Priredio: V.J.
Zajednički tekst, pod naslovom „Deklaracija o učenju ‘ruski svijet’”, 13. marta je potpisalo preko 300 pravoslavnih teologa iz cijeloga svijeta, razlčitih nacionalnosti i iz različitih pomjesnih pravoslavnih crkava — od njih su mnogi univerzitetski profesori bogoslovskih nauka.
Oni meritorno utvrđuju da je „ruski svijet” fundamentalna negacija Božanskih temelja, soteriološke misije i dogmata Istočno-pravoslavne Crkve.
Tekst ove deklaracije se u izvjesnoj srazmjeri može iščitavati i kao snažna kritika od strane pravoslavnoga bogoslovlja copy-paste koncepta, kakav je „srpski svet”, koji indirektno promoviše i Crkva Srbije (SPC).
Evo cjelokupne „Deklaracije o učenju ‘ruski svijet’” u prijevodu na crnogorski…
***
„Za mir svega svijeta, za nepokolebljivost svetih Božjih Crkava, i sjedinjenje svih — Gospodu se pomolimo” (iz Božanstvene Liturgije).
Ruska invazija na Ukrajinu 24. februara 2022. predstavlja istorijsku prijetnju za narod pravoslavne hrišćanske tradicije. Zabrinjavajuće za pravoslavne vjernike jeste i to da je viša jerarhija Ruske pravoslavne crkve odbila da prizna ovu invaziju, dajući umjesto toga nejasne izjave o neophodnosti mira u kontekstu, kako kažu, „događaja“ i „neprijatelja“ u Ukrajini; istovremeno naglašava „bratsku” prirodu ukrajinskoga i ruskoga naroda kao dijela „Svete Rusi“, okrivljujući za neprijateljstva „zli Zapad“, pa čak i usmjeravajući svoju jerarhiju i vjernike da se mole na načine koji aktivno podstiču neprijateljstvo.
Podrška mnogih iz jerarhije Moskovske patrijaršije ratu predśednika Vladimira Putina protiv Ukrajine je ukorijenjena u obliku etno-filetističkoga religioznoga fundamentalizma, totalitarnoga karaktera, koji je nazvan „Русский мир” ili „ruski svijet”; ovo lažno učenje privlači mnoge u Istočno-pravoslavnoj Crkvi, čak su ga preuzeli krajnja desnica i katolički i protestantski fundamentalisti.
U svojim govorima, tokom posljednje dvije decenije, predśednik Putin i patrijarh moskovski Kiril Gundjajev više puta su pominjali i razvijali ideologiju „ruskoga svijeta”. Na primjer, 2014. godine, kada je Rusija anektirala Krim i pokrenula posredni [proxy] rat u oblasti Donbasa u Ukrajini, sve do početka potpunoga rata protiv Ukrajine, a i nakon toga, Putin i patrijarh Kiril koriste ideologiju „ruskoga svijeta” kao bazično opravdanje za invaziju.
U učenju „ruskoga svijeta” se navodi da postoji transnacionalna ruska sfera ili civilizacija, nazvana Sveta Rusija ili Sveta Rus, koja uključuje Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju (a ponekad i Moldaviju i Kazahstan), kao i etničke Ruse i ljude koji govore ruski širom svijeta. Tvrdi se da ovaj „ruski svijet“ ima: zajednički politički centar (Moskvu); zajednički duhovni centar (Kijev kao „majku cijele Rusi“); zajednički jezik (ruski); zajedničku Crkvu (Rusku pravoslavnu crkvu/Moskovsku patrijaršiju) i zajedničkoga patrijarha (u Moskvi), koji radi u „simfoniji“ s zajedničkim predśednikom/nacionalnim liderom (Putinom) — da upravlja ovim „ruskim svijetom”, kao i da podržava zajedničku karakterističnu duhovnost, moral i kulturu.
Protiv ovoga „ruskoga svijeta“ (tako se tvrdi u tom učenju) stoji korumpirani Zapad, predvođen Sjedinjenim Državama i zapadnoevropskim nacijama, koji je kapitulirao pred „liberalizmom“, „globalizacijom“, „hrišćanofobijom“, te „homoseksualnim pravima“ koja se promovišu u gej-parade i „militantni sekularizam”. Iznad i protiv Zapada i onih pravoslavaca koji su zapali u raskol i zablude — kao što je, vele, vaseljenski patrijarh Vartolomej i druge pomjesne pravoslavne crkve koje ga podržavaju — stoji Moskovska patrijaršija, uz Putina; oni su pravi branioci pravoslavnoga učenja, jer imaju ispravne poglede u smislu tradicionalnoga morala, rigoroznoga i nefleksibilnoga shvatanja istorije i poštovanja Svete Rusi.
Od ustoličenja patrijarha Kirila 2009. godine, vodeće ličnosti Moskovske patrijaršije, kao i portparoli ruske države, neprestano su se oslanjali na ove principe kako bi osujetili bogoslovske temelje jedinstva pravoslavne vaseljene. Načelo etničke organizacije Crkve osuđeno je na Carigradskome saboru 1872. godine. A to lažno učenje o etnofiletizmu je zapravo osnova ideologije „ruskoga svijeta“.
Ukoliko takve, lažne osnove prihvatimo validnim, onda Istočno-pravoslavna Crkva prestaje da bude Crkva Jevanđelja Isusa Hrista, Sveth Apostola, Nikejsko-Carigradskoga Simvola vjere, Vaseljenskih Sabora i Otaca Crkve. Jedinstvo postaje esencijalno nemoguće.
Stoga, odbačujemo jeres „ruskoga svijeta“ i sramne postupke Vlade Rusije u pokretanju rata protiv Ukrajine koji proizilazi iz ovoga podlog i bogoslovski neodbranjivoga učenja uz podršku Ruske pravoslavne crkve — kao duboko nepravoslavne, nehrišćanske i protiv čovječanstva…
Kao što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, s nebrojenim žrtvama, tako je i Moskovska patrijaršija patrijarha Kirila izvršila invaziju na Istočno-pravoslavnu Crkvu, na primjer u Africi, izazivajući podjele i sukobe.
S obzirom na učenje o „ruskome svijetu“, koje razara i dijeli Crkvu, a nadahnuti Jevanđeljem Gospoda našega Isusa Hrista i Svetim Predanjem Živoga Tijela Njegova — Istočno-pravoslavne Crkve, objavljujemo i ispovijedamo sljedeće istine:
1. „Carstvo moje nije od ovoga svijeta; kad bi bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile, da ne budem predan Čivutima; ali carstvo moje nije odavde” (Jovan, 18:36).
Potvrđujemo da je od Boga određena svrha i ostvarenje istorije, njezin telos [τέλος, cilj, svrha; prim], dolazak Carstva Gospoda našega Isusa Hrista, Carstva pravde, mira i radosti u Duhu Svetome — Carstva potvrđenoga Svetim pismom, kako je autoritativno tumačeno od Otaca. To je Carstvo u kome učestvujemo na svakoj Svetoj Liturgiji: „Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda i vo vjek vjekov!“ (Božanstvena Liturgija). Ovo Carstvo je jedini temelj i autoritet za pravoslavne, zaista i za sve hrišćane. Ne postoji poseban izvor otkrivenja, nema osnova za zajednicu, društvo, državu, zakon, lični identitet i učenje za Pravoslavlje kao Tijelo Živoga Hrista — od onoga što se otkriva u, po i kroz Gospoda našega Isusa Hrista i Duh Božiji.
Stoga, osuđujemo kao nepravoslavno i odbačujemo svako učenje koje nastoji da zamijeni Carstvo Božije — viđeno od prorokâ, objavljeno i ustanovljeno od Hrista, naučeno od Svetih Apostola, primljeno kao mudrost od Crkve, izneseno kao dogmat od Otaca i doživljeno u svakoj Svetoj Liturgiji — sa ma kojim carstvom ovoga svijeta, bilo ono Svete Rusije, Svete Vizantije ili inoga zemaljskoga carstva koje uzurpira Hristovu vlast da preda Carstvo Bogu Ocu („Onda kraj, kad preda Carstvo Bogu i Ocu, i kad ukine svako poglavarstvo i svaku vlast i silu”, 1. Kor. 15:24) i koje poriče Božiju moć da obriše svaku suzu sa svakoga oka („Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovijeh“, Otkrivenje 21:4).
Oštro osuđujemo svaki oblik teologije koji negira da su hrišćani migranti i izbjeglice u ovome svijetu („Jer ovđe nemamo grada koji će ostati, nego tražimo onaj koji će doći”, Jevrejima 13:14), odnosno činjenicu da je „naše življenje na nebesima, otkuda i Spasitelja očekujemo, Gospoda svojega Isusa Hrista“ (Filipljanima 3:20) i da hrišćani „žive u domovinama svojim, ali kao prolaznici, kao građani učestvuju u svemu, ali sve podnose kao stranci. Svaka tuđina njima je domovina, a svaka domovina tuđina“ (Poslanica Diognetu, 5).
2. „Podajte, dakle, što je ćesarevo ćesaru, i što je Božije Bogu” (Matej 22:21).
Potvrđujemo — u iščekivanju konačnoga trijumfa Carstva Božijega — da priznajemo jedini i konačan autoritet našega Gospoda Isusa Hrista. U ovome dobu zemaljski vladari obezbjeđuju mir, da bi narod Božiji živio mirnim i uređenim životom, u svakoj pobožnosti i svetosti (Božanska Liturgija). Pa ipak, ne postoji nacija, država ili poredak ljudskoga života koji bi mogli da polažu veće pravo na nas od Isusa Hrista, u čije ime da se „pokloni svako koljeno onijeh koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom“ (Filipljanima 2:10).
Stoga, osuđujemo kao nepravoslavno i odbačujemo svako učenje koje bi podredilo Carstvo Božije — projavljeno u Jedinstvenoj Svetoj Crkvi Božijoj — bilo kojem carstvu ovoga svijeta tražeći druge crkvene ili svjetovne gospodare. Čvrsto odbačujemo sve oblike vladavine koji obogotvoravaju državu [theocracy] i apsorbuju Crkvu, lišavajući Crkvu njezine slobode da se proročki suprotstavlja svakoj nepravdi.
Takođe, korimo sve one koji potvrđuju cezaropapizam, zamjenjujući svoju konačnu poslušnost raspetom i vaskrslom Gospodu poslušnošću bilo kojem vođi koji ima vladajuće moći i koji tvrdi da je Božiji pomazanik, bilo da je poznat pod titulom „Cezar“, „Car“, „Imperator" ili „Predśednik".
3. „Nema tu Čivutina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu“ (Galatima 3:28).
Potvrđujemo da je podjela čovječanstva na grupe zasnovana na rasi, vjeri, jeziku, etničkoj pripadnosti ili bilo kojoj drugoj sporednoj osobini ljudskoga postojanja karakteristika ovoga nesavršenoga i grješnoga sveta, koje se, po svetootačkoj tradiciji, definiše kao „distinctions of the flesh“ (Sveti Grigorije Bogoslov Nazijanski, Oration 7, 23).
Tvrdnja o nadmoći jedne grupe nad drugima je osobeno zlo ovakvih podjela, koje su potpuno suprotne Jevanđelju, jer su svi jedno i jednaki u Hristu; svi moraju da odgovaraju Njemu za svoja djela, i svi imaju pristup njegovoj ljubavi i oproštenju, ali ne kao pripadnici određenih društvenih ili etničkih grupa, već kao osobe stvorene i rođene jednako na sliku i priliku Božiju („Po tom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi”, Postanje 1:26).
Stoga, osuđujemo kao nepravoslavno i odbačujemo svako učenje koje pripisuje božansko ustanovljenje ili autoritet, posebnu svetost ili čistotu bilo kojem partukularnom — lokalnom, nacionalnom ili etničkom identitetu — ili učenje koje karakteriše neku partikularnu kulturu kao izuzetnu i-ili božanski određenu, bilo grčku, rumunsku, rusku, ukrajinsku… ili bilo koju drugu.
4. „Čuli ste da je kazano: ljubi bližnjega svojega i mrzi na neprijatelja svojega. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobra na one koji vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone. Da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima” (Matej 5:43-45).
Slijedeći zapovijedi našega Gospoda, potvrđujemo — kao što kaže Sveti Siluan Atonski: „Nema blagodati Božije u čovjeku koji ne voli svoje neprijatelje“ — da ne možemo spoznati mir dok ne zavolimo svoje neprijatelje. Kao takvo, ratovanje je krajnji ovozemaljski neuspjeh Hristova zakona ljubavi.
Stoga, osuđujemo kao nepravoslavno i odbačujemo svako učenje koje podstiče podjele, nepovjerenje, mržnju i nasilje među ljudima, religijama, vjeroispovijestima, nacijama ili državama.
Dalje, osuđujemo kao nepravoslavno i odbačujemo svako učenje koje demonizuje ili podstiče demonizaciju onih koje država ili društvo smatra „drugima“, uključujući strance, političke i vjerske neistomišljenike i druge stigmatizovane društvene manjine.
Odbačujemo svaku manihejsku i gnostičku podjelu koja bi uzdigla sveto istočno-pravoslavno naslijeđe i njezine pravoslavne narode iznad „propaloga i nemoralnoga Zapada“. Posebno je opako osuđivati druge narode kroz posebne „liturgijske molitve”, uzdižući vjernike Istočno-pravoslavne Crkve i tradicije kao duhovno osvećene u poređenju s tjelesnim, svjetovnim „heterodoksima“.
5. „ Nego idite i naučite se šta znači: milosti hoću, a ne priloga. Jer ja nijesam došao da zovem pravednike no grješnike na pokajanje“ (Matej 9:13; up. Osija 6:6 i Isaija 1: 11-17).
Potvrđujemo da nas Hristos poziva na lično i zajedničko milosrđe prema siromašnima, gladnima, beskućnicima, izbjeglicama, migrantima, bolesnima i svima onima koji su u nevolji, tražeći pravdu za progonjene, napaćene i potrebite. Ako odbijemo poziv bližnjega, ako umjesto toga tučemo i pljačkamo, a ostavljamo bližnjega da pati i umire pored puta (Priča o milosrdnome Samarjaninu/Samarićaninu, Luka 10, 25-37) — onda nijesmo u ljubavi Hristovoj na putu u Carstvo Božije, nego smo se učinili neprijateljima Hrista i Crkve Njegove.
Pozvani smo da se, ne molimo samo za mir, već da aktivno i proročki ustanemo i osudimo nepravdu; da uspostavimo mir čak i po cijenu naših života. „Blago onima koji mir grade, jer će se sinovi Božiji nazvati” (Matej 5:9; takođe up. Matej 5:22-26 i 1. Korinćanima 11:27-32).
Stoga, osuđujemo kao nepravoslavno i odbačujemo bilo kakvo promovisanje duhovne „tišine“ među vjernicima i sveštenstvom Crkve, od patrijarha do najskromnijih laika. Ukoravamo one koji se mole za mir a da ne pokušavaju da aktivno stvore taj mir, bilo iz straha ili nedostatka vjere.
6. „Tada Isus govoraše onim Jevrejima koji mu vjerovaše: Ako vi ostanete na mojoj beśedi, zaista ćete biti učenici moji. I poznaćete istinu, i istina će vas izbaviti“ (Jovan 8:31-32).
Potvrđujemo da Isus poziva svoje učenike, ne samo da znaju istinu, već i da jezgrovito govore istinu: „Dakle, neka bude vaša riječ: ’da, da‘; [ili] ’ne, ne‘; a što je više od ovoga, od zla je” (Matej 5:37).
Invazija druge najveće svetske vojne sile na suśednu državu nije samo „specijalna vojna operacija“, „događaj“ ili „sukob“ ili bilo koji drugi eufemizam izabran da negira realnost situacije. To je, zapravo, vojna invazija u punome obimu koja je već rezultirala brojnim civilnim i vojničkim smrtima, nasilnim poremećajem života preko 44 miliona ljudi i raseljavanjem i izgnanstvom preko dva miliona ljudi (do 13. marta 2022. godine).
Ova istina se mora reći, koliko god bolna bila. Stoga, osuđujemo kao nepravoslavne i odbačujemo svako učenje ili radnju koja odbija da svjedoči istinu, ili aktivno potiskuje istinu o zlima koja se vrše protiv Jevanđelja Hristova u Ukrajini.
Mi u potpunosti osuđujemo sve narative o „bratoubilačkome ratu“, „ponavljanju grijeha Kaina, koji je ubio rođenoga brata iz zavisti“ — ako izričito ne priznaju ubilačke namjere i krivicu jedne strane nad drugom („Znam tvoja djela da nijesi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojijeh”, Otkrivenje 3:15-16).
Izjavljujemo da su istine, koje smo potvrdili, zasnovane na Jevanđelju Isusa Hrista i Svetome Predanju pravoslavne hrišćanske vjere; kao i greške, koje smo osudili kao nepravoslavne i odbačili ih. Pozivamo sve koji prihvataju ovu deklaraciju da imaju na umu ove bogoslovske principe u svojim odlukama u crkvenoj politici. Molimo sve na koje se ova izjava odnosi da se vrate na „jedinstvo Duha u svezi mira“ (Efešanima 4:3).
***
Link na izvorni tekst „Deklaracija o učenju ‘ruski svijet’”…
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR