Ruska crkva i Ukrajina – falsifikovana istorija kao podloga tiranije i agresije

Piše: George Weigel, viši saradnik Centra za etiku i javnu politiku (Vašington)

Vladimir Putin odlučan da rekonstruiše stari Sovjetski Savez (SSSR) kao sferu neospornoga ruskoga uticaja.

Taj ruski imperijalizam ima istoriju koja je mnogo prethodila Putinu.

Carska Rusija je bila ekspanzivna imperijalna sila, koja je proširila svoju hegemoniju nad evroazijskim kopnom, do Tihoga okeana.

Lenjin, Staljin i njihovi epigoni, uprkos svome ideološkome odbačivanju carizma, djelovali su kao de facto velikoruski imperijalisti u ustrojavanju SSSR-a, a održavali su ga brutalnošću.

Kada oplakuje propast te tamnice za brojne nacije „kao najveću geopolitičku katastrofu 20. vijeka”, Putin djelimično oplakuje neuspjeh imperijalnoga projekta koji je započeo Petar Veliki.

Ipak, ruski imperijalizam ima još dublje kulturne korijene koji utiču na današnji napad Putina na ukrajinski suverenitet. Presudni trenutak u dugotrajnome procesu hristijanizacije istočnoslovenskih naroda je 988. godine Krštenje Rusi [Хрещення Русі].

Tada se kršteni kijevski knez Volodimir [Svjatoslavič, Veliki] vratio u svoju prijestonicu Kijev nakon vojne pobjede na Krimu i pozvao svoj narod da slijedi njegov primjer, masovno se krsteći u rijeci Dnjepar; slijedili su ga i drugi u regionu.

Više od milenijuma docnije, značenje Krštenja Rusi za hrišćanstvo u tom dijelu svijeta ostaje oštro osporeno — i relevantno za savremenu geopolitiku.

Insistiranje Ruske pravoslavne crkve da bude jedini nasljednik Krštenja Rusi sastavni je dio dugogodišnje ruske tvrdnje, koju sada iznosi Putin, da Ukrajina nije prava nacija sa sopstvenom kulturom i istorijom. Ukrajina je u najboljem slučaju „mali brat“ ruskome hegemonu. Međutim, razne frakcije ukrajinskoga pravoslavlja, ali i Ukrajinska grkokatolička crkva, imaju pravo na naslijeđe iz 988. bar onoliko koliko i Rusi. Moskva je bila tek gusta šuma, naseljena vukovima i međedima, kada se Krštenje Rusi, ipak, dogodilo u Kijevu i njegovoj okolini [Київська Русь, 9-13. vijeka prva zasebna država istočnih Slovena, koju je oformilo slovensko pleme Poljana, skupa s Vikinzima; često se netačno naziva i Kijevska „Rusija”, prim].

Dok je etnografska, kulturna i crkvena istorija, koja se odvijala između 988. i danas složena, jedan savremeni incident ilustruje vezu ruskoga imperijalizma, sovjetske moći, vlasničkih pretenzija Ruske crkve na Krštenje Rusi i Putinove politike u vezi s Ukrajinom.

Tokom Hitlerova napada na SSSR, Staljin je cinično odlučio da rusko pravoslavlje, čije je sveštenstvo pobio na desetine hiljada, može biti korisno oruđe u „Velikom otadžbinsko mratu“ protiv njegovih nekadašnjih njemačkih saveznika.

Staljin je obnovio Moskovsku pravoslavnu patrijaršiju. Zauzvrat, Ruska crkva je dala legitimitet sovjetskome režimu blagosiljajući žrtvu života, slobode i dobara u ime otadžbine.

Imperijalni instinkt je, međutim, ostao; kao i odlučnost Ruske crkve, koju kontroliše država, da pośeduje i kontroliše naslijeđe iz 988. godine. Tako je 1946. rukovodstvo ruskoga pravoslavlja, radeći sa sovjetskom tajnom policijom, NKVD-om, osmislilo fiktivni „sobor”, ili crkveni savjet, da likvidira Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, koja je tokom mnoga stoljeća postala trezor ukrajinskoga kulturnog identiteta i nacionalnih težnji. 

Prethodne, 1945. godine, uhapšeno je rukovodstvo Ukrajinske crkve [dio jerarhije Ruske crkve u Ukrajini koji je, pod njemačkom okupacijom 1942-1944, samoproglasilo autokefaliju, prim]; oni koji nijesu ubijeni, osuđeni su na Gulag.

Prisilni „sabor“, praktično na nišanu NKVD-a, pristao je na crkvenu varijaciju klasičnoga imperijalizma: Ruska pravoslavna crkva apsorbuje Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, koja je prestala da postoji legalno.

To što su disidenti među ukrajinskim sveštenstvom i vjernicima, a bez parohijskih crkava ili drugih institucija, održavali najveću podzemnu vjersku zajednicu na svijetu u narednih 45 godina — bilo je nešto manje nego čudesno. Ukrajinska grkokatolička crkva danas igra značajn uulogu u izgradnji vjerski tolerantne, demokratske Ukrajine.

Moglo se nadati da će se postsovjetska Ruska pravoslavna crkva na sličan način odvojiti od državne vlasti i pomoći u obnovi građanskoga društva koje je moralno razbijeno komunizmom, ali patrijarh moskovski Kiril Gundjajev je učinio suprotno.

Patrijarh — čiji rani put u karijeri sugeriše njegovi saradnju sa KGB-om — privezao je Moskovsku patrijaršiju još bliže Kremlju.

Ovo uključuje blagoslove na apsurdne tvrdnje o Putinu, da je on branilac hrišćanske civilizacije; kao i Kirilov imprimatur na Putinove politike ponovne izgradnje ruske hegemonije nad bivšim sovjetskom prostoru, sada nazvanoga „Ruski svijet“ („Русский мир”).

Ako patrijarh Kiril i drugi ruski crkvenjaci insistiraju da rusko pravoslavlje drži monopol na naslijeđe Krštene Rusi, onda Ukrajina jeste i mora biti dio „Ruskoga svijeta”. Dakle, patrijarh Kiril, koji je na inauguraciji Putina 2012. godine, proglasio Boga izvorom predśednikove moći i opisao rusko pravoslavlje kao garanta i pastora lične autokratije Putina, neće odbiti rusku agresiju u Ukrajini.

Kada se hrišćansko zajedništvo, s bogatim kulturnim i teološkim resursima ruskoga pravoslavlja, ovako koristi— da se legitimišu tiranija i agresija—onda je to tragično. Nažalost, preveliki broj ruskih pravoslavnih vođa slijedi logiku falsifikovane istorije pokrštavanja istočnih Slovena.

(Prijevod: V.J.)