Razvoj da, rasprodaja ne: Postoji drugačiji put za Crnu Goru

Piše: Vuk Iković, doktorand bioloških nauka

Sporazum između Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata znači da investitor može zakupiti zemlju, iseliti ljude i graditi zatvorene rizorte – sve pod izgovorom „javnog interesa“ i razvoja. Ako je vizija Vlade da profitira tako što će prodati ono najvrjednije što imamo, onda se ne radi o razvoju – već o rasprodaji države. 

Podsjetimo se, prema Master planu razvoja turizma iz 2007. godine, koji je rađen od strane Njemačkog društva za investicije i razvoj, za Veliku plažu je predviđeno oko 30.000 ležajeva sa 100 m² zelene površine po svakom ležaju i očuvanje trećine plaže bliže Bojani kao ekološki ranjive i vrijedne zone. Današnje najave idu u pravcu potpune urbanizacije, bez obzira na ograničenja prirode i potrebe lokalne zajednice. Čak i da je ovaj plan i novac lokalne zajednice, takav projekat bi prije ili kasnije bio osuðen na propast zbog visokog rizika tog područja od velikih poplava i nestajanja plaža.

Da Vlada ima viziju, ovaj prostor bi već bio rezervat biosfere basena Bojane, u saradnji sa Albanijom – kao što je i predviđeno projektom koji je UNESCO odobrio 2021. godine. Ali kod nas, vizije traju najduže do odobravanja projekta, a najčešće do prve investicione ponude.

Znamo i zašto – jer je državna administracija pretvorena u salvetu za investitore. Gledajući na prostor isključivo kao izvor profita, isključeno je lokalno stanovništvo, a priroda devastirana.

Primjeri poput Buljarice, tada procijenjene na oko 100 miliona eura, a sposobne da donosi preko 30 miliona godišnje, pokazuju da postoji drugačiji model razvoja. Model u kom lokalna zajednica ostaje u centru, kao vodič, domaćin i stvaralac – a ne kao kolateralna šteta. Ulcinj i okolina može razvijati zdravstveni i seoski turizam, male eko-rizorte, kampove, pješačke i biciklističke rute i ribolovni turizam. Takav razvoj stvara prihod tokom cijele godine, podstiče domaću proizvodnju, smanjuje pritisak na resurse i najvažnije prihod ostaje u zemlji. Raste i društvena korist, ljudi se povezuju, ostaju tu gdje jesu, ponosni na svoje nasljeđe umjesto da odlaze. A priroda ostaje očuvana, spremna da odgovori i na izazove klimatskih promjena.

Kampanja protiv Vanje Ćalović Marković, i svih onih koji govore istinu pokazatelj je da ova vlast ne podnosi kritiku, a iste matrice obračuna sa neistomišjenicama dokaz da nije došlo do suštinske promjene već samo zamjene nosioca sistema. Ali ljubav prema domovini znači braniti je – i od strane pohlepe i od domaće korupcije. I zato ostaje neupitno: Velika plaža nije na prodaju.

Velika plaža je spomenik prirode. Zato razvoj da – ali ne po svaku cijenu. Naš glas mora biti jači od tajnih dilova i "lex specialis" zakona.

Danas, kada se odluke donose bez konsultacija sa građanima, moramo reći jasno: Vlada koja zaobilazi graðane da bi služila isključivo profitu – izgubila je legitimitet.

Umjesto da Veliku plažu pretvore u zatvoreni kompleks privilegija, neka raspišu međunarodni konkurs za idejna rješenja sa jasnim uslovima: eko, lokalno, otvoreno, javno.

Treba nam stvaranje nove, domaće vizije, čiji su nosioci lokalci, a ne strane kompanije s mapom u jednoj i građevinskom dozvolom u drugoj ruci. Zato Velika plaža mora ostati otvorena i revitalizovana, a ne pretvorena u još jedan rizort za bogate strance.

Crna Gora zaslužuje vlast koja razumije da moć ne dolazi odozgo – već od građana, i da se snaga države mjeri time koliko zna da sačuva ono što je najvrednije: ljude i prirodu.