Piše: Σταύρος Τζίμας
Stajao je nijemo ispred ikone Bogorodice. Zatim je s poštovanjem spuštio metalne štake, kao oružje u ratu, i legao licem dolje da se moli. Nije kleknuo, jer mu je falila jedna noga — teško je povrijeđen u rovu istočne Ukrajini. S mukom je ustao, zagrlio ikonu, šaputao nešto što je samo Bogorodica „čula”. Njegovi saborci su čekali u redu, jedan po jedan.
Roman je jedan od 24 ukrajinska veterana rata s Rusijom koji pate od teških posttraumatskih povreda. Na Svetu Gori, utočište utjehe, doputovali su da se pomole.
Život se Romanu drastično promijenio od tog dana 2015. godine, kada je u bici kod Donjecka ranjen, a ljekari su morali da mu amputiraju nogu iznad koljena. „U početku je bilo teško, ali sam se, malo po malo, navikao i sada pokušavam da živim normalno”, rekao nam je.
Napuštajući bolnicu bez jedne noge morao je da prođe kroz golgotu. Bilo je trenutaka kada je u svom očaju mislio „radije bih da sam ubijen”. Uključio se u program psihološke podrške, za koji veli da mu je pomogao, a istovremeno je kroz sport tražio izlaz iz depresivnog tunela.
„Vježbam skoro svaki dan, idem i na planinarenje — u stvari sam se popeo na Karpate na štakama. Sport mi je mnogo pomogao, opušta me”. Rekao nam je da je prethodnog dana, bez ikakve pomoći, jednom nogom pješačio teškim i za vojnosposobne putem, od manastira Dionisija do manastira Svetoga Pavla na poluostrvu Atos, sat hoda. Pitali smo za njegove saborce: „Nesanica, noćne more, muče mnoge”.
ljudi koji su preživjeli krvave borbe u Donjecku, Harkivu, Mariupolju i vrnuli se kući, ali sa „slomljenim dušama”, otputovali su na Svetu Goru u pratnji trojice vojnih sveštenika [iz autokefalne Pravoslavne crkve Ukrajine - prim. „Antena M”] —— da od Presvete Bogorodice traže „spasenje duše”.
Sreli smo ih u pristaništu svetoga manastira Iverona na istočnoj obali poluostrva. Prethodno su se molili u još tri manastira na pokloničkom putovanju. Dan je bio sunčan i uživali su bačajući kamenčiće u more. Svi obučeni u crne vjetrootporne jakne, na poleđini ispisano „Atos - Ukrajina”. Držali su brojanice i raspeća, „blagoslov” monaha.
Ranije su se umivali i pili iz „svete vode” koja izvire na mjestu đe je, po predanju, 990. godine more odnijelo ikonu Panagije Portaitise, koja se, zajedno sa onom Aksion Esti, smatra najvažnijom na Svetoj Gori; i veoma je poštovana kod slovenskih pravoslavaca.
Međutim, ukrajinski ratni veterani na Svetoj Gori nijesu svuđe bili dobrodošli u društvu ljubavi i molitve. Znali su, prije no su isplovili iz Uranopolisa za malu luku Dafni, da su nepoželjni u najmanje pet drugih manastira koji su pod, nezvaničnim, ruskim uticajem, pa se nijesu ni trudili da im pokucaju na vrata.
https://www.antenam.net/svijet/110531-16-manastira-svete-gore-se-moli-za-autokefalnu-crkvu-ukrajine
Dok je čamac koji ih je prevozio plovio prema Dafniju, viđeli su sa udaljenosti od 500 metara manastir za koji bi više od bilo kog drugog željeli da se mole, Pantelejmonov ili „Ruski”. Mogli su da ga fotografišu izdaleka, ali ne i da se u njemu poklone — čak ni da se iskrcaju na malom keju administratori manastira im nijesu dozvolili.
Impozantni Pantelejmonov manastir je sada neprijateljska teritorija za ukrajinske hodočasnike — još više za ukrajinske vojnike. Iza zidina u njemu već decenijama bjesni rusko-ukrajinski rat.
Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine i otcjepljenjem Ukrajine izbio je sukob suvereniteta u istorijskom manastiru, „kivotu” ruskoga i ukrajinskoga monaštva na Svetoj Gori. Rusi su i u ime Ukrajinca preuzeli manastir. Natezanje trajalo je godinama i uključivalo je: obilan i raznovrstan novac, intrige, podzemne prijetnje i iznude, umiješanost tajnih službi, „hodočašća” ruskih oligarha i visokih ruskih funkcionera Kremlja — čak je i Putin došao dva puta — ilegalane ulaske i ostanke u manastiru sumnjivih hulja (uglavnom ruskih), etc.
Čini se da je plima krenula u korist monaha rođenih u Rusiji, koji administrativno kontrolišu manastir, ćerajući u apsolutno potčinjavanje one Ukrajince koji ga nijesu napustili. Sada je manastir potpuno „rusifikovan” i de facto je postao autonoman, do te mjere da obilježava pomen vaseljenskog patrijarha g. Vartolomej — po povelji prvog svetogorskog duhovnika — kao lokalnoga episkopa (!) a Kirila moskovskoga kao svoga patrijarha.
Umjesto u Pantelejmonov manastir, veterani su pohrlili da se mole u staru keliju manastira Pantokratora, na istočnoj obali Atosa, đe su živeli ukrajinski monasi. Danas kelija Svetih Arhangela ima ukrajinskoga monaha, koji je obnavlja i razvija u mjesto hodočašća za ukrajinske vjernike koji pristižu na Svetu Goru, da bi, eventualno, postali „mostobran” ukrajinskog monaštva na Atosu s obzirom na „gubitak” manastira Pantelejmona…
17.05.2023. 12:00Na Svetoj Gori: Autokefalna Crkva Ukrajine dobila keliju
Svi su ukrajinski ratni veterani na Svetoj Gori, kako nam je objasnio otac Konstantin, vojni sveštenik u pratnji sa činom brigadnoga generala, učestvuju u programu psihološke podrške i rehabilitacije Crkve AXIOS. Ovo je prva grupa, a krajem novembra se očekuje još 40 veterana.
Oleksandar se borio devet mjeseci 2022. i 2023. na prvim linijama fronta i sada se aktivira u ulozi trenera obavještajne službe. „Na Svetu Goru sam došao kao i drugi moji saborci radi duhovnog uzdizanja i podrške kroz molitvu”.
„Imam ženu i troje đece koji me izdržavaju. Bavim se sportom, a pomažem i drugima pripremajući ih za vojsku. Ovako se borim sa svojim demonima. Nažalost, imam mnogo drugova koje poznajem i kojima definitivno treba pomoć. Oni manifestuju simptome kao što su šok, napadi panike, promjene u apetitu i snu, apatija i povlačenje iz svakodnevnih aktivnosti”.
„Da li si se ikada bojao da bi mogao poginuti u borbi i ostaviti svoju đecu siročadima?” — pitamo.
Kaže: „Samo se mrtvac u ratu ne boji”.
U raspravu se umiješao sveštenik Konstantin. „Sport im pomaže, odvlači ih od loših misli i posebno alkohola kojem većina pribjegava, sa iluzijom da će utopiti pritisak i strijepnju“, kaže nam.
Šta tačno vojni kapelan radi u ratu? Da li on blagosilja oružje? „Pomažem vojnicima da ostanu ljudi. Prije svega vršim dužnosti sveštenika: ispovijedam i pričešćujem. Učestvujem i u svim pomoćnim poslovima, kopajući rovove zajedno s pješadijom. Iako sam oficir, sav ovaj fizički posao obavljam svakodnevno”.
A rad psihologa? „Naravno, treba... Ali, jako je teško. Uzmite u obzir da su svi oni uglavnom bili momčići, ośetljive duše, koda se iznenada nađoše u ratu. Mnogo toga su viđeli: pored njih su stradali prijatelji i saborci, i sami su bili u opasnosti, drugi su ostali bez ruku i nogu. Kako ovu đecu vrnuti u normalan život? Kao Crkva i kao država, imamo psihološku podršku i programe rehabilitacije i naše hodočašće na Svetu Goru je dio ovoga napora. Ipak, razumjećete, da bi se zaliječile ove rane na dušama, potrebno je vreme, trud i strpljenje, pomoć društva, institucija, porodice”…
U manastirskom saboru, jedan po jedan, prigrlili su impozantnu ikonu Panagije Portaitise, okićenu zlatnim i srebrnim zavjetima, duboko se molili, palili svijeće, prekrstili se, na kraju pevajući zajedno i gromoglasano molitvu za Ukrajinu:
„Gospode, Bože, Spasitelju naš, pomozi nama i našoj vojsci da pobijedimo u ime Tvoje, uništimo nepravedne namjere i drskost onih koji su započeli rat protiv nas. Molimo ti se, Gospode našeg mira i spokoja: kako nestaje dima tako da nestaju neprijatelji naši, kao što se prašina s lica vjetra raspršuje tako da se rastvaraju njihove zle misli o ukrajinskoj državi. Neka je Tvoja volja u nama i da duše naših vojnicika istraju borbi za vjeru i Ukrajinu”.
Završavajući molitvu, nijesu zaboravili one koji poginuše u bici: izlazeći iz hrama, jedan za drugim su zapisivali na komad papira imena onih koje su željeli da ih monasi pomenu i stavljali u kutiju.
Dok su krenuli ka skitu proroka Ilije, sljedećoj stanici hodočašća, razgovarali smo sa Antonijem, koji se, kako nam je rekao, borio od početka ruske invazije do nedavno u Donjecku i Harkivu.
Da li je ovaj rat obilježio njegov život? „Da, veoma. Mnoge moje vrijednosti su poništene. Imam problema sa spavanjem i radim na njima sa psiholozima. Mnogo mi pomažu. Ovđe, na Svetoj Gori, dobro spavam. Dolazim prvi put, kao i ostali: da se pomolim. Iskreno vam kažem da sam ovđe ośetio duševni mir i spokoj”.
Da li je imao potrebu da se moli tokom borbe? „Kada ste u borbi, tražite Boga i njegovu pomoć. Svakog trenutka u bici misliš da ćeš poginuti i tu svoju nadu usmjeriš u pomoć Božiju”.
„I znajte: da u rovu, u tim satima, nema ateista”.
„Dobro došli, dobrodošli ste ovđe, osećate se kao kod kuće” — bile su riječi kojima ih je iguman Aleksios dočekao u manastiru Ksenofontu, posljednjem odredištu njihova trodnevnog hodočašća.
„Rat nije dobar, mi to znamo, razumijemo vas. Ali, bez krvi nema slobode”.
U Ksenofontu su proveli noć, prisustvovali Božanskoj Liturgiji cijelo veče, kao i rano iźutra, prije no što su se ukrcali u čamac koji ih je vrnuo u Uranopolis da bi potom krenuli povratnim putem za Ukrajinu. „Odlazimo mirne duše”, govorili su opraštajući se od monaha.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR