Bajke iz skupštinskih klupa

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

U bajkama i legendama nešto ogromno sinonim je za snagu i moć. U Crnoj Gori ogromni javni sektor odraz je nemoći da se stane na kraj ukorijenjenom nepotizmu i pokrene racionalizacija koja bi pretvorila administraciju iz neefikasnog birokratskog mastodonta u sistem koji zaista služi građanima, a ne privilegijama.

Iako toliki državni aparat može da djeluje kao stub društva i savršen model solidarnosti i socijalne države, on zapravo ukazuje na neravnotežu koja ugrožava ne samo ekonomsku održivost, već i buduće generacije. Problem nije samo u broju zaposlenih, već u percepciji da je javni sektor bezbjedno utočište od nesigurnosti tržišta rada. To je model u kojem se resursi države prelivaju ka neproduktivnim mjestima, dok se privatnom sektoru daju tek simbolički značaj i poreska opterećenost.

Proteklu sedmicu obilježile su brojne društveno-političke i budžetske rasprave začinjene zabrinjavajućom kulminacijom neznanja i nestručnosti, no u njenoj završnici poput rijetkog bisera zablistala je izjava izvjesne poslanice PES-a da je „nemoguće da službenik ili zaposleni u privatnom sektoru kao referent ima veću platu od čovjeka koji rukovodi recimo sa 200-300 zaposlenih“.

U svijetu bajki u kojem ona i njene partijske kolege žive možda nije moguće – u realnosti, naravno, jeste i to bez ikakvih ograničenja. U toj, za PES očigledno nepopularnoj stvarnosti u kojoj nema veljih brda, kuća od čokolade i prozora od marmelade, privatni sektor stvara novac – javni sektor ga troši. Ta „nemogućnost“ koju poslanica navodi u najprirodnijoj stvari zapravo je ključ opstanka svake ekonomije.

Dok se u privatnom sektoru zarada mjeri prema vrijednosti koju donosite kompaniji, u javnom sektoru plata se isplaćuje bez obzira na učinak, a „ogromna odgovornost“, na koju poslanica skreće pažnju, u javnom sektoru se često svodi na to da budete potpisnik odluka koje generišu dalje troškove, dok odgovornost u privatnom sektoru znači da rizikujete vlastiti kapital i egzistenciju.

­Okrivljivati sada neku partiju ili vladu za ovakvo stanje bilo bi pogrešno, jer što se na ovom planu dešava u Crnoj Gori nije nastalo, iako jeste znatno intenzivirano, u posljednje vrijeme, budući da je u pitanju sistemska greška koja odražava način na koji društvo funkcioniše uz jasno prisutnu percepciju da je državni posao sinonim za sigurnost, a tržište rada prepuno opasnih rizika. Najveći problem zapravo je u odnosu predstavnika vlasti, poput ove poslanice, koji otvoreno pokazuju koliko im je stvarnost nerazumljiva dok stvaraju okruženje u kojem je prirodno da neefikasnost postane norma.

Kada vam se nakon čitanja informacije o ovoj izjavi pojavi članak o tome kako značajan broj pravnika iz američkih institucija, poput Ministarstva pravde, SEC-a i FTC-a, napušta vladine službe da bi se zaposlio u privatnim kompanijama ili traže pozicije u korporativnim advokatskim firmama, a sve to u želji da izbjegnu suočavanje sa planom racionalizacije dolazećeg predsjednika Donalda Trampa i ideje poput ukidanja čitavih ministarstava, ili plana Ilona Maska da se čak 75 odsto državne birokratije jednostavno „racionalizuje“, iznova se uvjeravate u manipulativni karakter vlastodržaca.

Iako vidno oduševljeni Trampovim povratkom, koji inače zabrinjava ostatak svijeta iz niza razloga, predstavnici vlasti u Crnoj Gori bi ga, čini se, kopirali u svemu osim u ovakvim nastojanjima. Ironično je što se, dok se poslanici u Crnoj Gori dive globalnim figurama poput Trampa ili Maska, ideje poput racionalizacije birokratije, smanjenja nepotrebnih ministarstava ili stvaranja efikasnog sistema nikada ne provlače kroz politička obećanja.

Ironično je kako se u Crnoj Gori, dok se javni sektor širi kao balon, ne primjećuje da svaki dodatni savjetnik, svaka nova funkcija i privilegija ne ispravljaju sistemske greške, već ih učvršćuju, dok građani sve to finansiraju.