Američki dolar je ovog mjeseca ušao u fazu nezapamćene ranjivosti – njegov pad odjekuje ne samo na valutnim tržištima, već i kroz strukturu globalnih finansija. Valuta koja je decenijama smatrana neprikosnovenom rezervnom valutom, sada se suočava s političkim potresima, neizvjesnošću u politici centralne banke i rastućom zabrinutošću zbog pravca u kojem ide američko ekonomsko upravljanje.
Ova pojava posebno je vidljiva u kretanju dolara prema euru i jenu, gdje novi višegodišnji minimumi ne odražavaju samo ciklične oscilacije, već i dublju sistemsku nesigurnost. Euro je prvi put od kraja 2021. prag od 1,15 dolara, dok je dolar testirao psihološki prag od 140 jena, što je nivo koji se ranije smatrao stabilnim osloncem. Ključnim uzrokom ovakvog trenda smatra se kriza povjerenja u američku centralnu banku i njenu nezavisnost.
Politički pritisak na Federalne rezerve
U epicentru problema vezanog za pad vrijednosti dolara nalazi se politički sukob: obnova napetih odnosa između Bijele kuće i Federalnih rezervi. Javne kritike na račun predsjednika Fed-a, koje su kulminirale otvorenim prijetnjama smjenom, izazvale su strahove da bi institucija koja je dugo bila stub globalnog monetarnog povjerenja mogla postati političko oruđe.
Takva retorika ima konkretne posljedice, pa su ulagači, izuzetno osjetljivi na bilo kakve naznake ugrožene institucionalne nezavisnosti, počeli da ugrađuju dodatne rizike u procjene vrijednosti američkih sredstava. Pad dolara od skoro 9% od početka godine i mjesečni sunovrat koji podsjeća na krizu iz 2008. ukazuju na nešto dublje od pukog nezadovoljstva kamatnom politikom – u pitanju je gubitak povjerenja u samu strukturu ekonomskog upravljanja u SAD.
Ovo više nije samo nagađanje – kapital se zaista povlači. Podaci pokazuju značajan odliv iz američkih akcijskih fondova, uz paralelan priliv u evropska i azijska tržišta. Taj odlazak kapitala dodatno slabi dolar, dok ojačava konkurentske valute – naročito euro, koji sada ima koristi od političke stabilnosti i povratka kapitala usljed transatlantske neizvjesnosti.
Uprkos političkoj buci, Federalne rezerve pokušavaju da zadrže stabilan kurs. Predsjednik Džerom Pauel naglašava strpljenje i oslanjanje na podatke, jasno stavljajući do znanja da nema namjeru da prenaglo smanjuje kamatne stope bez čvrstih dokaza da šokovi u trgovinskoj politici zaista izazivaju trajnu inflaciju ili ozbiljniji ekonomski pad, a ovakav oprez odražava ne samo ekonomsku promišljenost, već i suptilan otpor da se centralna banka predstavi kao institucija koja popušta pod političkim pritiskom.
Prinudna ostavka ili smjena predsjednika Feda, iako se i dalje smatra malo vjerovatnim scenarijem, gotovo bi sigurno izazvala trenutan zaokret ka labavijoj monetarnoj politici. Tržišta fjučersa već ugrađuju očekivanja o smanjenju kamatnih stopa za čak 100 baznih poena do kraja godine, a ukoliko bi na čelo Feda došao politički podobniji kandidat, put ka agresivnijem monetarnom stimulusu postao bi znatno strmiji.
Međutim, opasnost ne leži samo u eventualnom snižavanju kamatnih stopa. Ako bi bila narušena nezavisnost centralne banke, šire posljedice po inflaciona očekivanja, rizik premije i ponašanje investitora mogle bi biti tektonske. Status dolara kao svjetske rezervne valute ne zavisi samo od američkog BDP-a ili prinosa na državne obveznice, već od institucionalne snage i integriteta monetarnog sistema.
Euro – korisnik situacije i(li) nijemi posmatrač
Dok dolar posrće, euro se nalazi u neobičnoj poziciji – i kao dobitnik i kao nevoljni siguran zaklon. Nagli skok iznad nivoa od 1,15 dolara bio je izražen, ali nije nužno odraz snage ekonomijeeurozone. Naprotiv, čini se da euro raste više zbog problema dolara nego zbog vlastite stabilnosti.
Evropska centralna banka, uprkos tržišnim očekivanjima da će do kraja godine smanjiti stope za 65 baznih poena, i dalje djeluje odlučno u odmjerenom pristupu, čime dodatno učvršćuje ulogu eura kao privremenog čuvara vrijednosti.
Ipak, rizici postoje. Dugotrajan rast vrijednosti eura mogao bi ugroziti krhki oporavak ekonomije eurozone i smanjiti konkurentnost izvoza, što bi moglo natjerati ECB da postupi odlučnije nego što trenutno najavljuje. Ako se inflacija pokaže otpornijom nego što se očekivalo ili dođe do slabljenja spoljne tražnje, kretanja kursa mogla bi natjerati na preispitivanje postojećih očekivanja u vezi sa kamatnim stopama.
Zato snaga eura, iako trenutno izgleda stabilno, počiva na klimavim temeljima – slabosti dolara, a ne unutrašnjoj snazi eurozone. Takva dinamika vjerovatno nije održiva na duži rok.
Budućnost dolara nije samo pitanje tehničkih nivoa i projekcija centralne banke – prava borba vodi se oko percepcije i, naravno, povjerenja. Ako Fed podlegne političkom pritisku, posljedice se neće ograničiti samo na devizna tržišta. Strani vlasnici američkih obveznica mogli bi se povući, tokovi kapitala bi se mogli okrenuti, a centralne banke širom svijeta ubrzati proces diverzifikacije svojih rezervi – udaljavajući se od dolara, što bi dodatno oborilo njegovu vrijednost.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR