Đuranović: Eto tako - jedna su vrata zatvorili neki ljudi i nema me više u Pobjedi

Eto tako, naslovnica koju objavljujem posljednja je sa mojim potpisom glavnog urednika. Nakon skoro deset godina, zatvara se jedna priča, jedna veza između Pobjede i mene. Mislio sam da će biti trajno, radio sam kao da je Pobjeda bila moja kuća.

Bilo je to teško, izazovno ali lijepo vrijeme; vrijeme strasti i ljubavi prema novinarstvu; i da - vrijeme grešaka, suviše grešaka sam činio... Ali sve su bile moje i ni jedne se ne odričem, jer nikada nije bilo namjere da se ljudi oblate ili da se neopravdano optuže, napisao je, u poslednjoj kolumni kao glavni i odgovorni urednik i izvršni direktor Pobjede Draško Đuranović.

- Za 75 godina Pobjede, kada smo promovisali i portal Pobjede, rekao sam nekoliko riječi o novinarstvu. Ponoviću ih jer mislim da su važne:
,,Mi novinari ne možemo biti nevini ako ćutimo dok se uspješno plasiraju laži. Naša sveta obaveza je da raskrinkavamo, razbijamo koprene obmana. Prva i najvažnija obaveza novinara je obaveza prema istini; prva i najvažnija lojalnost novinara je ona prema građanima...

Što znači da moramo da uporno i hrabro postavljamo pitanja i da jednako uporno i hrabro tražimo odgovore. Da istražujemo, da otkrivamo pohlepu, korupciju, nezakonitosti kod onih koji imaju mnogo moći, a suviše malo odgovornosti.

Država Crna Gora mora biti otvorena za kritičko mišljenje i mora da stimuliše zasnovanu kritiku. Ništa više i ništa manje od toga, jer svrha novinarstva jeste da ljudima pruži informaciju koja im je potrebna da bi bili slobodni i sposobni da samostalno odlučuju.

Zato moramo vjerovati u istinu. Ako odustanemo od činjenica, odustali smo od slobode..."

Moguće da je patetično, no sasvim je tačno i pokušavao sam da tako formulišem uređivačku koncepciju Pobjede, da opravda naš slogan: Pobjeda - ime govori.

Mislim da smo nešto uspjeli, jer je to bio zajednički poduhvat, ljudi koji su se često sukobljavali na dnevnom nivou a njegovali i poštovali iste principe: Kaćuša Krsmanović, Duško Mihailović, Tanja Pavićević, Marija Žižić, Igor Perić, Ana Raičković, Zoran Darmanović... Pa moje ljubimice sa Portala, Jovana Đurišić, Tamara Klikovac, Anja Ivanović, Jasmina Beharović Milošević...

Postojala je, kao i svuđe, i onih drugih, ali i ogrnutih plaštom poltronerije, sakrivajući unutrašnje omraze. Ok, i to je život.

Srećan sam što mnogim mladim ljudima tokom protekle decenije data šansa u Pobjedi, u novinama, na portalu, prelomu ili u lektorskoj službi; skupa sa iskusnijim činili su Pobjedin tim.

Ponosan sam što sam jednu deceniju bio na čelu Pobjede i nadam se da će, jednog dana, neko prepoznati trud i odanost profesiji. I da napomenem, ako sam se o koga ogriješio, ako sam - jesam- ponekad (hm, samo ponekad) bio nesnošljivo nervozan, neću se izvinjavati, jer nikada nijesam ponižavao saradnike! Vika je sastavni dio ove novinasre priče, to je tako i ja sam takav...

Kažem, jedna su vrata zatvorili neki ljudi i nema me više u Pobjedi. Ali, priča će se nastaviti jer ne treba spuštati glavu: biće borba neprestana, dok Crna Gora ne bude građanska. A biće, ima ovđe što bi rekao veliki Živko, ima ovđe neki nedoder- naveo je Đuranović u poslednjem obraćanju kao glavni i odgovorni urednik Pobjede.