Za Antenu M piše: Ana Nives Radović
Decenijama je američki dolar bio u centru globalnog finansijskog sistema – kao dominantna rezervna valuta, osnovni instrument za međunarodnu trgovinu i nezaobilazno sigurno utočište u vremenima krize. Ova pozicija omogućila je Sjedinjenim Američkim Državama uticaj na globalnim tržištima neuporediv sa onim kakav imaju druge zemlje. Međutim, ta dominacija više nije zagarantovana.
Odnos eura i dolara na početku trgovanja ove sedmice ukazuje na rastuću nesigurnost na valutnim tržištima kada je riječ o američkom dolaru, čija vrijednost je smanjena zbog nestabilnosti povezane s carinama i zabrinutosti zbog odliva kapitala. Kako se povjerenje u dolar kao svjetsku rezervnu valutu preispituje, kapital se preusmjerava ka euru, dodatno jačajući njegovu vrijednost. Euro se jutros mijenja po kursu od 1,1375 dolara, nakon višesedmičnog jačanja, ali i dešavanja na unutrašnjem planu.
Pred Evropskom centralnom bankom sada je izazov da odgovori na potencijalne deflatorne efekte snažnog eura, pri čemu tržišta u potpunosti očekuju smanjenje kamatne stope na 2,25% i spekulišu o dodatnim mjerama ublažavanja. Snažan euro smanjuje cijene uvoza i narušava konkurentnost izvoza, što komplikuje napore ECB da podrži inflaciju i ekonomski rast unutar eurozone.
Sistem se brzo mijenja, a u epicentru promjene nalazi se višeslojan odnos između američkog dolara i eura – dviju glavnih valuta koje su sada upletene u vrtloge geopolitičkih događaja, ekonomske politike i ponašanja investitora, zbog čega bi ono što se bude dešavalo narednih mjeseci moglo da oblikuje globalnu ekonomiju narednih decenija.
Likvidnost, kredibilitet, politička nestabilnost i protekcionizam
Dominacija američkog dolara zasnivala se na jedinstvenom sklopu faktora – veličini i snazi američke ekonomije, dubini i likvidnosti američkih kapitalnih tržišta, naročito obveznica, i istorijskom povjerenju u američke institucije. Tokom globalnih kriznih perioda – od Azijske finansijske krize 1997. godine do Globalne krize 2008. – dolar je konstantno privlačio kapital kao „sigurno utočište“, međutim, ove okolnosti se sada mijenjaju.
Posljednjih godina, stalni fiskalni deficiti, rastući nacionalni dug i obimna monetarna stimulacija izazvali su zabrinutost među globalnim investitorima. SAD se sada suočavaju s problemom dvostrukog deficita – kako budžetskog, tako i tekućeg računa – a postpandemijski period samo je povećao zabrinutost. Ogroman vladin trošak i rastući nacionalni dug poljuljali su percepciju SAD kao modela finansijske discipline. Iako su povećanja kamatnih stopa Federalnih rezervi privremeno podržala dolar, oni su istovremeno izazvali obrtanje krivulje prinosa – što se često dovodi u vezu s recesijom – otkrivajući temeljnu krhkost ekonomskog oporavka.
Okretanje administracije Donalda Trampa ekonomskom nacionalizmu – obilježeno agresivnim carinama, povlačenjem iz trgovinskih partnerstava i nestabilnim donošenjem politika – uništio je dugoročna uvjerenja o američkom ekonomskom upravljanju. Trgovinski rat s Kinom, kao i ponovno pregovaranje NAFTA-e, izazvali su volatilnost u globalnom sistemu, pa iako je u tim potezima možda bilo i kratkoročnih taktičkih ciljeva, ostavili su dugoročne strateške posljedice, naročito u pogledu erozije povjerenja u SAD kao pouzdanog ekonomskog partnera. Takva nepredvidivost umanjila je premiju sigurnosti koja je istorijski bila vezana za američku imovinu, posebno među centralnim bankama i suverenim fondovima u Evropi i Aziji.
Fiskalna koordinacija i strateški kredibilitet eura
Iako je isprva bio posmatran s dozom skepticizma zbog političke fragmentacije i suverene dužničke krize iz perioda 2010-2012, euro je značajno sazrio, a njegove institucionalne osnove, koje su nekada smatrane njegovom Ahilovom petom, sada se pokazuju kao izvori otpornosti i kohezije, naročito u poređenju s nestabilnošću u SAD.
Fond NextGenerationEU, paket fiskalne stimulacije u iznosu od 750 milijardi eura, pokrenut kao odgovor na krizu izazvanu COVID-19, predstavljao je prelomnu tačku, nakon što je prvi put Evropska komisija izdala zajedničke obveznice u ime država članica, približivši se korak ka fiskalnoj uniji, uz kolektivnu posvećenost ekonomskoj stabilnosti.
Od dolaska Kristin Lagard na čelo Evropske centralne banke fokus te institucije je na predvidljivosti, disciplini u kreiranju politike i posvećenosti ciljanoj stopi inflacije – onome što u teoriji odražava karakteristike makroekonomske zrelosti, a što je u suprotnosti sa povremeno neusklađenim signalima Federalnih rezervi. Iako dugo percipirani kao teorijski koncept koji je teško ostvariv u praksi, ovi napori počeli su da daju rezultate. Euro sada uživa sve veće povjerenje, ne samo kao valuta, već kao geopolitički blok posvećen stabilnosti i multilateralizmu, a privlačnost eurozone može se pratiti kroz set strukturnih snaga koje su u potpunosti suprotne rastućim slabostima u američkoj ekonomiji. Mnoge zemlje eurozone dosljedno ostvaruju suficit, što pruža čvrst temelj spoljne stabilnosti za euro.
Programi kupovine obveznica Evropske centralne banke – iako su, u suštini, vještački način povećavanja likvidnosti, u kombinaciji sa sinhronizovanim fiskalnim i monetarnim odgovorima, zapravo doprinosili osjećaju kohezije i predvidljivosti među državama članicama, što je dovelo do stalnog preusmjeravanja kapitala. Investitorski tokovi sve više se usmjeravaju ka imovini denominovanoj u euru, posebno državnim hartijama od vrijednosti i ETF-ovima iz ključnih ekonomija poput Njemačke i Francuske. Pored toga, centralne banke, naročito u Aziji i ostatku Evrope, postepeno povećavaju sopstvene rezerve u eurima dok smanjuju izloženost dolaru, signalizujući širu preraspodjelu globalnih rezervi prema eurozoni.
Od zavisnosti od dolara ka diverzifikovanoj otpornosti
Tokom geopolitičkih napetosti ili ekonomskih nesigurnosti ranije je globalni kapital tražio sigurno utočište u dolaru i američkim trezorskim obveznicama, ali taj se obrazac mijenja. Indeks američkog dolara, koji poredi dolar sa korpom glavnih valuta uključujući euro, posljednjih godina je opao, dostigavši nivoe koji nijesu viđeni od vremena nakon krize 2008. S druge strane, euro, švajcarski franak, pa čak i manje skandinavski valute, zauzimaju sve veći udio u tokovima kapitala koji traže sigurno utočište. Pored toga, sposobnost eura da apsorbuje velike prilive kapitala bez izazivanja destabilizujuće volatilnosti čini ga naročito privlačnim za akumulaciju rezervi.
Prema podacima COFER baze podataka MMF-a, udio dolara u globalnim rezervama opao je sa više od 70% 1999. godine na oko 58% danas. Iako udio eura ostaje oko 20%, ponovo raste nakon perioda stagnacije, pa se više ne prati samo prinos, već se traže i predvidljivost, likvidnost i institucionalna koherentnost.
Najvažniji uticaj promjenjive dinamike eura i dolara je pojava pluralističnijeg globalnog sistema rezervnih valuta. Iako euro nije osmišljen da bi potpuno zamijenio dolar, njegov rast uvodi stepen ravnoteže i diverzifikacije u sistem koji je dugo zavisio od finansijske nadmoćnosti SAD. Kao odgovor na ove promjene, investitori prilagođavaju svoje portfelje, postepeno preraspoređujući rezerve u imovinu denominovanu u euru, smanjujući izloženost dugoročnim američkim trezorskim obveznicama i povećavajući svoje udjele u akcijama i obveznicama zemalja eurozone. Ovi potezi nisu samo vođeni rastućom privlačnošću eura, već i željom da se zaštite od rasta fiskalnog rizika u SAD i smanjenja pouzdanosti tradicionalnih sigurnih utočišta denominovanih u dolaru.
Za SAD, ova promjena dinamike nije samo ekonomsko pitanje, već strateški imperativ. Erozija dominacije dolara ima konkretne troškove – kamatne troškove, smanjen geopolitički uticaj i umanjenu zaštitu od kriza, pa je za očuvanje uticaja neophodno potvrditi posvećenost fiskalnoj disciplini i transparentnost – ono što u ovom trenutku nedostaje i zboh čega se sistem dodatno pomjera prema multipolarnosti, dok će odnos eura i dolara dugoročno nastaviti da jača u korist jedinstvene evropske valute.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR