Male hidroelektrane: Politika kreni-stani

Gradnja malih hidroelektrana u Crnoj Gori je isprva svima izgledala kao logična ideja. Postavi se, relativno mali objekat. Voda dođe i prođe, a usput se proizvede električna energija. Na prvi pogled – čista korist. Međutim, u međuvremenu se pokazalo da to nije baš tako jednostavno.

Prvo, laička javnost nije ni pretpostavljala da ovakvi energetski objekti podrazumijevaju smještanje rijeka u nekoliko kilometara duge cijevi, pa se nezadovoljstvo lokalnog stanovništva pojavilo tek naknadno.

Negodovao je i ekološki NVO sektor koji je, između ostalog, navodio da se u najrazvijenijem dijelu svijeta – zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama koncept malih hidroelektrana napušta i da je, prema studiji beogradskog Šumarskog fakulteta koji se poziva na izvještaje organizacija Riverwatch.eu i Americanrivers.org - u Evropi srušeno oko 400, a u SAD (od 1993. do 2017.) više od 1.000 malih hidroelektrana.

Pored toga, dio domaćeg NVO sektora je javno iskazivao sumnju da je projekat malih hidroelektrana rezervisan isključivo za pojedince koji su bliski vlasti, a objavili su i kalkulaciju po kojoj je Crna Gora za četiri godine prihodovala pola miliona eura od koncesionara malih hidroelektrana koji su od građana, preko računa za struju, za nepune tri godine dobili blizu pet miliona eura.

Da li su ovi razlozi, ili bar neki od njih, motiv za Vladinu odluku da počne proces raskidanja ugovora sa investitorima koji su koncesije već dobili na, prilično zahtjevnim, tenderima nijesmo bili u mogućnosti da saznamo jer nakon dvostrukog obraćanja elektronskom poštom u razmaku od desetak dana i više telefonskih poziva, iz Ministarstva ekonomije nijesmo dobili nikakav odgovor.

U Vladinom Akcionom planu Strategije razvoja energetike Crne Gore iz decembra 2015., navodi se da je zaključen 21 ugovor o koncesiji za izgradnju malih hidroelektrana, a da je ugovorima predviđena igradnja 41 male hidroelektrane okvirne vrijednosti 109 miliona eura.

Prva mala hidroelektrana je puštena u rad marta 2013.

Zaokret je nagovijestio premijer Duško Marković krajem septembra, tokom posjete Bijelom Polju kada se, zbog lokalne rijeke Lještanice, zapitao „Zar je moguće da i tu rijeku treba da ubacimo u cijevi“.

„Bez obzira na odluke koje su donijete, one nijesu nepromjenljive. Nije tragično odustati od neke odluke, ako je to u korist države ili u korist građana”, kazao je tada Marković koji je nakon manje od mjesec dana objavio da Vlada stopira izgradnju nekoliko malih hidroelektrana.

Premijer je tada akcentovao samo ekološki aspekt problema i odnos lokalnih zajednica prema ovim energetskim objektima.

"Podsjećam da je ovaj program nesporno omogućio novi zamah ulaganja u proizvodnju električne energije. Ali je u tom razvojnom zamahu bilo i propusta koji bi nanijeli štetu prirodi. U pojedinim slučajevima ovaj koncept razvoja promašio bi svoj cilj – a to je unapređenje kvaliteta života i razvoj lokalnih zajednica, koji ne može teći odvojeno od očuvanja jedinstvene prirode i zdrave životne sredine na tim lokalitetima", rekao je Marković da bi zatim objavio da je "Ministarstvo ekonomije dobilo zaduženje da, za početak, otpočne pregovore o sporazumnom raskidu ugovora o gradnji male elektrane na rijeci Bistrici u Bijelom Polju, zatim MHe na Murinskoj rijeci, MHE na Komarinskoj i Đuričkoj rijeci u Plavu, MHe na Trepačkoj rijeci u Andrijevici i MHe na Bukovici u Šavniku“.

Premijer Marković nije detaljno obrazložio da li se Vladina Odluka da stopira već ugovorene projekte temelji i na drugim razlozima, a nije rekao ni koliko će to koštati državnu kasu, odnosno, građane jer koncesionari će, vjerovatno, zahtijevati naknadu na ime troškova, ali i projektovane dobiti.

Suma, izvjesno, neće biti zanemarljiva.

Nezvanično smo saznali da je samo jedan od koncesionara, do sada, za jedan projekat utrošio između 800 i 900 hiljada eura, a da na terenu nikakvi radovi još nijesu ni počeli. A, da izgubljena dobit, vjerovatno, ne bi bila ispod 15 miliona eura. Samo za jedan projekat.

Međutim, ni koncesionari, uprkos višednevnoj komunikaciji, poput Ministarstva ekonomije, ne žele javno da govore o ovom problemu.

Ekonomski analitičar, Siniša Lekić za Antenu M kaže da će ovakva politika kreni-stani imati određenu cijenu.

"Politikom kreni-stani se ne šalje dobra poruka, ni građanima, ni za investitore. Sigurno će biti posla i za sudove. Treba očekivati da će se morati priznati određeni troškovi i izgubljena dobit, a koliko će to biti - zavisiće od slučaja do slučaja", rekao je Lekić uz ocjenu da "nije dobro što se ovakve stvari događaju".

Nezavisni opozicioni poslanik, Aleksandar Damjanović smatra da je od samog početka postojao bolji koncept razvoja malih hidroelektrana.

"Jedan sam od onih koji je uvijek smatrao da Crna Gora nema potrebu da gradi male hidroelektrane, odnosno, da daje koncesije za gradnju privatnim kompanijama", rekao je Damjanović koji ističe da je, ako je već bilo neophodno graditi male hidroelektrane, da je to trebalo da rade lokalne samouprave ili državna Elektroprivreda.

"Svakako je, za Crnu Goru, bilo mnogo boljih energetskih rješenja od ovog koji za malu korist pravi ekološka, finansijska i svaka druga šteta", zaključuje Damjanović.

Da politika predomišljanja može biti preskupa, govori i primjer ironije na Buridanovu tezu o slobodi volje koji govori o životinji koja nije mogla da se odluči da li da jede sijeno iz lijevog ili desnog stoga, pa je na kraju umrla od gladi. Epilog je, naravno, preuveličan, ali vjerovatno namjerno da bi pouka bila jasnija.