Piše: Henry Karlson, crkveni istoričar i teolog
Rusofobija je bila, i može biti, realno pitanje; ali ne smijemo miješati kritiku ruskih vlasti kao indikaciju rusofobije. Niko nije iznad kritike, iako kritika mora biti pravedna i razumna, a ne zasnovana na ideološkim predrasudama i pristrasnostima, kao što rusofobija obično bude.
I kao što možemo razumijeti da je „Black Legend” preuveličala činjenice i izazvala nepotrebne pristrasnosti prema Španiji [u 17. vijeku od strane Engleza dominantno opisivana kao mračna zemlja inkvizicije i etničkih čišćenja, prim], tako je i rusofobija izazvala mnoge da preziru Rusiju, njezin narod, vjeru i uvjerenja; ovo je bilo posebno tačno tokom Hladnoga rata, kada su SAD i Rusija imale najveći uticaj, boreći se svaka protiv ideologije druge.
Rusofobija je uticala na način na koji mnogi na Zapadu ocjenjuju rusku istoriju i religiju; rusko pravoslavlje, toliko različito od popularnoga evangelističkoga hrišćanstva Amerike, ismijavano je, često prikazivano kao varvarska, iracionalna vjera, koja se nepromišljeno udružila s državom.
Zbog istorijske rusofobije, lako je uočiti kako se i zašto oni koji kritikuju Putina i njegov odnos s Ruskom pravoslavnom crkvom žele diskvalifikovati sugestijom da je to nastavak vijekovne rusofobije; ali u stvarnosti, ovo je diverzija, pokušaj da se ignoriše pravedna kritika, kako na način na koji je Putin vodio i vodi Rusiju, tako i na način na koji različiti članovi pravoslavne jerarhije, uključujući patrijarha u Moskvi, usklađuju djelovanje s Putinovim svjetskim ciljevima.
U stvarnosti, veliki dio kritika koje se upućuju režimu Putina, kao i kritike u vezi s postupcima i stavovima patrijarha Kirila Gundjajeva, prate već saopštene unutrašnje ruske i pravoslavne kritike i jednoga i drugoga; i kao takve, daleko su od toga da budu primjer rusofobije.
Ne treba da se čudimo što Putin i razni ruski pravoslavni lideri promovišu ideju da rusofobija stoji iza načina na koji svijet reaguje na njih, posebno u odnosu na njihov stav prema Ukrajini. Trebalo bi to očekivati, jer je to već bio jedan od načina na koji se Putin pozabavio situacijom.
Putin koristi rusofobiju kao izgovor da opravda svoje postupke i akcije koje nas dovode na ivicu oružanoga sukoba, ako ne i otvorenoga rata u Ukrajini. On to postavlja kao pitanje odbrane ruskoga naroda, iako je u stvarnosti Putin taj koji sprovodi nasilje i koji planira upad na stranu teritoriju.
Ono što mora biti jasno je da Putin ne govori u ime svih Rusa. Pa je njegova tvrdnja da je ovo pitanje Rusije u odnosu na vanjske predrasude raspirivačâ mržnje lažna, kao što je Januš Bugajski napisao u „Washington Examiner”-u: „Rusofobija je obmanjujući epitet ima za cilj da okupi obične Ruse oko Kremlja kao navodne žrtve međunarodnih zavjera”…
Sadašnji moskovski patrijarh Kiril dao je podršku Putinu i čini sve da Crkva odražava Putinovu sekularističku politiku. To se može sagledati u načinu na koji se Moskva odnosi prema ostatku Istočno-pravoslavne Crkve, kao što je njezin trenutni pokušaj da uspostavi Patrijaršijski egzarhat u Africi, podrivajući Aleksandrijsku patrijaršiju.
Takođe, Moskva želi da uspostavi takav egzarhat u Turskoj, potkopavajući Carigrad — nastavljajući svoj praktični raskol s Vaseljenskim Patrijarhom. Moskovska patrijaršija to čini u koordinaciji s Putinom i Putinovim pokušajem da proširi svoju moć u svijetu, toliko da se može smatrati da udvoje rade, ruku pod ruku; i baš zbog toga Putin dosljedno odaje počast Kirilu, a Kiril nastavlja da poštuje i promoviše Putina.
Njihova međusobna podrška je istaknuta i u govoru Kirila kada ga je Putin nedavno odlikovao ordenom Sv. Andreja za 75. rođendan; Kiril je pohvalio Putina i mjesto koje Putin želi da Rusija ima u svijetu.
Njihova kombinovana vizija posebno je povezana sa situacijom u Ukrajini, jer Kiril odbačuje ukrajinske pravoslavce i njihovu deklaraciju o autokefalnosti, slično kao što Putin ne poštuje na pravi način ukrajinsku nezavisnost…
Vjerska retorika moskovskoga patrijarha o Ukrajini je prilično jasna; poklapa se s Putinovom i podržava Putinovu želju da kontroliše Ukrajinu. Nije, dakle, teško shvatiti kako i zašto se Patrijaršija u Moskvi često doživljava kao Putinova marioneta, mada, istina, ima svoje razloge za angažman s Putinom — jer će joj Putinova želja za moći u svijetu pomoći u njezinoj želji za crkvenu vlast u pravoslavnome svijetu.
Jole
@Katunjanin-Miogost Rusija je vekovima pomagala Crnu Goru novcem, hranom i oružjem.
Katunjanin-Miogost
Treba pogledati istorijske cinjenici,ko je kroz istoriju unistio naj vise ruskog naroda .A i sad , kako postupaju sa velikim procentom ruskih gradjana , koji takodje ,nije u velikom broju nije bio Ruskog porijekla (etnosa ).Treba vidjeti i mjihov odnos prema susjedima i prijed i sad . Srbija je preuzela isti model ponasanja na Balkanu.