CSIS: Ako SPC ostane iznad zakona Crne Gore – nema jačanja vladavine prava

Priredio: Vladimir Jovanović

Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) iz Vašingtona, osnovan 1962, objavljuje analize političkih, ekonomskih i bezbjednosnih pitanja širom svijeta i spada među najuticajnije globalne think tank organizacije.

Analiza „Ruska militarizacija tradicije: Slučaj Pravoslavne crkve u Crnoj Gori” je dio CSIS programa „Razumijevanje ruske vojske danas”. Objavljujem nastavak, a prvi dio možete pročitati na linku ispod članka…

***

U svim postkomunističkim zemljama religija služi kao sredstvo za povraćaj izgubljenoga identiteta i vraćanje zaboravljenoga naslijeđa i istorijskoga pamćenja – što sve čini nacionalni identitet. Međutim, u zemljama u kojima većina vjernika pripada Istočno-pravoslavnoj crkvi, religija igra ključnu ulogu političke legitimacije. Ovo ima duboke istorijske korijene…

Moskovska vjerska diplomatija, ima niz mehanizama za državnu saradnju s vjerskim udruženjima, koristi vjerske institucije, ideje i religiozne simbole u svojoj težnji k ostvarenju pragmatično definisanih nacionalnih interesa. Ruska pravoslavna crkva nije u potpunosti pod kontrolom Kremlja, ali je ona instrument meke moći i djeluje u koordinaciji s Kremljem po pitanjima unutrašnje politike i s Ministarstvom vanjskih poslova da bi joj pomogla u ispunjavanju nacionalnih interesa Rusije u inostranstvu.

2011. godine Ministarstvo vanjskih poslova i Moskovska patrijaršija osnovali su zajedničku radnu grupu „za razmjenu ocjena o različitim situacijama u određenim regionima svijeta u kojima postoje pravoslavni vjernici“. Iako Kremlj ima akutni ośećaj političkoga uticaja koji se vrši kroz kulturne i istorijske veze, on ne razumije koncept meke moći kakav je zamislio Joseph S. Nye, Jr. (odnosi se na njegov članak „Soft Power”, „Foreign Policy”, br. 80, 1990. – prim).

Ruska crkva, etnički Rusi u inostranstvu i rusofonske mreže objedinjene konceptom Русский мир (Ruski svijet), kao i krajnje lijeve i krajnje desničarske stranke u Evropi, čine različite dijelove platforme preko koje Kremlj može da promoviše konzervativnu politiku i predstavi se kao međunarodni branilac tradicionalnih i porodičnih vrijednosti od kojih se zapadne zemlje navodno okreću.

U skoro svim balkanskim zemljama ekonomske veze s Moskvom, koje obuhvataju investicije, energiju i turizam, krče put uticaju i čine ih prirodnim ciljevima ruskih kampanjâ uticaja. Crna Gora predstavlja posebnu metu za Kremlj iz suprotnoga razloga: jer se tamo uticaj Rusije smanjuje. Crna Gora je članica NATO-a, priznala je nezavisnost Kosova i podržala ekonomske i diplomatske sankcije Moskvi nakon sukoba u Ukrajini.

Rusija i Crna Gora su u istoriji imale prijateljske odnose, ali to se brzo promijenilo nakon odluke vlade Crne Gore da se pridruži NATO-u. Od tada su glavni ciljevi Kremlja u Crnoj Gori jačanje podjela među stanovništvom radi izolacije i osiguranja njegova uticaja na prorusko srpsko stanovništvo u Crnoj Gori, predstavljanje Kremlja kao velikoga zaštitnika Srba i pravoslavne crkve na Balkanu i slabljenje mlade crnogorske države i demokratije kako bi diskreditovali NATO zemlju.

Po mišljenju Kremlja, Balkan je jedan front globalne konkurencije za moć i uticaj u kojoj se Rusija takmiči sa Sjedinjenim Državama i Evropskom unijom.

Ruski zloćudni uticaj u Crnoj Gori teško je izmjeriti, jer Kremlj taj uticaj vrši preko punomoćnikâ (proxies) poput Srpske pravoslavne crkve (SPC), lokalnih medija i, u manjoj mjeri, vlade Srbije.

Kako se Crna Gora može oduprijeti ovome uticaju i nastaviti da zacrtava svoj nezavisni put? Za početak, Crna Gora mora obratiti posebnu pažnju na svoje komparativne i prednosti i ranjivosti, jer su ranjivosti ono što omogućava miješanje Kremlja.

Glavna ranjivost Crne Gore je socijalna polarizacija ukorijenjena u nezavisnosti Crne Gore od Srbije 2006. godine, kada je 55,5 odsto građana glasalo za nezavisnost, a 44,5 odsto protiv. Drugi talas socijalne polarizacije pojavio se ulaskom Crne Gore u NATO, kada je 46 odsto građana glasalo za pridruživanje Atlantskome savezu, a 42 odsto protiv.

Prosrpske opozicione stranke, Kremlj, Ruska crkva, Demokratska partija socijalista (DPS), ali prije svega SPC, imale su koristi od socijalne polarizacije. SPC je najoštrija opozicija vladi Mila Đukanovića u Crnoj Gori i njezinim prozapadnim politikama. Indikativni su rezultati najnovijih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, na kojima je DPS prvi put izgubila vlast nakon trideset godina.

Đukanovićevo usvajanje kontroverznoga crkvenoga zakona dalo je SPC upotrebnu polugu za organizovanje velikih protesta protiv vlade. U objavljenoj anketi javnih mišljenja koju je sprovela crnogorska agencija, Zakon o slobodi vjeroispovijesti podržava samo 20 odsto građana Crne Gore, dok 62 odsto njih ne podržava ovaj zakon. Prema podacima iz istoga istraživanja, 62 odsto njih izjašnjava se kao vjernici SPC, dok 10,1 odsto njih odlazi u Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Presudno je to što je SPC uspjela da okupi građane koje je naljutila vladina ofanziva na nju, kao i građane nezadovoljne autokratskom vladom Đukanovića. Očekivalo se nezadovoljstvo stanovništva DPS-om.

Kao što Florian Bieber ističe u „The Rise of Authoritarianism in the Western Balkans” (knjiga, objavljena 2019. – prim), Đukanović je na vlasti ostao trideset godina – šest mandata kao premijer, dva kao predśednik, jačajući veze između države, njegove stranke i organizovanoga kriminala.

Tokom 1990-ih, DPS je kontrolisala stratešku privatizaciju, kombinujući državnu kontrolu nad ekonomijom s novim divljim kapitalizmom od kojega je profitirala nova klasa tajkuna (tycoons), obično usko povezana i odana režimu. Vlada se uključila u masovnu šverc, posebno cigareta. U ovome periodu su ojačale veze između stranke, države i organizovanoga kriminala.

U 2016. godini 32 odsto svih firmi u stranom vlasništvu u Crnoj Gori imalo je ruske vlasnike.

Te veze izgrađene su na lakome pristupu ruskih investicija i njihovoj sposobnosti da zaobiđu pravila. Dok je DPS bila na vlasti, Đukanović je promovisao nezavisnost od Srbije i izgradnju države i nacije, doprinoseći društvenoj polarizaciji oko identitetskih pitanja koja su mu pomogla da dominira nad dijelom biračkoga tijela i obezbijedi svoju kontrolu.

Vladina strateška posvećenost evroatlantskim integracijama od 2008. pomogla je Đukanoviću i njegovoj vladi da obezbijede inostranu podršku.

Najnoviji izbori, u avgustu, donijeli su prvu tranziciju vlasti u Crnoj Gori od 1990. Iako je izmjena vlasti dobrodošla, da bi sačuvala crnogorski nezavisni put i oduprla se ruskome uticaju, Crna Gora mora ojačati svoje institucije, pravilno urediti status SPC i povećati građansko obrazovanje i podršku kooperaciji između civilnoga društva i vladinih institucija.

Najbolji način za smanjenje ruskoga uticaja u Crnoj Gori bio bi vraćanje povjerenja građana u demokratske institucije, koje je degradirano zbog korupcije i klijentelizma DPS-a.

Prvi korak je usvajanje Zakona o porijeklu imovine, koji bi bio efikasan lijek protiv endemske korupcije i klijentelizma, kao i protiv mafija i kriminalaca povezanih s Rusijom. Partija Ujedinjene reformske akcije (URA), sada lider koalicije Crno na bijelo i član koalicije opozicionih partija koje formiraju novu vladu u Crnoj Gori, predložila je Zakon o porijeklu imovine u martu 2019. godine, kao jedan od ključnih mehanizama u borbi protiv korupcije.

Zakon bi obavezao javne funkcionere, „tranzicione“ privrednike i osobe bliske organizovanim kriminalnim grupama koje su se obogatile privatizacijom društvene imovine da dokažu porijeklo svoje imovine i objasne kako su akumulirali tako ogromno bogatstvo. Glavni cilj zakona je vratiti povjerenje u državne institucije i prekinuti začarani krug između klijentelizma, korupcije i vlade, kao mehanizam prevencije za buduću korupciju.

SPC predstavlja problem za Crnu Goru, jer ona ne pruža samo usluge vjerskoga bogosluženja; ima para-političku ulogu i instrument je ruskoga uticaja.

Dalje jačanje vladavine prava zahtijeva usvajanje, uz društveni i politički konsenzus, zakonâ koji garantuju isti status SPC kao i drugih vjerskih zajednica – to jest, SPC mora postati pravno lice u Crnoj Gori i plaćati porez državi.