Perić za crkvu iz dukljanske epohe, u kojoj je stolovao grčko-pravoslavni episkop Danilo, veli da je ‘svetosavska’

Piše: Vladimir Jovanović

Građanin Republike Srbije Prvoslav Perić, alijas Porfirije, nominalno patrijarh Srbije (SPC), opetovano kontaminira javni prostor Crne Gore svojim besmislicama, izmišljotinama, jeresima.

Ovaj anticrnogorski zlomislik dostavljen je Dodikovim avionom u Tivat, da se preko vikenda u Bijeloj kod Herceg-Novoga, te u Kotoru usred tišine lokalnih izbora, verbalno istresa i na istoriju hrišćanstva Crne Gore. Uostalom, śetimo se, i jesenas uoči popisa, slično i ostalih desetak puta od kako je od Vučića početkom 2021. postavljen za patrijarha u Beogradu, slat je u agitaciju, na terenski rad u Crnoj Gori…

Objavili sada da je Perić, između ostaloga, došao u Bijelu povodom „1.000 godina oltara i 200 godina od izgradnje crkve Polaganja Rize Presvete Bogorodice”.

„1.000 godina oltara”? Kakva „udica” za lakovjerne.

Jer se, logično, oltar nije gradio mimo hrama; nego unutar hrama se oltar gradio svuda, pa i u Bijeloj. A taj hram u Bijeloj, milenijumske starine, nema nikakve veze s Crkvom Srbije, niti Svetim Savom ili Nemanjom im „mirotočivim”. I zato im je nužda za „svetosavizmima”, e da to eufemistički prevedemo: krivotvorinama.

„Radujemo zbog toga što ste ono što je odredio jedanput za svagda Sveti Sava i njegov otac Sveti Simeon Mirotočivi” — reče Perić u Bijeloj. — „Radujemo se što smo ovde u Bijeloj gde već hiljadu godina žive pravoslavni Srbi i time čine da i mi možemo za sebe reći da smo mediteranski narod i što je ovaj kraj – kraj Zetske episkopije koju je osnovao niko drugi do Sveti Sava. Radost je, dakle, velika, a uteha i inspiracija utoliko još veća”.

Ali, hram Rize Bogorodičine u Bijeloj, između ostaloga, svojom davninom materijalano negira tvrdnje Vučićevog sikofanta. Sagrađen je mnogo, mnogo vijekova prije nego ikoji arhivski izvor svjedoči uopšte o Srbima u Boki Kotorskoj.

Štoviše, taj hram u Bijeloj upravo dokazuje prisustvo enklava pravoslavlja još iz doba Dukljanske države Vojislavljevića, a nakon velike crkvene šizme iz 1054. godine.

Iako su Vojislavljevići — sukobljeni s Vizantijom od koje su na bojnim poljima izvojevali nezavisnost — katoličanstvo izabrali slijedeći i svoje političke interese, to nikako ne znači da su suzbijali ili progonili pravoslavlje na dukljanskim prostorima. Uostalom i docniji starocrnogorski vladari - Balšići, izuzev posljednjeg, takođe su katolici po vjeroispovijedanju — ali i ktitori naših pravoslavnih crkava.

U dukljanskim hramovima u epohi Vojislavljevića se služila liturgija na latinskome, slovenskome, i — grčkome jeziku, kako svjedoči i navod iz znamenite bule koju papa Grigorije VII posla 1089. godine dukljanskom arhipastiru Petru iz Bara.

Osobito u našim primorskim gradovima i mjestima živjeli su u manjim naseobinama i etnički Grci. A oni su ispovijedali pravoslavlje. Jedno od takvih mjesta je Bijela kod savremenog Herceg-Novoga, sa pravoslavnim hramom Polaganja Rize Presvete Bogorodice.

Povrh toga, ovaj hram u Bijeloj, sagrađen najkasnije tokom 12. vijeka, bio je i —EPISKOPSKA GRČKO-PRAVOSLAVNA KATEDRA.

Unutar crkve Rize Bogorodičine u Bijeloj su najstariji spomenici monumentalnoga zidnog slikarstva u Boki Kotorskoj. A svi originalni natpisi na tamošnjim freskama su — na GRČKOME JEZIKU.

Danas je od izvorne crkve ostala apsida, neobična po obliku, uska i duboka. U knohi oltarske apside hrama je naslikana Bogorodica Orante s malim Hristosom; i u donjem dijelu kompozicija Poklonjenje žrtvi.

A u srednjoj niši apside, ispod Hristosa - Agneca (kompozicije služenja sv. liturgije), dobrano oštećen, ali Bogu hvala još sasvim neuništen, nalazi se portret episkopa DANILA, te jasan natpis na grčkome jeziku:

- .:. Ευσεβις χριστιανος Δανι[η]λ σ επισκοπος .: (u prijevodu:  .:. Pobožni hrišćanin Danilo episkop .:)

Danilo je oslikan u dijelu apside s uzidanim episkopskim prijestolom (simbolizuje nebeski prijesto Hristov i Njegove slave śeđenja s desne strane Boga Oca). Na fresci je Danilo sijedi starac, śedi, a bosa mu stopala, koja sugerišu njegovu vrlinu skromnosti, na jastuku su ukrašenom biserima. Lijevo i desno od Danila su freske šest sv. otaca.

Srpski akademik Vojislav J. Đurić smatra da je u Bijeloj arhijerejska pravoslavna katedra episkopa Danila pripadala ogranku pravoslavne Dračke mitropolije Ohridske arhiepiskopije („Vizantijske freske u Jugoslaviji”, 1974, 29).

Kako bilo, taj EPISKOP DANILO je prvi istoriografiji poznati pravoslavni vladika na prostorima savremene Crne Gore.

Naši preci Dukljani, dijelom zahvaljujući i misiji Svetoga ravnoapostolnog Ćirila Konstantina, hristijanizovani su u 9. vijeku, iliti pet stoljeća prije nego je Nemanjina Raška/Srbija okupirala Duklju/Crnu Goru. 

Još u 9. vijeku je postojala arhiepiskopsko-mitropolitska Dukljanska crkva (Ecclesia Diocletana). U istome stoljeću su i mošti ranohrišćanskoga mučenika Trifuna/Tripuna pohranjene u Kotoru. A u 11. vijeku kanonizovan je naš prvi, starocrnogorski svetitelj: Vladimir (Jovan) Dukljanski, etc.

Kada je krajem 12. vijeka Nemanjina Raška/Srbija varvarski pokorila Duklju/Crnu Goru, stradali su i ovdašnji pravoslavni, uključujući i manjinsku zajednicu Grka nastanjenih u primorskim gradovima i mjestima. Jer, nije li Nemanjin sin, Stevan Prvovenčani zabilježio o pohodu svoga oca na Dukljansko kraljevstvo, kako:

- „ISTREBI GRČKO IME, da se nikako ne pominje ime njihovo u toj oblasti” (Milivoje M. Bašić, „Iz stare srpske književnosti”, Beograd, 1926, 177).

I, moramo li napomenuti, nema dokaza Porfirije Perić ni ma ko drugi, da Sava Srpski ima udjela oko „Zetske episkopije koju je osnovao”. Jer, Sava Srpski, nakon što se 1233. popišmanio na svoje arhiepiskopstvo samoupravne Žičke arhiepiskopije, odrekao ga se, te zauvjek napuštivši Rašku/Srbiji, umire 1236. kod Bugara. A prvi (bez falsifikata iz neuko skrojene vijekovima docnije „povelje“ o nepostojećem Ilarionu iz Vranjine) autentični pomen episkopa iz Žičke arhiepiskopije u Zeti, Neofita — poznati su tek od oko tri decenije kasnije od Savine smrti.

Pravoslavlje Žičke/Pećke arhiepiskopije ostaće na margini vjerskoga života u  Duklji/Zeti, jer su i vladari Balšića i naši preci bili katolici. Tek s epohom Crnojevića, u borbi za opstanak Zetske države, a pod prijetnjama islamskh Turaka s jedne, te s druge strane zbog instrumentalizacije vjere od strane Mlečana, pod kojima je ogranak Pećke arhiepiskopije s arhijerejima koji stoluju u uzurpiranom dukljanskom hramu Prečiste Krajinske prihvatio uniju — pravoslavlje od sredine 15. vijeka postaje većinska religija naših predaka.

Vrhunac je pod Ivanom Crnojevićem koji 1484. ustanovljava autokefalnu katedru Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve. A od tih vrenena je pod omoforom cetinjskih arhipastira i Boka Kotorska, bez obzira što je to područje bilo u sastavu Mletačke Republike. Dakle, u crnogorskoj jurisdikciji je i hram Rize Bogorodičine u Bijeloj, kojem je s Cetinja darovan, do danas sačuvan, i primjerak „Oktoiha” iz Crnojevića štamparije.

Tako je bilo sve do 1814, kada je odlukom velikih sila na Bečkome kongresu, Boka Kotorska, umjesto Crnoj Gori s kojem se prethodno ujedinila, pripala Austrijskoj carevini. Od tada, najprije je u području egizistirala eparhija Dalmatinska, s vladikom iz Šibenika Vaseljenske patrijaršije Venediktom Kraljevićem, etničkim Grkom, koji je naginjao uniji s katolicima.

Austrijski car, e da pravoslavne u Boki Kotorskoj odvoji od jednorodnih Crnogoraca, krajem 1828. potpisaće akt kojim će u Boku Kotorsku dovesti srpsku Karlovačku mitropoliju.

No, još prije nego su okupatori Austrijanci doveli tu srpsku jurisdikciju u Boku Kotorsku, godine 1824. hram Rize Bogorodičine u Bijeloj iz dukljanske epohe dogradili su mještani Bijele, i niko drugi, o čemu svjedoči natpis iznad crkvnih vrata:

- СIЮ ЦЕРКОВ СОГРАДI ѠБЩЕСТВО БѢЛСКО ГОД. 1824.

Toliko o istoriji…

Hramovna slava crkve Polaganja Rize Presvete Bogorodice u Bijeloj je bila, kao i svake i ove godine 15. jula, no Porfirije Perić je imao prečih poslova. A tada ne biješe ni lokalnih izbora.

Imali su ljetos iz ovdašnjeg ogranka Crkve Srbije netačnu dojavu da će, kako red nalaže, patrijarh ih obići na dan hramovne slave i jubileja. Te su podigli i onu divlju čeličnu skalameriju s rasvjetom na brdu iznad Bijele, da i tim grdilom sastavljenim od elemenata elektroprijenosnog dalekovoda — uostalom kao i trobojkama, koje im je onomade dizajnirao sultan — na hramu Polaganja Rize Presvete Bogorodice i klima-uređajima unutar hrama, varvarski materijalizuju svetosavsko nasilje nad davninom pamjatnika pravoslavnoga hrišćanstva na tlu Crne Gore.