Istočni papa? O prvijenstvu u Pravoslavnoj crkvi

Piše: Δημήτριος Κεραμιδάς *

U Pravoslavnoj crkvi je prvijenstvo (primat) jedno od najšire debatovanih pitanja, prije svega u vezi s ulogom Vaseljenskoga Patrijarha u porodici pravoslavnih crkava. Međutim, implikacije se ove diskusije protežu izvan unutarpravoslavnih odnosa, utičući na širi ekumenski dijalog, posebno s Katoličkom crkvom.

U javnome diskursu, primat je često uokviren - prilično pojednostavljeno - kao borba za moć između Carigradske i Moskovske crkve oko vođstva unutar Pravoslavlja. Međutim, suštinsko pitanje se proteže dalje od ovoga narativa, dotičući se načina na koji Pravoslavlje shvata i ostvaruje crkveno jedinstvo.

Ponekad se primat pogrešno izjednačava sa pravoslavnim „papstvom”, iako takva poređenja često potiču iz nerazumijevanja načina na koji primat funkcioniše u Katoličkoj crkvi.

Ova rasprava zahtijeva dublje ispitivanje, priznajući da su i grčka i međunarodna nauka opširno istražile njezine teološke, kanonske, sociološke i ideološke dimenzije. Primat je takođe bio ključna tema u ekumenskim dijalozima, posebno u pravoslavno-katoličkim. Na kraju, tu je ključno pitanje: - Da li je primat suštinska komponenta jedinstva Crkve?

U Pravoslavnoj crkvi primat se ne shvata kao apsolutna vlast jerarha nad ostalim episkopima, već prije kao prvijenstvo časti (πρεσβεία τιμῆς). Međutim, ovo prvijenstvo časti nije samo simbolična ili dekorativna titula; prate je specifične odgovornosti, uključujući predśedavanje, koordinaciju i sudsku vlast, posebno kroz pravo na žalbu (ἔκκλητον).

Iz teološke perspektive, prvijenstvo je ukorijenjeno u Evharistiji, đe se u liturgijskome sabranju otkriva uloga predśedavajućeg episkopa. U okviru Evharistije episkop prinosi hljeb i vino Bogu Ocu, moleći se za njihovo preobraženje u Tijelo i Krv Hristovu.

Ovaj se liturgijski čin ne obavlja izolovano, već unutar živoga tijela Hristovog - Crkve. Evharistija je središnja tačka crkvenoga jedinstva i kroz nju se novi savez između Boga i čovječanstva, zapečaćen Hristovim raspećem i vaskrsenjem, neprestano čini prisutnim i opipljivim. Pošto je evharistijsko sabranje hristocentrično, onaj koji predśedava — bilo episkop ili, umjesto njega, prezviter — djeluje kao slika Hrista (εἰκών τοῦ Χριστοῦ).

Dakle, svaki autoritet koji episkop ima je hristocentričan, a ne lični. Ali njegova uloga ne proizilazi iz njegovih individualnih talenata, teološkoga obrazovanja ili pravne jurisdikcije, već iz fundamentalne crkvene stvarnosti da „jedna” Evharistija zahtijeva „jednu“ predśedavajuću figuru. Ovo predśedništvo služi ujedinjenju sabranih vjernika u ime Hristovo, naglašavajući da jedinstvo Crkve nije nametnuto institucionalnom snagom, već se izražava i ostvaruje svetotajinski.

Zajednica vjernika obuhvata različitost porijekla — etničko, rasno, biološko, generacijsko i socijalno.

Međutim, da bi se pokazalo svoje jedinstvo u Hristu, ova raznolikost mora biti prevaziđena. Episkop, kao centralna tačka evharistijskog jedinstva, ne predstavlja sekularne razlike kao što su muške i ženske, etničke ili društvene podjele, već umjesto toga oličava eshatološko jedinstvo cijeloga čovječanstva u Hristu. Ovo jedinstvo se ne ostvaruje svjetovnim mehanizmima, već evharistijskom ljubavlju, koja zajednicu pretvara iz pukog ljudskog sabora u živo tijelo Hristovo.

Na ovaj način, prvijenstvo u Pravoslavnoj crkvi nije u hijerarhijskoj dominaciji, već u evharistijskoj službi — službi duhovnoga otačastva, liturgijskoga predśedavanja i očuvanja crkvenoga jedinstva u ljubavi Hristovoj.

Od ranih epoha hrišćanstva (već u 2. vijeku), Crkva je uspostavila strukturu u kojoj su „mnoge” predstavljali „jedan” — naime, episkop. Ovo predstavljanje nije bilo kolektivno; nijesu svi članovi Crkve načalstvovali Evharistijom, već samo jedna osoba.

Međutim, bilo bi netačno ovo opisati kao episkopsku „monarhiju”, jer nijedan episkop ne može sam služiti Evharistiju. Liturgija je u osnovi zajednički čin, koji zahtijeva učešće prezvitera, đakona i vjernoga naroda. Kao što je „mnogima” potreban „jedan” da predśedava Evharistijom, tako i „jedan” zahtijeva prisustvo „mnogih” da bi služba zaista bila djelo cijeloga naroda Božijeg (λειτουργία kao djelo naroda).

Štoviše, pošto je autoritet „jednoga” hristocentričan, zajednica „mnogih” odražava Trojičnu zajednicu. Ova ideja je duboko ukorijenjena u Hristovoj prvosvešteničkoj molitvi: „Da svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni jedno budu u nama: da svijet vjeruje da si me ti poslao” (Jovan 17:21).

Ovo načelo, jasno vidljivo na nivou pomjesne Crkve (eparhije), rano je kanonski potvrđena; - 8. kanon Prvoga Vaseljenskog sabora je jedan od mnogih primjera đe je Crkva afirmisala princip episkopske jedinstvenosti — što znači da svaki grad ili zajednica treba da ima jednoga episkopa.

Pravoslavna crkva nikada nije osporavala ulogu episkopa kao jedinstvenoga poglavara pomjesne Crkve. Međutim, među pravoslavnim crkvama postoje razlike u pogledu učešća „mnogih” u saborskim skupovima. U nekim pravoslavnim tradicijama (na primjer: Rusija, Bugarska, etc), laici igraju formalnu ulogu u crkvenome upravljanju — bilo kroz učešće u izboru episkopa ili čak u razmatranjima Sinoda.

Posebna tačka debate se javlja u vezi sa predstavljanjem laika i monaha u sinodalnome postupku. U nekim slučajevima, njih ne predstavlja njihov episkop, već drugi laici, po modelu koji je sličniji parlamentarnom predstavljanju. Ovo izaziva teološku zabrinutost: da li ovo uvodi sekularna načela u sinodalni proces ili odražava legitimno crkveno učešće vjernih?

Ključni aspekt koji treba istaći jeste da je organizacija Crkve, regionalna ili provincijalna, već oblikovana u ranim vijekovima po modelu „jedan - više”. Ova struktura je dovela do razvoja oblika prvijenstva među Crkvama, odražavajući njihovu hijerarhijsku organizaciju unutar šireg hrišćanskog svijeta.

U početku je svaka provincija Rimskoga carstva imala svoj crkveni centar (Metropolis), đe je mitropolitski episkop predśedavao provincijalnim sinodom. Međutim, nakon Četvrtoga Vaseljenskog sabora (5. vijek), ova struktura je evoluirala u definisaniji sistem, što je rezultiralo uspostavljanjem pet velikih crkvenih centara, poznatih kao Pentarhija: - Rim, Konstantinopolj (Carigrad), Aleksandrija, Antiohija, Jerusalim.

Shvatanje primata se različito razvijalo na Istoku i Zapadu.

Na Zapadu je primat episkopa Rima opravdan „božanskim” kriterijumom, zasnovanim na vjerovanju da je apostol Petar — koga latinska tradicija smatra „prvim” među apostolima — imao svoga nasljednika u episkopu Rima. Papin primat se stoga smatrao božanskim mandatom.

Nasuprot tome, na Istoku su koncept primata oblikovali istorijski i pragmatični faktori. Istočne patrijaršije nijesu pretendovale na primat samo na osnovu apostolskoga prejemstva, već na osnovu njihova značaja unutar Rimskoga carstva, političkoga i administrativnoga.

Arhiepiskopu Carigrada, na primjer, dodijeljeno je „prvijenstvo časti” poslije episkopa Rima jer se njegova Crkva nalazila u prijestonici Carstva, đe je istovremeno bilo i śedište cara i Senata. Ovo je načelo izričito navedeno u kanonima Vaseljenskih sabora:

- 3. kanon Drugoga Vaseljenskog sabora (381. godine): „Episkop Konstantinopolja imaće prvijenstvo časti poslije Episkopa Rima, jer je Konstantinopolj Novi Rim”;

- i 28. kanon Četvrtoga Vaseljenskog sabora (451. godine) dalje pojašnjava: „[Oci Drugog vaseljenskog sabora] priznali su jednako prvijenstvo najsvetijem prijestolu Novoga Rima (Konstantinopolju); oni su pravedno procijenili da grad koji je počastvovan Carem i Senatom (siklita) treba da uživa isti primat časti kao drevni carski grad Rim i da ga treba uveličati u crkvenim djelima jer je drugi po rangu poslije Rima”.

Na prvi pogled, kriterijumi za određivanje primata — posebno u slučaju Konstantinopolja, Aleksandrije i Antiohije — mogu izgledati sekularni, jer su bili pod uticajem političkoga značaja, a ne čisto teoloških principa. Međutim, suštinska priroda prvijenstva u Crkvi nikada se nije smatrala samo pitanjem političke hijerarhije.

Kako je istakao pokojni mitropolit pergamski Jovan Zizjulas, Crkva nikada nije dovodila u pitanje eklisiološku neophodnost prvijenstva na međucrkvenom nivou. To znači: kao što u svakoj pomjesnoj Crkvi „prvi” (episkop) ujedinjuje „mnoge“ (vjerne) u evharistijskome zajedništvu, tako je i na regionalnom nivou potreban „prvi” koji će ujediniti „mnoge” eparhije unutar sinoda.

Ovo osnovno načelo i danas je prihvaćeno od svih pravoslavnih crkava: patrijaršije, autokefalne i autonomne crkve odražavaju sličnu strukturu, sa „prvim” (patrijarhom, arhiepiskopom ili mitropolitom) koji predśedava sinodom svojih crkava.

Centralno pitanje koje se nameće je sljedeće: kako se model „jedan - više”, koji funkcioniše na lokalnome i regionalnome nivou, može primijeniti i na globalnome nivou?

U Katoličkoj crkvi, univerzalni primat — shvaćen kao odgovornost za održavanje jedinstva čitave Crkve — ima jaku teološku osnovu. Međutim, u pravoslavlju je to pitanje daleko složenije. Ostaje fundamentalna dilema: da li pravoslavne crkve zapravo žele primat koji se proteže preko cijele Crkve?

Logično, ako primat postoji na lokalnome i regionalnome nivou, on mora postojati i na univerzalnome nivou. Ako nije tako, nego suprotno tome, odsustvo ujedinjujuće figure na globalnome nivou rizikuje da se pravoslavlje pretvori u labavu federaciju nezavisnih crkava, od kojih svaka razvija samodovoljan i ponekad samoreferentan identitet.

Posljedice ove fragmentacije vidimo danas, đe su neke pravoslavne crkve – odbačujući ideju o zajedničkome primatu — konstruisale nacionalističke ili ideološke narative koji opravdavaju agresivne ratove, demonizuju Zapad ili promovišu navodnu jedinstvenost sopstvenog nacionalnog pravoslavlja.

Drugi ključni aspekt koji treba uzeti u obzir je da, za razliku od katolicizma, primat u Pravoslavnoj crkvi nema eksplicitno teološku osnovu. Međutim, to ne znači da primatu nedostaje teološko objašnjenje ili kanonska osnova.

Tokom prvoga milenijuma, prvijenstvo određenih crkava nije diktirala svjetovna vlast, već je umjesto toga ustanovljena kroz crkveno zakonodavstvo — posebno kanone Vaseljenskih sabora, koje su priznale sve crkve. To znači da je prvijenstvo od davinine bilo oblikovano sabornim konsenzusom, a ne jednostranim deklaracijama ili pretenzijama na autoritet.

Stoga, ako neki tvrde da je primat Carigradske vaseljenske patrijaršije izgubio na značaju — bilo zato što njezin istorijski kontekst više ne važi ili zato što je oslabio uslijed spoljašnjih okolnosti (kao što je pad Vizantije) — onda moraju da se pozabave s dva ključna pitanja:

1) - Ko, ako ne Vaseljenski sabor, ima autoritet da redefiniše „poredak” prvijenstva? - Pošto je prvijenstvo u Pravoslavlju oduvijek bilo kanonski definisano, svaki pokušaj da se ono promijeni mora proizaći iz saborne odluke, a ne iz jednostranih zahteva pojedinih crkava.

2) - Može li Crkva da utvrdi primat samo na osnovu svjetovne moći ili brojčane superiornosti? - Ako bi se primat redefinisao na osnovu političkoga uticaja ili demografske snage, to bi ugrozilo čitav eklisiološki temelj pravoslavnoga jedinstva.

Istorijski gledano, nijedan politički entitet nikada nije diktirao strukturu pravoslavne crkve; niti jedan pravoslavni primat nikada nije uspostavljen putem prisile ili dominacije države.

Postavlja se još šire pitanje: da li danas postoji bilo kakav politički entitet uporediv sa Vizantijom koji bi mogao da posluži kao ujedinjujuća snaga za pravoslavne crkve? Ili su nacionalne države, sa svojim suprotstavljenim interesima, stvorile sve fragmentiraniji hrišćanski svijet?

Ova pitanja su previše kompleksna da bi se u potpunosti razradila u ograničenom obimu ovoga teksta. Međutim, može se ponuditi primjer kako se primat ili predśedništvo vrši u Crkvi: „prvi” mora da oličava svijest o jedinstvu, duboko ośećanje crkvene službe i samoprinošenja, i duh razumijevanja i saradnje sa „mnogima”.

Vođstvo ne treba da jača „parcijalni” identitet — kao što su oni koje oblikuju nacionalne pravoslavne crkve — već da prevaziđe takve podjele; ili da poziva pomjesne crkve da to učine, kako bi izrazile univerzalnost hrišćanstva i vaseljensku prirodu crkvenoga iskustva —— zajedničku vjeru u jednoga i istoga Hrista.

Stoga, „horizontalni” odnos međusobnog razumijevanja i saradnje između pomjesnih crkava mora koegzistirati sa „vertikalnim” primatom koji se vrši sinodalno —– onim koji ne negira ontološku jednakost crkava, već umjesto toga njeguje jedinstvo i zajedničko svjedočenje Jevanđelja. Strukturno, ovo bi se moglo oblikovati kroz stalni Sinod Vaseljenske patrijaršije, sa śedištem u Fanaru, uz učešće predstavnika drugih pravoslavnih crkava, uključujući i one iz dijaspore. Takvo tijelo bi moglo da olakša međupravoslavni dijalog o pitanjima kao što su: - buduće autokefalije, liturgijska obnova i međuhrišćanski odnosi.

Ako „prva” Crkva, u skladu sa kanonskom tradicijom, pośeduje posebne privilegije — kao što su koordinacija, predśedništvo i pravo žalbe — one se uvijek moraju koristiti u konsultaciji sa „mnogima”.

Kontinuirano institucionalno prisustvo Pravoslavlja kroz Vaseljensku patrijaršiju, kao što su demonstrirali sinaksisi pravoslavnih poglavara, moglo bi poslužiti kao protivteža nacionalno-crkvenim narativima. To bi moglo djelovati kao sredstvo za premošćivanje razlika, njegovanje veće kohezije i naglašavanje univerzalnoga karaktera Pravoslavlja, a ne kao jačanje lokalizovanih perspektiva.

---------

* Autor je doktor pravoslavnoga bogoslovlja, predaje ekumenizam i pravoslavnu teologiju na Papskome univerzitetu Sveti Toma Akvinski „Angelicum” u Rimu