupacija najvećim dijelom zatrle memoriju naših predaka o Vladimiru. No, kult je docnije oživio u savremenoj Albaniji pod omoform grčke autokefalne Ohridske arhiepiskopije: Vladimirovu akolutiju, koja nije bez ozbiljnih faktografskih grešaka, objaviće 1690. Kozma, mitropolit Drača", navodi on.

Ništa u vezi Svetoga Vladimira, ističe on, nema blage veze sa „srpstvom“.

"Počeli su ga Srbi prisvajati u 19. vijeku. Istina, nijesu jedini, ali su posljednji u nizu: Bugari ga na jednoj fresci potpisuju kao „cara bugarskoga“, a Hrvat Pavao Vitezović 1701. piše da je Vladimir „kralj Crvene Hrvatske“! Jedan srpski pop 1802. u Trstu akolutiju mitropolita Kozme banalno preinačuje na način da njegovo „Bugari“ mijenja i u „Srbi“, a Vladimir je, biva, „car srbski“! Ta krivotvorina je doslovno ušla u mesecoslov objavljen 1861. u Beogradu i s njom se manipuliše do danas", ukazuje na falsifkate Jovanović.

Za razliku od ovih primjera, kaže on, literarni zapisi Hrvata Andrije Kačića Miošića (1756) ili Srbina Stevana Sremca (1888) o Vladimiru su sjajni. No, zaključuje naš sagovornik, najautentičniji podaci o prvome crnogorskome svetitelju su svakako oni najraniji, a nalaze su u dukljanskome žitiju „Vita Sancti Vladimiri“.

Vladimir Jovanović osvrnuo se i na „svetosavlje“ u Crnoj Gori ističući da Svetog Savu „imamo u crkvenome kalendaru naše autokefalne Crkve još od epohe Crnojevića, no obični Crnogorci, a to je praktično cjelokupna populacija, stoljećima o njemu ne znaju ništa“.

"Postaće poznatiji tek od sredine 19. vijeka. Ali tada nikakvo „svetosavlje“ nije postojalo. Ta anticrkvena (etnofiletistička) ideologija je 1930-ih nastala u kabinetima nekih sumanutih umova u Beogradu. I ne može se Savi pripisati odgovornost što ga danas tako masovno zloupotrebljavaju", kaže Jovanović.

Iako jeste u nekoj mjeri i pravoslavni zilota, ističe naš sagovornik, Sava nije bio šovinista.

"Na primjer, Bugarima je pomogao da 1235. dobiju de facto autokefaliju (Търновска патриаршия); a i umro je i bio pokopan u Bugarskoj. Odrednicu Srpski, Sava nije dobio jer je Srbin, mada je on to bio, nego da bi se razlikovao od prvotnoga i mnogo poznatijega Svetoga Save Osvećenoga (Άγιος Σάββας ο Ηγιασμένος, †532), po kojem je i dobio monaško ime. Druga je stvar što su neki hramovi na našem primorju – poput Savine kod Herceg Novoga – u novija vremena pripisani Savi Srpskome, a uistinu je još u 11. vijeku, za doba jedinstvene Crkve, taj hram, docnije prozvan Savina, podignut u čast Save Osvećenoga", ukazuje Jovanović.

U centru Staroga grada u Budvi, ističe on, postoji crkva Save Osvećenoga, izgrađena u doba Dukljanskoga kraljevstva – pominje je docnije i Balša III – u njoj su neko vrijeme služeni i katolički i pravoslavni obredi.

"Ali, taj hram je odavajkada katolički. E sad, da je nekim slučajem pravoslavni, možete zamisliti kakvim bi nas sada zatrpavali koještarijama o „svetosavlju“ Budve", kaže Jovanović.