ANALIZA Za Crkvu u Crnoj Gori moguća lažna autokefalija Beograda i Moskve, poput one za Makedoniju

Piše: Marjan Nikolovski, urednik portala „Религија” (Skoplje) 

Malo ko je analizirao jednu od posljednjih izjava ruskoga patrijarha Kirila. Veli da na postsovjetskim prostorima nema granica i da jedina ima vlast na tim prostorima Ruska pravoslavna crkva (RPC) i on lično kao patrijarh. Ta je izjava praktični temelj imperijalističkoga modela koji on i RPC već duže vrijeme pokušavaju nametnuti Istočno-pravoslavnoj crkvi… 

U toj izjavi Kiril, između ostaloga, kaže: „Uprkos promjeni političkih granica na takozvanom postsovjetskom prostoru, za RPC ih nema, jer mi smo Crkva cijele Rusije, a za mene Kijev, Minsk i drugi glavni gradovi republika vanredno su značajna duhovna središta ujedinjene Svete Rusije. Ta svijest obuhvata većinu našeg klira, vjernika, i to ne samo u Ruskoj Federaciji, nego i u onim mjestima u kojima se može izgubiti sloboda zbog izražavanja takvih stavova. Oni koji budu ostali vjerni duhovnome jedinstvu naše Crkve, njezinome spasiteljskom poslanju na cijelome prostranstvu Svete Rusije, ostaće na svijetloj strani istorije i na kraju će pobijediti”. 

U ovakvome modelu, koji je razvijen i prije nego što je Kiril postao patrijarh — i u koji su uloženi mnogi utjicaji i milioni novca — krije se u suštini ideologija kako bi trebala biti shvaćena „nova autokefalna crkva u budućnosti”. 

- POLITIČKE I CRKVENE GRANICE 

Ali nije RPC jedina koja forsira i kreira ovaj model. 

Crkva Srbije (SPC) na istoj je liniji. To su jedine dvije crkve koje, uprkos raspadu država nad kojima su imale jurisdikciju, danas smatraju da se njihove vlasti protežu do političkih granica drugih država, osobito onih s dominantnim pravoslavnim stanovništvom. 

Temelj na kojem počiva ta imperijalistička ideologija je uvjerenje da su političke granice promjenjive, a crkvene vječne. Ili, kako je to prije više od desetak godina objasnio jedan srpski vladika: „Ko može jamčiti da će Ukrajina nakon 100 godina biti samostalna država?” Evo, desetak godina kasnije, ruska državna i crkvena politika, upregnuta kao dva vola u oranju, nastoji što brže skratiti tih 100 godina. 

Ruska crkva Ukrajinu smatra svojim crkvenim pośedom i od tog stajališta nema namjeru odstupiti, bez obzira na to što u Ukrajini trenutno velika većina pravoslavaca ne voli RPC i želi svoju autokefalnu Crkvu. Neuspjeh da se ratom i krvlju vrati crkvena vlast na te teritorije može rezultirati modifikacijom. 

Što to znači? Treba shvatiti da je ta modifikacija već eksperimentalno usađena na jurisdikcijsko područje SPC. 

- MODEL SA SVOJOM PREDISTORIJOM 

Početkom 1992. (godina raspada SFRJ) SPC je održala vanredni Arhijerejski sabor. Glavna tema: upravo državne granice jugoslovenskih područja. U saopštenju sabora zaključak je da SPC ne priznaje granice jugoslovenskih republika. 

„Srpski narod” — navodi se u tom sapštenju sabora SPC — „pola je stoljeća politički rascjepkan i podijeljen neprirodnim granicama koje sijeku njegov živi organizam. Planirala ih je Komunistička internacionala, provela neofašistička i ustaška okupacija, a uspostavila i nastavila, protivno volji srpskoga naroda, Titova komunistička diktatura kroz izrazito antisrpski AVNOJ. Stoga ni SPC ni srpski narod nikada nije priznao vještačke i nelegitimne unutrašnje avnojske granice”. 

Zašto je SPC trebao ovaj vanredni sabor? SPC svoj legitimitet crpi iz jurisdikcije bivše države Jugoslavije: iz tomosa Vaseljenske patrijaršije, koji je potpisao patrijarh Miletije 1922. godine, upravo zbog novih političkih okolnosti, stvaranja novih granica novog političkog subjekta, Kraljevine SHS, koja kasnije mijenja naziv, ali uglavnom zadržava svoje političke granice do raspada SFRJ. 

SPC nastoji održati svoju duhovnu vlast na područjima koja joj, tvrdi, pripadaju upravo zbog tomosa Vaseljenske patrijaršije iz 1922, iako svjesna da ni tada, godine 1992, nema nikakvu stvarnu vlast barem unutar granice Makedonije, koja već uspostavlja svoj politički suverenitet. 

U to vrijeme se razmišlja kako Makedonija možda neće uspjeti u svojim državotvornim namjerama, iako narednih godina srpski episkopi pokušavaju uspostaviti dijalog s Makedonskom pravoslavnom crkvom (MPC-OA), organizujući i intenzivirajući susrete, tim više što su svjesni kako to mijenjanje političkih granica države mijenja i kontekst redefinisanja pravoslavnih odnosa. 

SPC počinje gubiti kontrolu u Crnoj Gori, kada je već upostavljena Crnogorska pravoslavna crkva. 

Istovremeno, Gruzija dobija tomos o autokefaliji od Vaseljenske patrijaršije 1990. godine. Albanija je upravo 1992. obnovila autokefalnu Crkvu uz potporu Vaseljenske patrijaršije. 

Međutim, crkveni Beograd, koristeći se tadašnjim grčkim vezama — posebno nakon već jasnog problema koji se pojavio između Atine i Skoplja oko imena države Makedonije — svoj narativ za MPC-OA da je „raskolnička” uspijeva nametnuti i verifikovati pred ostalim pravoslavnim crkvama, označavajući je kao tvorevinu etnofiletističkoga krivovjerja; i tako, sve do trenutka, nakon zatvaranja makedonsko-grčkoga spora [Prespanski sporazum, iz 2018. godine], kada Vaseljenska patrijaršija [2022. godine] povlači potez za riješavanje crkvenoga pitanja u Makedoniji. 

- ZAŠTO JE ZA RUSIJU VAŽNA I OVA ISTORIJA S BALKANA? 

Iako su naizgled sporovi različiti, kontekst događaja je identičan u SFRJ i SSSR-u. 

Raspad SSSR-a nije uključivao samo promjenu političkih granica, već i želju za redefinisanjem crkvenih jurisdikcija. Tamo đe je moskovska crkva uspjela potvrditi svoj uticaj, ustrojila je satelitske crkve. No, istorijsko rivalstvo Kijeva i Moskve stvorilo je novu crkvenu jerarhiju — Kijevsku patrijaršiju [stožerna jerarhija sadašnje autokefalne Pravoslavne crkve Ukrajine, prim „Antene M”], koja je poput MPC-OA, doduše još 25 godina ranije, ocrtala potrebe za vlastitim crkvenim jurisdikcijama, nezvisnim od vanjskih uticajâ, Beograda ovđe i Moskve tamo. 

Identično kao SPC za MPC-OA, i Ruska crkva uspjela je Kijevsku patrijaršiju držati u statusu „raskolničke” dugi niz godina i očuvati svoju fiktivnu vlast u Ukrajini preko satelitske UPC-MP. Za razliku od Ukrajine, đe je ovaj model dvovlašća generalno bio uspješan, isti model u Makedoniji, implementiran kroz POA [autonomnu Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju, koju su 2000-ih osnovali iz Beogrda, a u međuvremenu ukinuli, prim] nije funkcionisao. 

Ali, kontekst se mijenjao kako su godine prolazile, a osobito otkako su političke vlasti Makedonije i Ukrajine crkveno pitanje podigle u izuzetno važan prioritet nacionalnoga identiteta. 

U nemogućnosti vječnoga držanja u zarobljeništvu problematike koja je vidljiva i živa, a koja se godinama razvija i opstaje, crkvena pitanja, makedonsko i ukrajinsko, postaju vidljivija i sve više apostrofirani problemi šire pravoslavne zajednice, koja pak nije mogla na duge staze podnijeti to srpsko i-ili rusko prikrivanje istine. 

- KOORDINACIJA BEOGARDA I MOSKVE 

Zajedničko i beogradskoj i moskovskoj crkvi je da su se obje suočile s realnom opasnošću gubitka jurisdikcijske vlasti nad dijelovima teritorija koje su već postali samostalne države, sa novim, promijenjenim političkim granicama — pogotovo nakon što je vaseljenski patrijarh Vartolomej posljednjih pet godina pokrenuo inicijative za riješavanje desetljećima starih problema. Iako je malo ko ozbiljno vjerovao da je moguć veći crkveni potres, današnje činjenično stanje jeste da je Vaseljenska patrijaršija proglasila i priznala autokefalnost u Ukrajini, te obnovila kanonsko jedinstvo Crkve u Makedoniji. 

Ovakav rasplet zahtijevao je novu koncepciju Beograda i Moskve, pogotovo nakon što su kočenja i otpori, koje su kao svoju istinu nametnuli ostalim pravoslavnim crkvama, pokazali za njih ekstremno lošim i neproduktivnim. Ali, i ta novs koncepcija opet se vrti oko suštine: kako sačuvati jurisdikciju nad „vlastitim” teritorijama tj. da se „vječne crkvene granice” ne mogu mijenjati, ali se mogu fiktivno preuređivati. 

Za MPC-OA i za Kijevsku patrijaršiju najvažnije je bilo postići autokefaliju. Iako je u praksi autokefalnost zaista autokefalnost samo ako je izvorno i kanonski u potpunosti prihvaćena od ostalih pomjesnih pravoslavnih crkava i slijedi ustaljenu istorijsku praksu kroz tomos iz Carigrada, RPC i SPC uložile su velike napore da redefinišu tradicionalni pojam autokefalne crkve, upravo zbog konteksta da su buduće nove autokefalne crkve na „štetu” njihovih jurisdikcija, a iz razloga, naravno, promjena političkih granica. 

Da, tačno je, raspadom jedinstvene Čehoslovačke džentlmenskim sporazumom nije redefinisan crkveni ustroj, između ostaloga i zato što je procenat pravoslavaca u Češkoj izuzetno mali u odnosu na većinu vjernika ove crkve, koji su Slovaci; ali to bilo nije slučaj u SFRJ i SSSR-u. Crkva Čeških zemalja i Slovačke od 1998. godine, nakon što joj je Vaseljenska patrijaršija izdala tomos, potpuno je autokefalna. 

- ZAŠTO JE MAKEDONSKA CRKVA EKSPERIMENT? 

Odgovor na gornje pitanje krije se u nelogičnom, neshvatljivom i naprosto nerealnom potezu SPC: da u mjesec dana 2022. odluči potpuno promijeniti svoj višedecenijski stav; i od stava da pristaje na „najširu moguću autonomiju” za MPC-OA, odjednom „prihvata i objavljuje autokefaliju” Makedoniji. 

I sve to odmah nakon velike odluke Vaseljenske patrijaršije od 9. maja 2022. za povratak makedonske jerarhije, pod nazivom Ohridska arhiepiskopija, u kanonsko jedinstvo — a nakon 55 godina izolacije, upravo zbog stava SPC. Jedan srpski vladika kasnije je to objasnio kako su morali djelovati, jer im je bilo jasno da će Vartolomej učiniti isto što i u Ukrajini; a da je njihova potreba da sačuvaju imovinu koju su u Makedoniji naslijedili od Nemanjića — u čemu su i uspjeli. 

S tim u vezi, zna li maledonska javnost što su MPC-OA i SPC dogovorili prije sabora SPC u maju 2022. godine, na kojem je objavljeno da će dati tomos za Makedoniju? Ima li javnost na uvid dokumente kako je dogovorena „autokefalnost” MPC-OA sa tomosom od SPC? 

Ne! Javnosti su nedostupni ovi papiri, jer se oni danas čuvaju kao najstroža tajna; prema nekim informacijama čak i pod državnom oznakom „strogo provjerljivo”. Je li tome tako, pokazaće se jednoga dana, nakon što se raščisti prašina s arhiva. 

No, ključno pitanje jeste da li je MPC-OA pristala da SPC ima jurisdikciju na području bivše SFRJ? Dvije godine kasnije realnost na terenu pokazuje da je MPC-OA vjerovatno dala takvu saglasnost. 

Jer, događaji s osvećenjem crkve MPC-OA u Zagrebu [vidi link ispod, prim], a tamo su se neočekivano za javnost pojavili Porfirije i još jedan srpski episkop — izrazito negativna osoba za hrvatsku državu — izazvali su ozbiljan politički skandal na relaciji Skoplje-Zagreb, o čemu javnost malo zna.

Navodne „dobronamjernost” i „bratska ljubav” što su se prodavala kao razlog učešća SPC u osvećenju te crkve, koju su uzgred budi rečeno izgradile i poduprle hrvatske vlasti i građani — umnogome je problematična. 

Javnost treba da zna kako Porfirije ne ide u Zagreb da se dodvori Makedoncima, nego da verifikuje sporazum MPC-OA sa SPC — da i tamo SPC ima jurisdikciju. 

Ali, nadležni arhijerej MPC-OA za Zagreb to zapravo ne poštuje [autor misli na Pimena Ilievskog, mitropolita evropskoga MPC-OA, prim].

Možda je zato od SPC dobio epitet „bahatoga vladike”, ali realnost je da od tada do danas nadležni MPC-OA vladika još nije pośetio makedonsku crkvenu opštinu u Zagrebu. Je li razlog tome što za tako nešto mora tražiti dopuštenje od SPC, ili neki drugi? — vrijeme će pokazati. 

Drugo pitanje je da li MPC-OA smatra da su hramovi sagrađeni u vrijeme Nemanjića u Makedoniji duhovna baština SPC, kako to piše u tomosu SPC? Odgovor na to pitanje vrlo je važan, jer jedno je znati istorijske podatke o svakoj crkvi (ko ju je gradio, kako je građena, pod čijom je vlašću bila), odnosno prepoznati da su te crkve sagrađene od srpskih vladara. 

Ali, sasvim je drugo priznati legitimitet crkveno-pravnoga subjekta koji tada ne postoji i koji, iako se poziva na vlastiti kontinuitet, ipak nema nikakve veze s pravom vlasti na tim crkvama — jer su te crkve građene za Ohridsku arhiepiskopiju, a ne za svetosavsku arhiepiskopiju, pa onda za patrijaršiju. 

Priznati pravo nasljedstva SPC na te crkve, samo zato što su ih izgradili srpski vladari, identično je priznanju da su sve crkve u Makedoniji sagrađene za vrijeme Egzarhata [bugarska jerarhija osnovana 1870. aktom Sultana, koja je do 1913. na večikom dijelu teritorije savremene Śeverne Makedonije imala faktičku jurisdikciju, prim] danas pośed Bugarske crkve, a one koje su sagradili carevi Vizantije, da su vlasništvo Vaseljenske patrijaršije. 

Odgovori na ova dva pitanja su važni da bi se razabralo što zapravo za MPC-OA znači „autokefalija” koju je 2022. dobila SPC tomosom. 

Iskustvo MPC-OA u ove dvije godine pokazuje da su nedovršeni proces za autokefalnost pred Vaseljenskom patrijaršijom nešto što su Beograd i Moskva planirali iza kulisa, kako bi legitimitet takve autokefalnosti izvirao samo iz SPC tomosa — a njime se u praksi MPC-OA pretvara u samo običnu autonomnu crkvu u granicama SPC, bez obzira na to što na papiru navodno ima svoju autokefalnost… 

Uostalom, đe je u ove dvije godine arhiepiskop Stefan [poglavar MPC-OA] dočekan kao poglavar autokefalne crkve, liše u Beogradu?... 

Ima tu još mnogo nejasnoća koje proizlaze iz ovoga eksperimentalnog modela „nove autokefalnosti”. Jedno od pitanja je i riješavanje mogućih sukoba između MPC-OA i SPC, budućih nesporazuma: u pravoslavnome svijetu pravo eklitona [drugostepene i konačne crkveno-sudske žalbe, prim] radi se pred Vaseljenskom patrijaršijom, a kod nas će biti ekliton… u Moskvi? 

- „BEZUSLOVNA” AUTOKEFALIJA 

Crkveni Beograd, a vjerovatno po nalogu crkvene Moskve, eksperimentiše s modelom koji se zove: „De facto autokefalnost, a de iure crkva u jurisdikcijskim granicama druge crkve”. 

Dakle, ako je želja imati autokefalnu crkvu, to pitanje se, prema bepgradskom i moskovskom receptu, takođe može zatvoriti na način da će SPC u svojim granicama jurisdikcije, a Ruska crkva u svojim, ili bilo koja druga crkva u svojim granicama, definisati administrativno uređenje svoje crkve kao što ona misli da je od najveće koristi za njih. U konkretnom slučaju, MPC-OA ima sve što autokefalna crkva može imati, liše onoga najvažnijeg — teritorijalnih, jurisdikcijskih granica. 

I svakako, još jedan aspekt, za javnost nepoznat — MPC-OA mora se usaglašavati sa SPC o svim krupnijim pitanjima. Śutra će se taj model preslikati u Ukrajinu, tamo se preko UPC-MP već počeo sprovoditi, samoproglašenjem autokefalije [u maju 2022. godine, prim] — što Ruska crkva još nije osudila. 

Po tom modelu federativnoga upravljanja crkvama, śutra je sasvim moguća autokefalna Crnogorska crkva, pa čak i autokefalna crkva na Kosovu, kao što to može biti slučaj i u Moldaviji i Bjelorusiji. 

Zanimljivo, ali dvije godine nakon proglašenja autokefalnosti Makedonije, Arhijerejski sabor SPC je ove godine odlučio podići na rang arhiepiskopije sve eparhije koje su izvan političkih granica države Srbije. Sada u SPC ima više arhiepiskopa nego mitropolita!

Ali nešto mnogo važnije za MPC-OA jeste što je i ohridski arhiepiskop još među njima: dakle, SPC ni nakon dvije godine od „autokefalije” nije našla za shodno iz svoga ustava izbrisati eparhije u Makedoniji kao svoju jurisdikciju. Zašto? Niko ne  objašnjava. 

Naravno, MPC-OA ne smije pokretati ovo pitanje. Pa se postavlja logično dilema: kako je MPC-OA autokefalna, a eparhije kojima upravlja su dio ustava druge crkve? 

- KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU EKSPERIMENTALNOG MODELA I ISTORIJSKE PRAKSE USPOSTAVLJANJA AUTOKEFALNIH CRKAVA? 

Suština je upravo u pravu na jurisdikciju nad teritorijom. 

Zamislite, na primjer, da je Vasljenska patrijaršija praktikovala ovaj srpskog-ruski model — kako bi danas izgledala Pravoslavna crkva? 

Jer 10 od 14 autokefalnih crkava nastalo je upravo na nekadašnjoj jurisdikciji Carigrada i za sve njih je Vaseljenska patrijaršija odustala od teritorijalne jurisdikcije, a novoosnovane crkve su prihvaćene u jedinstvu s ostalima (izuzetak su samo dio eparhija u Grčkoj crkvi, u području grčke Makedonije, na kojima je Vaseljenska patrijaršija zadžala supermatiju). 

S druge strane, novi model, Moskve i Beograda, dugoročno nema nikakvu budućnost, jer pravoslavne crkve neće postići dogovor da legitimišu bilo kakvu autokefalnost, a da to ne „tomosira” Vaseljenska patrijaršija (što je u novija vremena glavna tačka osporavanja od strane Moskve). Da bi se postiglo neko drugo opšteprihvatljivo pravilo, potreban je dogovor svih. 

Ali, Ruskoj crkvi i SPC odgovara da se problem ne riješi. I upravo zato je budućnost MPC-OA praktički vezana unutar granica SPC, ako ostane na tomosu SPC. 

Istina je da autokefalnost Ukrajine, potvrđena tomosom iz Vaseljenske patrijaršije, za sada nije u potpunosti legitimisana; ali tamošnja zbivanja, osobito posljednje razdoblje, otvaraju druge horizonte. Tamo problem punog legitimiteta autokefalne Pravoslavne crkve Ukrajine od većine pravoslavnih crkava leži u dvojnoj crkvenoj jerarhiji. Ako je namjera UPC-MP da prekine odnose s Moskvom iskrena, onda je potpuno zatvaranje ovoga pitanja mnogo lakše, a to bi dovelo do situacije u kojoj, liše crkava Rusije i Srbije, autokefalnost Ukrajine ne bi bila priznata još samo od strane MPC-OA. 

U Makedoniji nema dvostruke jerarhije: to je pitanje zatvoreno povratkom POA u MPC-OA. Sa MPC-OA, teoretski, nemaju problema ni jedna od pomjesnih pravoslavnih crkava, ali je priznaju samo četiri autokefalne. 

Ako MPC-OA izađe iz okvira koje su postavili Moskva i Beograd i nastavi proces pred Carigradom, sve ostale crkve će je priznati kao zaista autokefalnu, a MPC-OA tj. Ohridsku arhiepiskopiju od statusa taoca SPC oslobađa upravo vaseljenski tomos.