Umjesto Aranđelovdana, Vasojevići da slave ruski kult vazalstva – Mongolima i Tatarima

Priredio: Vladimir Jovanović

U novija vremena iz ogranka Crkve Srbije (SPC) šire jedva poznate kultove u pravoslavlju Crne Gore, na primjer Aleksandra Nevskoga. Ima li naivnih, dobrodušno neobaviještenih, profesionalnih sikofanata ili pokvarenjaka koji će opravdanje naći u pastirskim motivima?

Usred mora krvi, patnji i razaranja zbog agresije na većinski pravoslavnu i slovensku Ukrajinu, Putinova je Rusija prošle godine iz svoga budžeta donirala i postavila u Andrijevici i Nikšiću dva spomenika Aleksandru Nevskome, tog je prije koju godinu Moskovska patrijaršija proglasila za zaštitnika Kopnene vojske Ruske Federacije.

Knezu Aleksandru Jaroslaviču, Nevski kasnije prozvan, koji je živio od 1221. do 1263, dok entiteti Rusija i narod Rusa nijesu još postojali, nego je vladar Novgoroda, Kijeva i Vladimira — hazjajini Kremlja oproštaju što je do kraja života bio vazal mongolsko-tatarskih kanova. Štoviše, Nevski je izdao svoga brata Andreja Jaroslaviča i doveo azijatske ordije na dio tla nekadašnje Rusi.

Putin s čelnicima Moskovske patrijaršije godinu uoči otvorene agresije na Ukrajinu otkriva memorijal A. Nevskom „zaštitniku Kopnene vojske Ruske Federacije”

Ozbiljniji ruski istoričari, poput akademika prof. dr Valentina Janina, ukazivali su na fakte da je Nevski „proširio mongolsku vlast na Novgorod”, a da „Novgorodcima koji mu se protiviše iskopa oči i počini mnogo različitih grijehova”. Istoričari Igor Danilevski i Sergej Smirnov, smatraju da je Nevski „objektivno igrao negativnu ulogu u istoriji Rusije”, „namjerno ušao u savez sa Mongolima kako bi ih iskoristio za jačanje svoje vazalske moći” i da je „dugoročno, njegov izbor predodredio formiranje despotske vlasti u Rusiji”.

Azijatima na polzu, Nevski će povesti svoje zemljake, novgrodsku vojsku, da se oružano biju s hrišćanima, zapadnim krstašima — jedna od bitaka je 1240. na rijeci Nevi, po kojoj dobi nadimak — i odbiće potonje ponude Pape o savezu hrišćana, ostajući azijatski vazal.

Pri samrti se zamonašio u pravoslavnome manastiru, koji je pripadao pomjesnoj jurisdikciji Vaseljenske patrijaršije. Nikakve činjenica o hrišćanskome podvižništvu nijesu distupne ni kad ga 1547. kanonizova Crkva Moskovije, pod mitropolitom Makarijem, tada u raskolu s Majkom-Crkvom Vaseljenskom patrijaršijom, ni do danas. Napisano je i nazdravičarsko žitije, ne moramo da napomenemo: u sukobu s onim što se istorijski stvarno desilo.

Iako je, dakle, Nevski bio djelatni vazal azijatskih kanova (tek krajem 14. vijeka Moskovija počinje da se izvlači ispod Mongolima) obllikovan je u Kremlju za ideološku municiju — protiv Zapada. Ruku na srce, to ne počinje s Putinom. I u doba SSSR-a, najgorega ateističkog režima ikada, Staljinu, ondašnjem hazjajinu Kremlja, nije smetalo što je Nevski i potonji monah i kanonizovan od ruske jerarhije, ako se kalibar može podestiti i za komunističku propagandu protiv Zapada.

Ozvučen podtekst krvoločnoga narativa Kremlja i prije dva dana u Nožicama, Lijeva Rijeka

Slavni reditelj Sergej Azejnštajn je godine 1939, na vrhuncu staljinističkoga bogoborstva, ali i represije nad sunarodnicima mu Jevrejima, možda da spase glavu, snimio u sovjetskoj produkciji mitomanski film „Александр Невский”. Scenario mu dopisivali u Kremlju. Za film dobio Орден Ленина, kao i Премии имени Сталина.

No, kad su Rusi i nacisti 1940. sklopili pakt o podjeli teritorija u dijelu Evrope, film je bunkerisan; vraćen u bisokope s napadom Hitlera na SSSR… Kako ističu i sada u Rusiji, ne poričući zanatsku umješnost Azejnštajna, film je u odnosu na istorijske fakte „laž od svog prvog do posljednjeg minuta”; jedan od ruskih osvrta je dostupan na LINKU .

Kako bilo, rekosmo, Aleksandar Nevski je nepoznat našim precima.

U Crnoj Gori ne postoji nijedan hram njemu posvećen a da je sagrađen prije 1918. godine. Prvi takav 1938. podiže supruga Aleksandra Karađorđevića, Marija, Rumunka, na Svetome Stefanu — nakon što je na istome mjestu obijesno naređeno da se poruši drevna crkva Paštrovića, iz doba Crnojevića (15. vijek), a koja je bila posvećena Presvetoj Bogorodici (Svetoj Gospođi).

Zbog čega iz Crkve Srbije forsiraju baš kneza Nevskoga, objasnio Joanikije Mićović 12. septembra o.g. u Nožicama, Lijeva Rijeka — da je, biva, ovaj imao:

- „hrabrost i mudrost i razum i spremnost da odgovori na teške izazove svoga vremena i da povede svoj narod, da ga zaštiti i od ZAPADNIH KRSTAŠA, koji su bili da pregaze Rusiju — a vidimo da ih je porazio nekoliko puta, i to žestoko. Vidimo da se slični izazovi ponavljaju I U NAŠE VRIJEME”.

Mongole i Tatare, kojima je Nevski bio vazal, a protivnik jednovjernih hrišćana i tiranin zemljacima — Mićović svojoj publici ne pominje.

„Bitka u odbrani Lijeve Rijeke”, godinu joj ne zna („prije otprilike 250-300 godina”) ali „pamti” – „na dan Aleksandra Nevskoga”: R-J. V. Vešović knjigu iz 1935. iskeširao kod Srpske kraljevske akademije nauka

Dakle, nebrojeno puta je Mićović ozvučio podtekst krvoločnoga narativa Kremlja i o ratu u Ukrajini, a prije dva dana i u Nožicama, Lijeva Rijeka. Tamo u novija vremena podignut je svetosavski objekat posvećen Aleksandru Nevskome. Jer, iz Crkve Srbije izmišljanju da je dan u crkvenome kalendaru za ovoga kneza „zavjetna slava Vasojevića”.

Nikavih pomena o tome nema u realnim izvorima.

Vazda je slava svih pravoslavnih Vasojevića bio Aranđelovdan, a jednako je provjerljivo da Sveti arhangel Mihail nije bio ni Rus ni Srbin.

Ali, kreirajući „narodne priče” i „predanja”, neki na platnim listama van Crne Gore, krajem 19. i početkom 20. vijeka, nastoje da uguraju u Vasojeviće, umjesto Sv. arhangela Mihaila, etnofiletističke kultove: ruski Nevskoga i-ili srpski Svetoga Save; e da su im to „prislave”, „prislužbe” i „zavjetnine” — ma što podrazumijevaju pod tim.

Na primjer, 1935. tvrdio Jagoš-Radoslav V. Vešović u „Pleme Vasojevići” — za tu knjigu iskeširan od Srpske kraljevske akademije nauka — kako „bitka u odbrani Lijeve Rijeke” — godinu joj ne zna, veli „prije otprilike 250-300 godina”, ali „pamti” baš dan i mjesec, 30. avgust (12. septembar) — pade „na dan Aleksandra Nevskoga”. I to je, dodaje, „prislužba” u Vasojevićima, „Alesandrovdan”.

Ako je pomenute bitke i bilo, je li značajnija od tolikih drugih vasojevićkih koje se vaistinu odigraše i zaista ostaviše traga u tradiciji? Jer, i poslije te stvarne ili navodne bitke „prije otprilike 250-300 godina” — i Lijeva Rijeka i Vasojevići zadugo još ostadoše pod Turcima.

A kad su zaista postali slobodni u Knjaževini Crnoj Gori, provjerljivio je i da nijednu crkvu Vasojevići ne posvetiše Nevskome.

Slično i sa Savom Srpskim: pokušavali Savindan u Vasojevićima da usade ne samo za „zavjetninu”, sve pozivajući se na neke mutne lokalne događaje i nedokazane datumske koincidencije. Nego Savindan za slavu, tj. da se u Vasojevićima odreknu prađedovske i zavjetne, krsne slave Sv. arhangela Mihaila — na primjer u bratstvu Lopaćanima. Ako je makar u ovome slučaju vjerovati Vešoviću, citiramo: „Lopaćani su sporazumno riješili na jednom skupu sa svojim vojvodom da zadrže staru slavu, Sv. Arhanđela, da se ne bi odvajali od ostalih u plemenu”, etc.

Za razliku od rekla-kazala, provjerljivo je: kako u vascijelim Vasojevićima, i Donjim i Gornjim, od tolikih sela, do oslobođenja i ujedinjenja s maticom im crnogorskom državom, ne bijaše ni jedne jedine parohijske crkve.

U jurisdikciji Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve, knjaz i gospodar crnogorski Nikola I Petrović-Njegoš 1862. podiže prvu crkvu, Vaznesenja Gospodnjega 1862. u Lijevoj Rijeci — postojbini Vasojevića. A o sabornoj crkvi svih Vasojevića, malazi se u crnogorskoj knjaževini podignutoj varoši Andrijevici, svjedoči izvorni natpis na njoj:

„Sej sabornij svja[ti] hram Svja[tago] Arhistratiga Mihaila pod vladom i uz pomoć blagovjernago Gospodara i Knjaza Černogorskago NIKOLAJA I. PETROVIČA NJEGOŠA na Knjaževcu u slavu vsevišnago Boga podiže pleme Vasojevičko v ljeto Gospodnje 1887”.