Volja naroda consulting

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Ako ne znaš kako nešto da uradiš – pitaj narod. Postoji vjerovatnoća da se u nekom dijelu svijeta koristi izreka koja ima makar približno značenje ovoj. Mada, ko kaže da izreke moraju da traju stotinama godina – ova bi, recimo, mogla biti produkt vremena u kojem živimo.

U zemlji gdje se politika vodi principom „improvizacija je majka inovacije“, potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj odlučio je da ovu mudrost primijeni u praksi. Za početak mu nećemo suditi preoštro – nakon svega, ko bi mogao bolje da vodi ekonomsku politiku jedne države nego kolektivna pamet naroda?

Kad vas idući put u prodavnici šokira cijena omiljenog proizvoda, sjetite se da ste imali šansu da to promijenite. Đeljošaj vas je zamolio da predložite koji proizvodi treba da budu stavljeni na listu ograničenih marži. Ministar, zadužen za vođenje ekonomske politike države, našao se u tako neobično teškoj poziciji da nije mogao sâm da odluči o onome što bi bilo najbolje za narod. Pa je odlučio da pita – narod.

Revolucionarni eksperiment u ekonomskom planiranju po principu „narod kao ekspert“ trajao je svega 10 dana, nakon čega je potpredsjednik Vlade postao maratonski čitalac, prelistavajući pristigle sugestije, poslije kojih je, po brzopoteznom sagledavanju znanja i mudrosti domaće populacije, objavio da je spreman da Odluku o ograničavanju marži kandiduje prema Vladi. Ako ništa drugo, ovaj proces pokazuje impresivnu brzinu kojom se administracija može kretati, barem kada se osjeća pritisak javnosti. Ili nedostatak sopstvenih ideja.

U stvarnosti je, zapravo, Đeljošaj samo mudro prepoznao da je lakše sakriti odsustvo želje za preuzimanjem odgovornosti iza sindikalne potrošačke korpe, umotane u oblandu „transparentnosti“ i „javne konsultacije“, što nas ipak ne odvraća od potrebe da se zapitamo koliko stvarne nadležnosti ima ministar dok prebacuje teret odlučivanja na one koji nijesu plaćeni za to ili kada se krije iza sindikalnih organizacija kao iza nekog neprobojnog štita.

A možda Đeljošaj jednostavno vjeruje u demokratski proces do te mjere da svakog građanina smatra dovoljno kompetentnim da se bavi teorijom cijena, otvarajući prostor inovativnom procesu ekonomskog planiranja i periodu u kojem će šefovi sindikata i građani sa idejom o potrošačkoj korpi biti nove arhitekte ekonomske politike. Ipak, veća je vjerovatnoća da je pronašao način da odgovornost za ishod ove nesvakidašnje strategije podijeli sa što širim krugom učesnika u procesu planiranja, pa da, ukoliko ovo ne bude dalo rezultate, krivica bude kolektivna.

Dok oni koji su učestvovali u ovom procesu ipak treba da saznaju da li su bili dio predstave u kojoj su njihove sugestije samo rekviziti na Đeljošajevom putu ka unaprijed donesenim odlukama ili ne, moramo priznati da je ideja da se odsustvo hrabrosti za donošenje odluke sakrije iza magle demokratske participacije projekat za sebe i da je zahtijevao specifične napore, kao i ljudske i/ili tehnološke resurse.

Upravo zbog toga ne možemo da se ne zapitamo da možda u ministarstvu nije instaliran neki novi, revolucionarni softver za obradu narodnih glasova – toliko moćan da ne samo što sortira sve te sugestije, već i sublimira kolektivnu svijest u savršen model ograničavanja marži. Ukoliko jeste, možda bismo mogli da ga iskoristimo i za sumiranje rezultata sada već davno održanog popisa.