Populistička strategija sa ozbiljnim nedostacima

Program Evropa sad 2 i Fiskalna strategija temelje se na pretpostavkama koje su daleko od realnosti, kao što su lažno predstavljanje stabilnosti javnih finansija i nerealni ciljevi fiskalne discipline. Iako se predstavnici vlasti trude da maskiraju neefikasnost i populizam, analiza pokazuje da su suštinski problemi poput niske makroekonomske stabilnosti, visoke inflacije i nezaposlenosti ne samo prisutni, već su i pogoršani najavljenim mjerama.

Za Antenu M piše: Vojin Golubović

Predstavljanje Fiskalne strategije i programa Evropa sad 2 bilo je krajnje neubjedljivo, što se moglo zaključiti iz potpunog neučestvovanja većine onih koji su bili tog dana na prezentaciji dokumenta. Razlog je očigledno nepoznavanje i nerazumijevanje materijala koji je trebalo približiti građanima kao revolucionaran put ka progresu. Ipak, jasno je i odakle smušenost većine aktera tog događaja. Uvid u dokument pokazuje nekoliko suštinskih nedostataka.

Prvo, polazne osnove su lažno pokušali predstaviti kao dobre. Crna Gora nema stabilne javne finasije jer stabilnost je nešto što se vezuje za duži period i ne može se odnositi na nekoliko mejseci. Razlog je jednostavan - suficit koji se prikazuje u nekoliko mjeseci posljedica je neizmirenih obaveza tj. nepotrošenih sredstava za ono za što je trebalo da budu potrošena. Dakle, odgođeno plaćanje obaveza značiće deficit u narednim mjesecima, a uz izvjesno lošu turističku sezonu taj suficit koji se prikazuje na godišnjem nivou prerasće u ogroman deficit.

Dalje, nema povećanja efikasnosti u smislu povećanja prihoda jer je navedeno da su budžetski prihodi za period januar - jun veći 6,3%, ali je inflacija bila skoro pet odsto (4,8%) u istom periodu u odnosu na januar-jun 2023, tako da je nominalno povećanje prihoda u budžetu dominantno posljedica rasta cijena, a samim tim i većih poreza koje plaćaju poreski obveznici. Dakle, nije posrijedi nikakva njihova sposobnost i efikasnot.

Dodatno, navedeno je da je u prom kvartalu realni ekonomski rast iznosio 4,4% BDP-a. ipak, treba znati da taj rast nije posljedica povećanja realne proizvodnje koja bi mogla stvoriti preduslove za kontinuiran rast i u narednim godinama, već rast koji se bazira još uvijek na potrošnji koja se finansira kroz zaduživanje. Zato se i sprovodi ES2 kako bi se pokušao vještački održati ekonomski rast sa jedne strane, ali i kako bi se zadržale nezaslužene funkcije za mnoge partijske funkcionere i društvene parazite i kupio socijalni mir makar na kratak rok.

Stanje sa (ne)zaposlenošću – partijska zapošljavanja su dovela da je u posljenje tri godine zaposlenost drastično uvećana u sektorima koje kontroliše država. Samo ću navesti primjere: u sektoru državne administracije zaposlenost je porasla 10%, u sektoru vađenja ruda koji opet kontroliše država čak 41% u sektoru snabdijevanja energijom 25%, snabdijevanje vodom i upravljanje otpadom 21% itd.

Dakle u svim sektorima koje kontroliše država registruje se ogromno povećanje zaposlenosti, bilo da je riječ o administraciji, bilo da je riječ o državnim preduzećima poput Rudnika uglja, CEDIS, EPCG, i sl. Rezultat je povećanje zaposlenosti ili u neproduktivnom sektoru države ili u državnim preduzećima koja su bila produktivna i profitabilna ali je takva politika partijskog zapošljavanja dovela do neefikasnosti i neprofitabilnosti.

Posljedično, ciljevi fiskalne strategije su nerealni i neodrživi, pogotovu sa namjerom realizacije šibicarskog projekta ES2. Više djeluje kao ruganje zdravom razumu. Evo redom: Unapređenje životnog standarda građana – evidentno je da će ES2 kreirati dodatni deficit od nekoliko stotina miliona eura, a takav pritisak na budžet neće dozvoljavati dobro vođenje ostalih politika, na primjer ekološke, socijalne i sl.

Socijala će nastaviti da bude instrument vladanja, a sredstva će se morati obezbijediti kroz nova, sve nepovoljnjija zaduživanja ili rasprodaju državnih resursa. U međuvremenu, stvorena inflacija poješće predviđeno povećanje zarada od oko 6% tako da će upravo životni standard biti ugrožen, i to posebno kod socijalno najranjivijih kategortija.

Dodatno, preduzeća, pogotovu mikro i mala preduzeća koja ne mogu da podnesu teret povećanja plata, vjerovatno će otpustiti jedan dio radnika, tako da će se oni naći u zoni nezaposlenosti, što dodatno smanjuje životni standard. Povećanje plate na papiru ne znaći i povećanje svakoj osobi koja je sad zaposlena, jer sjutra možda to već ne bude.

Drugo, cilj je stvaranje podsticajnog poslovnog i investicionog ambijenta – podsticajan ambijent je onaj koji ne guši motor razvoja crnogorske ekonomije a to su mala i srednja preduzeća kojih ima preko 99% u ukupnom broju preduzeća i koja zapošljavaju oko 2/3 svih zaposlenih u Crnoj Gori. Ipak, mnoga od tih preduzeća bore se sa likvidnošću i potreban im je dobar poslovni ambijent kako bi ojačali svoju konkurentsku poziciju. Ta preduzeća trenutno ne mogu da podnesu veće troškove rada.

Međutim, ES2 predviđa povećanje tih troškova za one koji imaju zaposlene sa minimalnom zaradom. Ti uvećani troškovi za ranjiva preduzeća iznosiće po jednom zaposlenom srednjoškolcu koji prima minimalac oko 1.300 eura za godinu dana, dok je za poziciju visokoškolca to čak 4.300 eura.

Takođe, makroekonomska i fiskalna stabilnost - da bi imali makroekonomsku stabilnost ekonomija mora da postiže održiv rast – što nemamo, nisku inflaciju – što nemamo niti stabilnost cijena, stabilan finansijski sistem – što samo donekle imamo i nisku nezaposlenost što opet nemamo jer je i stopa od 12% visoka a do nje se dijelom došlo zapošljavanjem u sektorima koji zavise od države.

Ključna laž je što se pokušava predstaviti da Crna Gora ima fiskalnu disciplinu koji je jedan od najvažnijih preduslova za makroekonomsku stabilnost. Fiskalna disciplina znači održavanje državnog budžeta u ravnoteži ili sa niskim deficitom a vlade u kontinuitetu posežu za rebalansima i novim zaduživanjem zbog raskalašnog, neopravdanog i nezajažljivog trošenja na zadovoljenje ličnih hirova i uživanja.

Dalje, „prijeti“ se snažnim investicionim ciklusom – pogledajte koliko je od budžeta potrošeno na kapitalne projekte, neki su samo započeti, a dok se ne završe o izgradnji infrastrukuture je izlišno pričati sem ako ne želite da obmanjujete javnost. Razlog je što glavni dio troškova za takve projekte tek treba da nastupi, a pitanje je i kojom dinamikom će to ići jer je prioritet tekuća potrošnja.

Poražavajuća činjenica je da su kapitalni izdaci za prvih pet mjeseci ove godine samo 4,7% ukupnih izadataka i ispod su planiranih, što dodatno ukazuje da je tekuća potrošnja prioritet radi održavanja vlasti po bilo koju cijenu. Kapitalni izdaci nijesu bili ni prioritet tokom 2023. kada se svega 7% ukupne potrošnje odnosilo na kapitalne izdatke.

Dodatno pitanje je od čega će se finansirati ti projekti? Mogli bi iz budžeta da postoji fiskalna disciplina i stezanje kaiša tamo gdje treba, ali luksuzni život i partijska zapošljavanja koja omogućavaju takav život na račun tuđeg rada nešto je čega se teško odreći. Tako da bi se završili infrastrukturni projekti na bilo kakav način neminovno će biti potrebna nova zaduženja, što će dodatno narušiti finansijsku poziciju i kreditni rejting zemlje.

Za takve projekte predviđeno je u naredne tri godine zaduživanje od skoro 1,6 milijardi eura, što govori u prilog prethodnog zaključka. Međutim, dosadašnje iskustvo govori da se ta sredstva takođe lako preusmjeravaju i umjesto u investicije završavaju kao tekuća potrošnja, odnosno finasiranje sopstvenog održavanja na vlasti.

Ograničavanje odliva kvalifikovane radne snage - to je još nešto što pokazuje ili kompletno odsustvo razumijevanja demografsko-migratorno-radne problematike ili čist beskrupulozni populizam, ili najvjerovatnije oboje. Država nije ta koja treba da ograniči niti može da ograniči odliv radne snage. Ono što treba da radi država jeste da razvija ambijent u kojem ta radna snaga ima mogućnosti, odnosno da stvara uslove za povoljan biznis ambijent. I tu uloga države treba da se završi. Međutim, ne vršeći tu osnovnu ulogu, već suprotno - svojim nezajažljivim trošenjem, zatim podizanjem troškova za većinu preduzeća koja se bore za likvidnost i koja ne mogu da priušte plaćanje većeg troška rada, podizanjem onih manje vidljivih troškova i administrativnih opterećenja i nevještim prikrivanjem toga, vlada urušava poslovni ambijent i tjera kvalifikovanu radnu snagu da migrira.

Čak i u takvoj situaciji slobodan protok ljudi i ideja omogućio bi nadomještanje odliva radne snage prilivom iz manje razvijenih zemalja, ali vlade u kontinuitetu ne razumiju ovu problematiku i sprovode rigidnu regulativu na tržištu rada gdje su već godinama prisutne brojne administrativne barijere. Takođe, kvalifikovana radna snaga koja je emigrirala nije izgubljena, već se može posmatrati i kao potencijal za transfer tehnologija, znanja, iskustva, poslovnih i drugih mreža i obostrane saradnje.

Ipak, to se donekle razumije samo formalno kroz strateska dokumenta za saradnju sa dijasporom ali se dijaspora u praksi uglavnom gleda samo kao nešto iz čega treba isisati pare. Dakle svaki cilj strategije je nepošteno prikazan, reklo bi se ka spisak lijepih želja, ali bez volje da se te želje i ostvare.

Tu se dolazi do brojnih zamagljenih pogleda na očekivane rezultate.

Kao jedan od, opet populistički a ne stručno, prikazanih rezultata je navedeno unapređenje standarda građana. To se objašnjava time što će doći do “rasta zarada za sve zaposlene u Crnoj Gori”. Tu se uviđa elementarno neznanje i nerazumijevanje, pa pa čak i finansijska nepismenost kreatora ovakve tvrdnje. Naime, miješaju se pojmovi veća kupovna moć zaposlenog lica i životni standard građana jedne zemlje. Jer postojanje veće kupovne moći za zaposlene ne znači nužno i bolji životni standard u zemlji ako raste nezaposlenost.

Vještačko administrativno povećanje zarada bez rasta produktivnosti vodiće, kao što sam ranije pomenuo, teškoćama za veliki broj malih preduzeća koja lako mogu usljed rasta nametnutog troška povećanja minimalne zarade otpustiti dio radnika. Tako da rast zarada za sve zaposlene postaje besmislena i neargumentovana činjenica u uslovima kad dio zaposlenih postane nezaposlen i ne prima ni povećanu, ni bilo koju drugu zaradu. U toj situaciji bi se smanjio životni standard.

Dakle, čak i ako se isključi činjenica da će kreirana inflacija neutralisati rast zarada u srednjem roku i za zaposlene osobe, a time i svako realno povećanje zarada koje bi značilo njihovu veću kupovnu moć, životni standard građana ovakvim mjerama ne može biti unaprijeđen. Dodatno naveden je rast penzija po osnovu uskladivanja sa rastom prosječne zarade i rastom cijena. Međutim svejsni svojih limita u obećanjima tu će se u startu prekršiti takvo usklađivanje jer minimalne penzije neće rasti usljed planiranog administrativnog povećanja zarada kroz ES2.

To povećanje biće preskočeno iz obračuna. Što će dovesti do toga da će se odnos prosječne penzije i prosječne neto zarade značajno smanjiti sa oko 60% na oko 50%. Kako oni koji primaju minimalnu penziju neće ostvariti povećanje, država će uz neminovnu inflaciju stvoriti ono protiv čega se deklarativno bori – socijalno raslojavanje i lošiji životni standard penzionera, pogotovu onih sa najnižom penzijom. GINI koeficijent će biti bliži 1 nego što je sada, što reflektuje veću nejednakost u prihodima. Dodatno, i planirana povećanja penzija finansiraće se iz zaduženja, a ne kompenzacijom iz opštih prihoda budžeta i novih mjera poreske politike, jer je za veću naplatu prihoda potreban i održiviji rast i bolja fiskalna disciplina, što zahtijeva vrijeme.

I, nevezano za fisklanu strategiju, još nekoliko riječi o inflaciji, pošto se i sa tim pojmom manipuliše. Prethodne političke egzibicije dovele su do mnogo bržeg rasta inflacije nego u Eurozoni, upravo od trenutka implementacije netržišno utemeljenjih administrativnih odluka o povećanju zarada. Dakle, u startu implementacije programa napravljen je jaz u odnosu na inflaciju u susjednim zemljama i Eurozoni tako da taj jaz opstaje i danas. To potvrđuju i podaci EUROSTAT-a.

Takođe, drugačija je metodologija obračuna inflacije, tako da se u Crnoj Gori korisiti indeks potrošačkih cijena kao mjera inflacije (CPI), a prema tom indeksu inflacija je još drastičnija bila u prvoj godini uvođenja Evropa sad, pa je u decembru 2022. u odnosu na isti mjesec 2021. iznosila čak 17,2%! Kao posljedicu imamo da je neutemeljena, licemjerna i populistička izjava da ES nije kreirao inflaciju jer je to fenomen koji se dogodio u u drugim zemljama, pa i u EU.