Vrhovni sud u Sofiji: Patrijaršija Bugarske nije jedini ogranak Pravoslavne crkve u toj državi

Priredio: V.J.

Patrijaršija autokefalne Bugarske pravoslavne crkve (BPC) oštro reaguje na presudu Vrhovnoga kasacionog suda Bugarske da Bugarska pravoslavna starokalendarska crkva (BPSC) bude upisana u registar vjerskih zajednica Gradskoga suda u Sofiji.

Sudska odluka, koja faktički dozvoljava drugoj jurisdikciji da se u toj državi registruje pod nazivom „pravoslavna crkva”, donijeta je 16. decembra 2024. 

Patrijarh BPC Danil u intervjuu medijima tvrdi da su vlasti u toj zemlji zakonom utvrdile da je ekskluzivno BPC - Bugarska patrijaršija priznati izraz pravoslavne konfesije. „S druge strane” — primjetio je — „Vrhovni kasacioni sud, kao državni organ, priznaje drugi entitet kao izraz ovoga vjeroispovijedanja, a pritom negira mogućnost da BPC bude predstavnik pravoslavne vjere i da se izjašnjava kao takva. Možete zamisliti kakvu će konfuziju ova odluka izazvati među ljudima!”

Na drugoj strani, iz kancelarije Arhijerejskoga sinoda BPSC javnosti se obraćaju ovim kratkim saopštenjem:

„Ljubljeni oci, braćo i sestre u Gospodu! - Odlukom od 16. decembra 2024. Vrhovni kasacioni sud Republike Bugarske upisuje Bugarsku pravoslavnu starokalendarsku crkvu u registar vjerskih zajednica pri Gradskome sudu u Sofiji. To znači da je naša Crkva registrovana kao vjerska institucija po Zakonu o vjeroispovijedanju. Ovom registracijom uklanjaju se sve administrativne i pravne prepreke koje su do sada otežavale ili spriječavale Bugarsku pravoslavnu starokalendarsku crkvu da obavlja svoje aktivnosti. Arhijerejski sinod poziva sve klirike i pastire naše Crkve da zablagodare Bogu na Njegovom milosrdnom promislu”.

Jerarhija BPSC izdvojila se 1990. iz jurisdikcije Patrijaršije Bugarske iz uvjerenja da je BPC prestala da bude istinski predstavnik pravoslavne vjere. Konkretni sudski spor oko registracije počeo je 2009. i tek ovih je dana dobio epilog; prethodno, sofijski Gradski sud odbio je da registruje starokalendarce, a tu je presudu nepravosnažno potvrdio tamošnji Apelacioni sud.

Na čelu jerarhije bugarskih starokalendaraca (Българска православна старостилна църква) nalazi se Rosen Siromahov (69) sa crkvenim imenom i titulom - Fotij, mitropolit trijadički.

On je 1981. u vrijeme vladavine komunista u Bugarskoj završio bogosloviju, te duhovnu akademiju „Свети Климент Охридски”, docnije i klasičnu filologiju na Unuverzitetu u Sofiji — na kojem je radio kao asistent na katedri za antičku književnost. Godine 1988. tajno je zamonašen pod imenom Fotij i rukopoložen za sveštenika u manastiru Svetih Kiprijana i Justine kod Atine u Grčkoj, od strane mitropolita Kiprijana. Služio u katakombnim uslovima u Djevičanskome manastiru Pokrova presvete Bogorodice u Bugarskoj. 

1990-ih, kada se u društvenom haosu nakon pada komunističkoga režima nepobitno ispostavilo da su patrijarh Maksim Najdenov-Minkov i mnogi iz episkopata bili višedecenijski agenti ili konfidenti tajne službe — Държавна сигурност, bugarska verzija UDB-e — došlo je do potresa i raskolâ u BPC.

Fotij je 1993. postao predstojatelj bugarskih starokalendaraca — frakcije u pravoslavlju, sa osobito jakim uporištima u Grčkoj, koja se protivi primjeni Novojulijanskoga kalendara. 

U Bugarskoj je Gregorijanski kalendar uveden zakonom koji je 1916. usvojio tamošnji nacionalni parlament. Crkva u Bugarskoj nastavila je da slijedi Julijanski kalendar do 1968. kada prelazi na Novojulijanski kalendar. 

Istočna pravoslavna Crkva je do 1924. godine univerzalno koristila Julijanski kalendar, dok je Rimokatolička crkva, pod papom Grgurom XIII, sprovela kalendarsku reformu koja je 1582. rezultirala Gregorijanskim kalendarom. Razlika između dva kalendara je 13 dana između 1900. i 2100. godine. 

U maju 1923. Carigradski sabor, koji je sazvao vaseljenski patrijarh Meletije IV, a na kojem nijesu bile zastupljene sve pomjesne crkve — usvojio je tačniji, revidirani Julijanski kalendar (Novojulijanski). Ovaj Novi kalendar se razlikuje od Julijanskoga, a neće se razlikovati od Gregorijanskoga narednih 800 godina, uz važnu napomenu: da je zamijenjen tabelarni datum Vaskrsa Julijanskoga kalendara astronomskim datumom Vaskrsa, etc. 

Kada je 1924. autokefalna Grčka pravoslavna crkva usvojila Novojulijanski, opozicija nazvana starokalendaraci u početku je okupljala mali broj laika, sveštenika i monaha, od kojih i neke iz obitelji na Svetoj Gori. Pokret će se omasoviti od 1935. jer se starokalendarcima pridružuju tri episkopa Grčke crkve koji su hirotonisali četiri nova episkopa. 

Dakle, starokalendarci ne odstupaju od netačnog Julijanskoga kalendara kao i manjina od svega pet u ovome trenutku priznatih autokefalnih jurisdikcija, to su: Jerusalimska patrijaršija i crkve Rusije, Srbije, Gruzije, Poljske. Ipak, starokalendarci nijesu u liturgijskoj zajednici ni sa jednom od ovih jurisdikcija; a svojoj teologiji pridodali su fanatično protivljenje bilo kakvom ekumenskom dijalogu sa drgugim hrišćanima, Katoličkom i crkvama protestantskih denominacija.

Bugarski starokalendarci imaju 15 hramova, uključujući saborni Uspenja presvete Bogorodice u Sofiji, te Djevičanski manastir sa oko 60 monahinja. Uz mitropolita Fotija, arhijerejski sinod sačinjavaju episkopi: sozopoljski Serafim i nikopoljski Viktor. 

Na vijest o odluci Vrhovnoga kasacionog suda da je zakonito pravo Bugarske pravoslavne starokalendarske crkve da bude upisana u registar vjerskih zajednica, reagovao je i Sinod BPC: 

„Za vrijeme Božićnoga posta našu radost zasijenila je neočekivana i tužna vijest o ovoj sudskoj presudi. Nakon što je Sveta Crkva u Bugarskoj pretrpjela više od dvije decenije žalosnih raskola inspirisanih političkim motivima (1991-1998-2009), koji su na kraju prevaziđeni zajedničkim naporima Crkve i zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, sada se suočavamo sa rizikom novih raskola. Identitet BPC — Bugarske patrijaršije ponovo se dovodi u pitanje”. 

„Paralelno vršenje jurisdikcijske vlasti od strane više episkopa na istoj teritoriji unutar pomjesne crkve (preklapanje jurisdikcija) je flagrantno kršenje božanskih i svetih kanona koje su uspostavili i ratifikovali Vaseljenski sabori. Priznavanje i registracija od strane sudskih organa neke druge, paralelne ‘pravoslavne crkve’ u granicama bugarske države je u potpunosti suprotno ovome kanonskom principu i narušava vjerska ośećanja, uvjerenja i prava pravoslavnih hrišćana u zemlji”. 

Sinod BPC tvrdi i da je „osnovni princip crkvenoga prava da na bilo kojoj teritoriji može postojati samo jedna crkva, sa jednim predstojateljem i jednim sinodom” i da „čl. 13 državnoga Ustava priznaje tradicionalnu religiju u Bugarskoj kao pravoslavno hrišćanstvo”. 

Citiramo Ustav Bugarske, glasi u čl. 13: „Religija je slobodna. Vjerske institucije su odvojene od države. Tradicionalna religija u Republici Bugarskoj je istočno-pravoslavno vjeroispovijedanje. Vjerske zajednice i institucije, kao ni vjerska uvjerenja, ne mogu se koristiti u političke svrhe”. 

Primjećujemo da tvrdnju Sinoda BPC, o isključivo jednoj pravoslavnoj jurisdikciji u granicama neke zemlje, demantuje savremena praksa Istočne pravoslavne Crkve: na stranu fakti da se u nekim državama zapadne Evrope ili SAD u istim gradovima nalaze i po nekolicina vladika iz raznih kanonskih jurisdikcija, navodimo primjer Republike Grčke sa dvije paralelne jurisdikcije: Grčke crkve i Vaseljenske Majke-Crkve, etc. 

Bugarska vlada izjavom premijera Dimitra Glavčeva kategorična je u stavu da je BPC jedna i nedjeljiva, naglašavajući važnost BPC za bugarsko društvo. U mišljenju Direkcije za vjere Vlade Bugarske citiraju čl. 10. Zakona o vjeroispovijedanju: 

„Tradicionalna religija u Republici Bugarskoj je pravoslavlje, koje ima istorijsku ulogu za bugarsku državu i trenutni značaj za državni život. Tumač i predstavnik pravoslavlja je samoupravna Bugarska pravoslavna crkva, koja je pod imenom Patrijaršija pravni nasljednik Bugarskoga egzarhata i članica Jedne, Svete, Katoličanske i Apostolske Crkve, koju prevodi Sinod, a predstavlja bugarski patrijarh, koji je i mitropolit sofijski”. 

Neke opozicione bugarske političke stranke — Възраждане, Bugarska socijalistička partija, Alternativa za bugarski preporod, te ГЕРБ Bojka Borisova, koja je bila vladajuća između 2009-2013. i 2014-2021. — takođe su saopšile nezadovoljstvo odlukom Vrhovnoga kasacionog suda o registraciji Bugarske pravoslavne starokalendarske crkve. 

Međutim, Vrhovni kasacioni sud o svojoj presudi, između ostaloga, naveo je u saopštenju za javnost: 

„Prema izvedenim dokazima u predmetu, ispunjeni su uslovi predviđeni Zakonom o vjeroispovijedanju za registrovanje Bugarske pravoslavne starokalendarske crkve, jer je odlučilo u predmetu sljedeće: da nema ograničenja prava na vjeroispovijest prema paragrafima Ustava i Zakona o vjeroispovijedanju, a koji se odnose na nacionalnu bezbjednost, javni red, zdravlje, moral ili prava i slobode drugih lica ili ograničenja zbog korišćenja vjerskih zajednica i ustanova u političke svrhe”. 

Takođe, navode da se ovom presudom „Vrhovni kasacioni sud Bugarske saglasio sa rješenjem od 20. aprila 2021. Evropskoga suda za ljudska prava (ECHR) u predmetu Българска православна старостилна църква и др. срещу България (žalba 56751/2013), kao i sa odredbama u obrazloženju odlukâ Ustavnoga suda: № 5/11.07.1992. prema k.d. № 11/1992 i № 12/15.07.2003 prema k.d. № 3/2003”. 

„Članovi Vrhovnoga kasacionog suda Bugarske su naglasili da je u odluci ECHR izričito naglašeno da država, u ličnosti suda, treba da ostane neutralna i nepristrasna u vršenju svojih regulatornih ovlašćenja”. 

Napominjemo: Vrhovni kasacioni sud Bugarske — najviši je sud u toj zemlji, obavlja vrhovni sudski nadzor nad građanskim, krivičnim, vojnim i privrednim predmetima i sprovodi tačnu i jednoobraznu primjenu zakona od strane svih nižih sudova. Odluke Vrhovnoga kasacionog suda ne podliježu žalbi — one su konačne.  

Republika Bugarska je članica NATO i Evropske unije. 

Bugarska crkva (Egzarhat) je 1870. na temelju fermana sultana Abdula Aziza samoproglasila autokefaliju, koju Vaseljenska patrijaršija nije priznavala, osuđujući na pomjesnome saboru iz 1872. bugarsku jerarhiju kao raskolničku i podložnu jeresi etnofiletizma. 

Spor je potrajao do 1945. godine, kada je Vaseljenska patrijaršija, uz lobiranje SSSR-a u čijoj je sferi uticaja bila Bugarska od kraja Drugog svjetskog rata, povukla svoju anatemu i odobrila tomos o autokefaliji BPC. 

Dio episkopata BPC je 1990-ih podržao obnavljanje autokefalne Crkve u Crnoj Gori. Sada umirovljeni arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo je početkom 1998. zamonašen i hirotonisan za arhijereja upravo od dijela episkopata BPC u sabornome hramu Svete Paraskeve u Sofiji.